Interpretatio Christiana ('kršćanska interpretacija') je skup kulturnih i hermeneutičkih strategija u razdoblju rane kristijanizacije za interpretaciju, preoblikovanje i asimilaciju nekršćanskih religijskih i kulturnih elemenata u novi kršćanski okvir. Te strategije uključuju preoblikovanje mitoloških i religijskih sadržaja, tekstova, simbola, sakralnih prostora i običaja, kako bi se uskladili s kršćanskom teologijom i ubrzao proces kristijanizacije.

Unatoč kršćanskom hermeneutičkom okviru, u etnografskoj i folklornoj građi istraživači nalaze tragove starijih svjetonazora, koji uključuju drugačije predodžbe o stvaranju svijeta i podrijetlu čovjeka. Izvorno, obredno značenje tih pretkršćanskih elemenata postupno je preslojeno i preoblikovano, ali se mjestimično i fragmentarno sačuvalo unutar običajnog nasljeđa lokalnih zajednica.

Teorijski i povijesni okvir U ranokršćanskoj teologiji poganske religije nisu bile shvaćene kao neutralne kulturne tradicije, nego kao sustavi koji zahtijevaju tumačenje u skladu s kršćanskim učenjem. Rani kršćanski autori koristili su različite modele i strategije u njihovoj interpretaciji: demonizacija (od demon) poganskih božanstava u ranom je kršćanstvu bila dominantan model euhemerizam (tumačenje mitoloških bića i bogova kao povijesnih osoba koje su kroz vrijeme pretjerano idealizirane i mitologizirane; Euhemerus, 4. st. pr. Kr.) alegorijska i tipološka interpretacija mitova kroz različite hermeneutičke strategije. Studije na temu rekontekstualizacije religijskih legendi također potvrđuju da je demonizacija poganskih vjerovanja i praksi bila ključna komponenta rane kršćanske interpretacije tih elemenata unutar novog vjerskog sustava. Različite modele i strategije Watson svodi u tri kategorije kršćanske interpretacije: negativna – poganski elementi tumače se kao lažni, zli, demonski neutralna – niječe postojanje poganskog elementa ili ga tumači kao izmišljotinu demonskog porijekla pozitivna – prihvaća istinitost nekom poganskom elementu i tumači ga u svjetlu kršćanskog ekvivalenta.

Faltonia Betitia Proba (4. st.) u obradi pjesme Cento Vergilianus de laudibus Christi, među prvima koristi pozitivne strategije, uz elemente rimske književnosti i mitologije kao "tipološke predodžbe" u svrhu naglašavanja kršćanske naracije, pokazujući povezanost između klasične tradicije i kršćanskog narativa. Proba, primjerice, koristi šest različitih hermeneutičkih strategija – doslovnu, aluzivnu, konceptualnu, tipološku, kontekstualnu i tematsku – kako bi uvjerljivo iznova iščitala Vergilijevu poeziju unutar kršćanskog svjetonazora.

Porijeklo termina Interpretatio Christiana je naziv dizertacije Herberta Achterberga iz 1930. godine (Interpretatio Christiana: Verkleidete Glaubensgestalten der Germanen auf deutschem Boden). Achterberg je istraživao kako su autohotoni germanski bogovi interpretirani i opisani od strane ranokršćanskih i srednjovjekovnih pisaca, te je skovao termin u analogiji s Tacitovom interpretatio romana. Za razliku od rimskog modela, gdje su bogovi drugih naroda „pripojeni” rimskom panteonu, u kršćanskoj interpretaciji, poganski bogovi su smatrani demonskim silama, a interpretatio Christiana se, prema Achterbergu, provodila dogmatski: To nije jednostavna misijska metoda, nego dogma Crkve, religijsko uvjerenje kršćana općenito: sve religijske figure iz pretkršćanskog vremena, među poganskim Germanima kao i među poganskim Rimljanima, zli su demoni, sluge i podanici antikršćanskog principa protivnog Bogu. – Herbert Achterberg, 1930.

