Bitka kod Stamford Bridgea dogodila se 25. rujna 1066. u engleskom selu Stamford Bridge. Vodile su ju engleska vojska pod zapovjedništvom kralja Harolda Godwinsona i norveška vojska pod zapovjedništvom kralja Haralda Hardrada i brata engleskog kralja Tostiga Godwinsona. U krvavoj su bitci ubijeni Hardrada, Tostig i većina Norvežana. Iako je Harold Godwinson odbio norveške osvajače, njegovu su vojsku Normani porazili u bitci kod Hastingsa manje od tri tjedna kasnije.
Kontekst
Smrt engleskog kralja Eduarda Ispovjednika, koji nije imao potomaka, potaknula je borbu za nasljedstvo u kojoj su se razni pretendenti iz cijele sjeverozapadne Europe borili za englesko prijestolje. Među tim pretendentima bio je i norveški kralj Harald Hardrada. Zajedno s pojačanjem prikupljenom na Orkneyskim otocima, norveška vojska je najvjerojatnije imala između 7000 i 9000 članova. Kralju Hardradi, koji je na englesku obalu stigao u rujnu, pridružile su se dodatne snage koje je u Flandriji i Škotskoj regrutirao Tostig Godwinson.The Anglo-Saxon Chronicles, ed. and tr. Michael Swanton, 2nd ed. (London 2000), pp. 196–197.
Krajem ljeta 1066. osvajači su plovili uz rijeku Ouse prije nego što se zaputili prema Yorku. Dana 20. rujna porazili su sjevernoenglesku vojsku u bitci kod Fulforda koju su predvodili Edwin, grof od Mercije, i njegov brat Morcar, grof od Northumbrije. York im se predao poslije te pobjede. Nakon što su nakratko okupirali grad te uzeli taoce i potrepštine iz njega, vratili su se prema svojim brodovima u Riccallu.
U to vrijeme kralj Harold nalazio se u južnoj Engleskoj, očekujući invaziju iz Francuske od Vilima, vojvode od Normandije, još jednog pretendenta za englesko prijestolje. Saznavši za norvešku invaziju, kralj Harold krenuo je na sjever sa što više thegna. Put od Londona do Yorkshirea, dug oko 298 km, prešao je za samo četiri dana, zbog čega je iznenadio Norvežane. Dok engleska vojska nije došla u vidokrug, osvajači nisu bili svjesni prisutnosti neprijateljske vojske u neposrednoj blizini.
Bitka
Iznenadna pojava engleske vojske iznenadila je Norvežane. Napredovanje Engleza potom je bilo sporije jer su morali prijeći preko drvenog mosta. Anglosaksonska kronika i Kronika Henryja od Huntingdona navode da je jedan od Norvežana, naoružan sjekirom, blokirao uski prijelaz i sam zaustavio cijelu englesku vojsku. Ovaj Norvežanin sam je ubio više od 40 Engleza i poražen je tek kada je engleski vojnik zašao ispod mosta i zario koplje ispod njegovog oklopa kroz daske na mostu.
Zbog ovog zakašnjenja, većina norveške vojske uspjela je formirati zid od štitova kako bi se suočila s engleskim napadom. Vojska kralja Harolda prešla je preko mosta, formirala liniju neposredno ispred norveške vojske i krenula u napad. Bitka se proširila daleko od samog mosta i, iako je trajala satima, odluka norveške vojske da se riješi oklopa ostavila ih je u znatno nepovoljnijem položaju. Na kraju se norveška vojska počela raspadati, što je omogućilo engleskim vojnicima da se probiju i razbiju njihov zid štitova. Kralj Hardrada je poginuo zbog strijele koja ga je pogodila u dušnik, a Tostig je ubijen. Norveška vojska se zatim potpuno raspala, završivši praktički uništena.
U kasnoj fazi bitke Norvežani su dobili pojačanje vojnika koje je predvodio Eystein Orre, budući zet kralja Hardrade. Bili su oko 26 km južnije, čuvajući brodove u Riccallu. Pretrčali su cijeli put, potpuno naoružani za bitku, a neki od Orreovih vojnika navodno su se srušili i umrli od iscrpljenosti po dolasku na bojno polje. Njihov protunapad, opisan u norveškoj tradiciji kao »Orreova oluja«, nakratko je zaustavio englesko napredovanje, ali je ubrzo bio savladan, a Orre je ubijen.
Posljedice
Kralj Harold prihvatio je primirje s preživjelim Norvežanima, uključujući Hardradinog sina Olafa. Gubici koje su Norvežani pretrpjeli bili su toliko veliki da su bila potrebna samo 24 broda iz flote od preko 300 brodova da odvezu preživjele. Povukli su se na Orkneyske otoke, gdje su proveli zimu, a u proljeće se Olaf vratio u Norvešku. Nakon smrti kralja Hardrade, norveško kraljevstvo podijeljeno je između Olafa i njegovog brata Magnusa.
Pobjeda kralja Harolda bila je kratkog vijeka. Tri dana nakon bitke, 28. rujna 1066., normanska vojska pod Vilimom Osvajačem iskrcala se na južnoj obali Engleske. Kralj Harold odmah je poveo svoju vojsku na prisilni marš prema jugu kako bi presreo normansku vojsku. Dana 14. listopada 1066., Harold se suočio s Vilimovim snagama u bitci kod Hastingsa, gdje je poražen i ubijen, što je Vilimu omogućilo da krene na London i zauzme cijelu Englesku.
Izvori
Vanjske poveznice Bitka kod Stamford Bridgea, autora Michaela C. Blundella Bitka kod Stamford Bridgea Bitka za Stamford Bridge, BBC "U naše vrijeme", 2. lipnja 2011. Staronordijski opis bitke, s prijevodom na engleski
Kategorija:Vojna povijest 11. stoljeća Kategorija:Vikinzi Kategorija:Anglosasi Kategorija:Srednjovjekovne bitke Kategorija:Norveške bitke Kategorija:Engleske bitke