Lemuralije ili Lemurije bile su godišnja svetkovina u religiji antičkoga Rima, tijekom koje su Rimljani izvodili obrede kako bi istjerali zlonamjerne i zastrašujuće duhove nemirnih mrtvih iz svojih domova. Ti nepoželjni duhovi, lemuri ili ličinke, prema nalazu Georgea Thaniela, prvi se put pojavljuju u Horacijevim Poslanicama II.2.209., a umirivali su se zazivima i prinosima od crnog graha.Thaniel, str. 183. Thaniel spekulira da je naziv Lemuri morao biti u općoj uporabi i prije no što ga je literarno upotrijebio Horacije, te zaključuje da o porijeklu Lemurija danas ne znamo gotovo ništa.Thaniel, str. 184.

Obilježavanje Tri dana svetkovine bila su 9., 11. i 13. svibnja, prema julijanskome kalendaru. Ime Lemurija, prema Ovidiju, potječu od navodne Remurije, mjesta na kojemu je sahranjen Rem, a gdje je Romul sagradio grad kako bi umirio gnjevni duh svoga ubijenog brata blizanca. Filozof Porfirije iz Tira ističe da je Remova smrt bila nasilna, prerana i razlog kajanja za Romula.Thaniel, str. 183.

Toynbee se poziva na Ovidija i Cicerona te zaključuje da su u to doba mrtvi doživljavani kao božanski kolektiv. Vjerovalo se da bi postali zlonamjerni prema živima koji ih zapostavljaju, a od pomoći potomcima koji ih štuju. Rjeđi, ali „opakiji i opasniji“ tip duha, zvao se larve, a smatralo se da luta kućom zajedno s lemurima.Thaniel, str. 187.

Pozivajući se također na Ovidijeve tekstove, Dolansky prenosi da su Lemuralije bile namijenjene zaštiti doma od duhova ljudi koji su umrli „prije svog vremena“ i koji još čekaju prijelaz u zagrobni život.

Ovidijev opis jedini je detaljan prikaz Lemurija. Domaćin, možda zajedno s drugima, hoda bos kroz kuću u ponoć. Pere ruke izvorskom vodom, stavlja palac među prste kako bi odbio duhove, zatim uzima zalogaj crnog graha i ispljune ga iza sebe ili ga baca preko ramena, ne osvrćući se, kako bi ga gladni lemuri pokupili. Devet puta izgovara zaziv: „Ovo šaljem; ovim grahom iskupljujem sebe i svoje“ (); zatim ostatak kućanstva udara brončanim posudama dok ponavlja: „Duhovi mojih očeva i predaka, otiđite!“ (Manes exite paterni!). Domaćin potom tri puta pere ruke izvorskom vodom. Kada se okrene kako bi vidio ishod egzorcizma, nijedan lemur ne bi smio biti prisutan (Ovidije, Fasti V.443).

Ovidije koristi izraze lemur i Manes (lat. duhovi mrtvih) za, vjerojatno, iste duhove koje razlikuje tek po stupnju zloće ili dobrohotnosti. Prema nekim izvorima, Manes su bili duhovi predaka, a lemuri duhovi ljudi koji su umrli prerano ili nasilno, i koji nisu stigli osnovati obitelj, pa nisu imali potomke koji bi o njima brinuli. I dok se lemuri uglavnom razumijevaju kao duhovi umrlih, larve su negdje prikazani kao mučitelji zlih duša u Paklu, odnosno kao demoni.Thaniel, str. 186.

Tijekom Lemuralija svi su hramovi bili zatvoreni i nisu se dopuštala vjenčanja, jer se smatralo da je svibanj nesretan za sklapanje braka. To je jedno od mogućih objašnjenja Ovidijeve izreke Mense Maio malae nubunt u njegovim Fastima 6.219–234, koju navodi Erasmus u djelu Adagia, 1.4.9; na hrvatskome otprilike: „loše se udaju oni koji to učine u svibnju“.

U članku Rimski pogrebni običaji, autori Vukelić i Stupičar, lemure i larve opisuju kao zlonamjerne duhove koji su, u trodnevlje Lemurija, proganjali žive gradom. Uz Lemurije, spominju blagdane Parentalija i Feralija, kada su Rimljani slavili pokojne pretke (Manes), noseći im na grobove hranu i vino. Duhovi mrtvih (Manes) su, prema vjerovanju, obitavali u krugu groblja. Vjerovalo se da im prinosi olakšavaju zagrobni život. Nekropole su znale biti opremljene stolovima, posudama i sjedalima za noćne gozbe, u kojima su, prema vjerovanju, sudjelovali i duhovi mrtvih. Urne su često imale otvore kroz koje se moglo ulijevati vino i hrana.

Nasljeđe Prema nekim izvorima, Lemurije su pokristijanizirane u svetkovinu Svih svetih. Papa Bonifacije IV. (608. – 615.) je prenamijenio rimski Panteon u crkvu, i dao je u nju dovesti i pohraniti kosti mučenika s različitih rimskih groblja. Novu crkvu posvetio je sv. Mariji i svim mučenicima te je ustanovio blagdan njima u čast u dan 13. svibnja, koji će postati svetkovinom Svih Svetih. U sljedećem stoljeću, papa Grgur III pomaknuo je datum svetkovine na 1. studenoga.Christian History Institute. "Pope Boniface Found a New Use for the Pagan Pantheon — It Happened on May 13. Pristupljeno 2. siječnja 2026.

Izvori

Literatura

KATEGORIJA:Stari Rim KATEGORIJA:Mitologija