Najstariji pisani crkveni izvor Jedan od najranijih sačuvanih zapisa koji ilustrira praksu interpretacije nekršćanskih elemenata u ranoj Crkvi jest pismo pape Grgura I. Velikog upućeno Mellitusu, biskupu u Engleskoj. U tom pismu Grgur nalaže:

Reci Augustinu da ni slučajno ne smije rušiti hramove bogova, nego samo kumire unutar tih hramova. Neka ih, nakon što ih očisti svetom vodom, opremi oltarima i relikvijama svetaca. Jer, ako su ti hramovi dobro građeni, treba ih prenamijeniti iz štovanja demona u službu pravoga Boga. Tako će, videći da njihova mjesta štovanja nisu uništena, ljudi izbaciti zabludu iz svojih srca i dolaziti na mjesta koja su im poznata i draga kako bi priznali i štovali pravoga Boga. – Grgur I., 601.g. Takav pristup predstavlja jednu od najranijih strategija reinterpretacije nekršćanskog religijskog prostora i služi kao primjer kako se "interpretatio Christiana" primjenjivao u praksi: zadržati kulturni krajolik, ali transformirati njegovo religijsko značenje.

Dekodiranje kršćanske interpretacije

U djelu Radoslava Katičića koji je filološkom analizom starih usmenih predaja istraživao korijene slavenske mitologije, interpretatio Christiana naziva se sustavnim kodiranjem, a kojim su mitološka božanstva Slavena kroz stoljeća mijenjana u kršćanske svece koji su im karakteristikama slični. Takve zamijene vidljive su, prema Katičiću, u tekstovima obrednih pjesama i imenima svetaca kojima su posvećeni vjerski objekti na pojedinim lokacijama. Katičić također opisuje svoju komplementarnu metodu dekodiranja, kojom apstrahira stari poganski sadržaj iz elemenata koji su bili izmijenjeni kroz „kršćansku interpretaciju”.

Kršćanska interpretacija prostora i umjetnosti

Interpretatio Christiana nije se odnosila samo na tekstove, nego i na materijalnu kulturu i sakralne prostore. Arheološke i povijesno-umjetničke studije pokazuju da su poganski hramovi, kipovi i religijski objekti često bili sačuvani, ali im je promijenjeno značenje. Umjesto uništavanja, mnogi su objekti očišćeni, preoblikovani ili ponovno posvećeni kršćanskoj uporabi. Istraživanja Ine Jacobs ističu da je takva praksa omogućila kontinuitet prostora i vizualne kulture, uz istodobnu transformaciju religijskog identiteta zajednice.

Preoblikovanje poganskih simbola Renesansni umjetnici i ranokršćanski autori često su prilagođavali prikaze poganskih figura (bogova, heroja) kako bi im oduzeli religijsku moć koju su nosili u antičko doba. Takvi elementi su potom preneseni u prikaze kršćanskih svetaca ili mučenika, s ciljem da i oni zadrže sakralnu vrijednost i nadahnu pobožnost. Dale Kinney implicira da je ranokršćanska i renesansna umjetnost bila složena mreža preoblikovanja, transformacije i prenamjene značenja, a ne jednostavna „supstitucija” poganskoga s kršćanskim.

Troels Myrup Kristensen u radu Miraculous Bodies tumači da su kršćani u kasnoj antici aktivno transformirali pogansku skulpturu tako što su na kipove dodavali sekundarne kršćanske simbole (poput križeva), čime su preoblikovali njihovo značenje i integrirali ih u novi kršćanski vizualni i religijski kontekst.

Kontekstualizacija i kritička analiza Kinney naglašava važnost „kritičkog konteksta i hermeneutike” pri proučavanju kršćanske interpretacije, kako bi se izbjeglo pretjerano pojednostavljivanje odnosa između poganskog i kršćanskog. Upozorava da se termin treba koristiti oprezno i selektivno, jer preširoka ili automatska primjena može dovesti do pogrešnih zaključaka o praksi i značenju ranokršćanske umjetnosti.

Izvori

Literatura

Kategorija:Rano kršćanstvo Kategorija:Pokrštavanje Kategorija:Poganstvo