mini|Ivanjski vijenac u Pačetinu, 2023. Ivanjski vijenac dio je tradicionalnog kršćanskog običaja u proslavu Ivanjdana, danas tipičan za pravoslavce. Pletu se na dan uoči obljetnice rođenja Ivana Krstitelja (6. srpnja po gregorijanskom, odnosno 23. lipnja po julijanskom kalendaru). Ivanjsko cvijeće tvori osnovu vijenca, a sastav se ukrašava drugim, višebojnim cvijećem kao što su ruže, lavanda i luk. Vijenac se postavlja na vanjski zid ili ogradu kuće prema ulici, a uklanja se tek iduće godine prilikom postavljanja novoga vijenca.

Vijenci su kroz povijest imali različite uloge u ivanjskim običajima južnoslavenskih kršćana, pa tako i katolika, no opstali su najviše u pravoslavnim zajednicama. Smatra se da predstavljaju nastavak pretkršćanskih tradicija, a rabili su se među ostalim za gatanje i zaštitu od prirodnih nepogoda. Slični običaji izrade i uporabe vijenaca u prošlosti zabilježeni su diljem Europe.

Izrada ivanjskih vijenaca istaknuta je kod pravoslavaca kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji. Srbijanski običaji često uz pletenje vijenaca uključuju paljenje ivanjskih krijesova. U novije doba gotovi se vijenci za proslavu blagdana prodaju na tržnicama; pravoslavna Crkva dopušta takvu praksu.

Varijacije vjerovanja mini|290x290px|Gatanje ivanjskim vijencima u vodi (Simon Kožin, 2009.)

Južni Slaveni Vjeruje se da su ivanjdanski običaji nastali iz pretkršćanskih vjerovanja, pa se vijenac pojavljuje i kod drugih kršćanskih denominacija u svezi s ivanjskim krijesovima. Prema jednoj legendi o nastanku tradicije, Marija je prilikom posjete svojoj tetki, majci Ivana Krstitelja, isplela vijenac od ivanjskog cvijeća koje je našla pored puta kako joj ne bi došla praznih ruku.

Katolici Kod djevojaka u Velikoj pored slavonske Požege postojao je običaj pravljenja vijenaca od raznog cvijeća, osobito paprati, dan uoči Ivanja. Vijenac bi zatim nosile tu večer te na ivanjskoj misi. Prema napisima Luke Ilića Oriovčanina iz sredine 19. stoljeća, vjerovalo se da cvijeće paprati štiti od glavobolje, a da njegovo sjeme daje sposobnost sveznanja i razumijevanja životinjskog glasanja. Negdašnje su karlovačke djevojke uoči Ivanjdana pravile i nosile vijence od ivančica, s kojima su pjevale te kitile vratnice i prozore kuća koje su posjetile. Nazivalo ih se krisnice, a običaji su se razlikovali između sela i grada. Seoske krisnice obično su imale 15 – 18 godina (katkad i mlađe), a pjevale su u skupinama od četiri, okrenute jedna prema drugoj; gradske krisnice pjevale su jedna iza druge. Još jedna tradicija zabilježena u Hrvatskoj uključivala je »ophode« naselja na Ivanjdan. Seoske su djevojke, takozvane ladarice, u skupinama od četiri ili osam obilazile kuće noseći vijence i ispred njih izvodile kolo uz pjesmu hvale. Prema nekim izvorima za izvedbe su dobivale i darove. Vijence se na kraju bacalo u rijeku ili potok te se vjerovalo da će se djevojka udati u mjestu gdje se vijenac nasuka. Običaji gatanja vijencem više nisu zastupljeni u Hrvatskoj, no spominju se u hrvatskim narodnim pjesmama.

Običaj kićenja kuća vijencima, sličan pravoslavnom, također je postojao u hrvatskih katolika. U Slavoniji je zabilježen običaj postavljanja ivanjskih vijenaca na kuću u ranu zoru Ivanjdana. U Podravini su se vijenci vješali iznad ulaznih vrata; u slučaju bolesti ukućana, cvijeće iz vijenca kuhalo bi se uz sijeno, a bolesnik bi za lijek udisao paru iz lonca. U Gornjem Svetom Ivanu u Bačkoj vjerovalo se da vijenac štiti od požara i groma, a u Unešiću da donose plodnost.

Tradicija pletenja ivanjskih vijenaca zabilježena je i kod Bunjevaca u Srbiji i Mađarskoj. Subotičanske djevojke vijence su pritom jedine sastavljale od poljskog cvijeća. Žedničke djevojke vijence su bacale na dudovo stablo i u vodu; ovisno o tome na koju stranu vijenac padne, djevojkama se gatalo gdje će se udati. U Tavankutu i Čavolju vijenac se bacao na krov salaša kako bi se kuću zaštitilo od požara, a u Čavolju se vijenac iz istog razloga mogao ovjesiti na kuću. U Baji je zapisana tradicija nošenja vijenca na glavi. U skupinama od više djevojaka, samo ga je najstarija smjela nositi na glavi, dok su ga ostale nosile u rukama, a po dolasku kući vijence su bacale na krov. Ako bi vijenac pao na tlo, to bi se tumačilo kao nagovještaj nečega lošeg.

U Hutovu u Bosni i Hercegovini zapisana je opsežna tradicija izrade vijenaca. Ondje su djevojke pred Ivanjdan brale vrtno i poljsko cvijeće poput rujevine, tulipana i ruža te ih plele u slavoluke. Takav je cvjetni slavoluk je stajao iznad vanjskog oltara te na vratima crkve.

Germani Tradicija pletenja cvjetnih vijenaca uoči Ivanjdana (Midsommar) bila je prisutna i kod Šveđana, koji su ih u 19. stoljeću također vješali na ili u kući, odnosno štali. Namjena im je bila zaštititi ukućane i njihovu stoku od zla. Vijenci su se tijekom zime sušili, a zabilježeno je i paljenje suhih vijenaca, pri čemu je dim trebao imati ljekovita svojstva.

U Njemačkoj su se pravili i na ivanjsku noć nosili vijenci od pelina i sporiša. Englezi su ih također nosili za dan svetog Barnabe u 15. stoljeću, koji se prema tadašnjem julijanskom kalendaru obilježavao uoči Ivanjdana.

Ostali narodi U Poljskoj, Ukrajini i Rusiji poznati su neki običaji gatanja putem bacanja ivanjskog vijenca u vodu.Orysia Paszczak Tracz, Vinok, vinochok , The Ukrainian Weekly, August 1, 1999. U poljskoj tradiciji Wianki, djevojke su isplele vijenac, a zatim ga bacale; držalo se da onaj koji ga ulovi ima »pravo« vjenčati se s djevojkom.

Vidi još

Ukrajinski vijenac Lucinje

Izvori

Literatura

Kategorija:Pravoslavlje Kategorija:Običaji Kategorija:Kršćanski folklor