Augustanska književnost (engleski: Augustan literature), žanr u engleskoj književnosti koji predstavlja pandan ranom neoklasicističkom dobu u Europi. Ovo je doba dobilo ime po caru Augustu jer su engleski pisci nastojali oponašati "zlatno doba" rimske (Vergilije, Horacije, Ovidije) i starogrčke književnosti naglašavajući razum, red, strukturu i eleganciju. Za augustovce je jedini i ispravan način pisanja bio slijediti djela ranijih klasičnih pisaca, poput Horacija, Vergilija i Homera. Držali su se Aristotelovih stavova, tražili su estetske i kritičke principe u djelima klasičnih autora poput Aristotela, Horacija, Vergilija i Cicerona, što ih je dovelo do empirijskog načina poučavanja. Oponašali su klasične oblike poput epa, ode, poslanice.
Augustansko doba obuhvaća prvu polovicu 18. stoljeća (oko 1700. – 1750.), odnosno vladavinu kraljice Ane, Đure I. i Đure II. Završilo je smrću Alexandera Popea i Jonathana Swifta, 1744. odnosno 1745. godine. Bila je to književna epoha koja je obilježila brzi razvoj romana, eksploziju satire, mutaciju drame iz političke satire u melodramu i evoluciju prema poeziji osobnog istraživanja. U filozofiji to je bilo doba u kojem je sve više dominirao empirizam, dok je u spisima političke ekonomije obilježila evoluciju merkantilizma kao formalne filozofije, razvoj kapitalizma i trijumf trgovine.
Kronološke granice ere uglavnom su nejasne, uglavnom zato što je podrijetlo oznake u suvremenoj kritici 18. stoljeća učinilo je to skraćenicom za pomalo nejasno doba satire. Samuel Johnson, čiji je poznati Rječnik engleskog jezika objavljen 1755., također se "donekle" povezuje s Augustovim razdobljem.J. A. Cuddon, A Dictionary of Literary Terms, London: Penguin, 1999, p. 61. Novo Augustovo razdoblje pokazalo je iznimno smjele političke spise u svim žanrovima, a satire tog doba obilježene su lukom, ironičnom pozom, punom nijansi i površnim daškom dostojanstvenog smirenosti koji je ispod skrivao oštre kritike.
Iako je to razdoblje općenito poznato po usvajanju visoko reguliranih i stiliziranih književnih oblika, neke od briga pisaca tog razdoblja, s emocijama, folklorom i samosvjesnim modelom autorstva, nagovijestile su preokupacije kasnijeg romantičarskog doba. Općenito, filozofija, politika i književnost doživjele su zaokret od starijih dvorskih briga prema nečemu bližem modernom senzibilitetu.
Prijelaz iz augustanskog u romantičko razdoblje predstavljao je drastičan pomak u književnoj viziji.
Glavne osobine Augustansko doba obilježio je stil koji naglašava red, jasnoću, dekorum. Vodi se razumom, zdravim razumom, duhovitošću i inteligencijom. Prosvjetiteljstvo je utjecalo promicanjem racionalnosti i intelektualizma. Pisci augustinskog doba oponašaju latinske uzore, koriste klasične aluzije. Rimske uzore oponašaju stilom, a manje sadržajem. Zbog sposobnosti izražavanja širokog raspona ideja i emocija, proza je postala dominantni oblik književnosti. Bio je procvat eseja, romana, novela i satire. I poezija je postala prozaična i korištena je za kritiku i satiru. Esej se izrazito razvio. Istaknuto obilježje augustinskog vremena bila je satira, koju su opsežno koristili, i u političkim i vjerskim kontekstima. Restauracija slobode tiska značilo je pojavu novinarskih eseja, ranije oblike modernog romana, uspon periodičke literature poput listova The Tatler i The Spectator. Pojavio se značajni dramski oblik sentimentalna komedija, u kojoj se fokusira na moralne kušnje i pobjede. Predstavnici su Richard Steele i Edward Moore.
Augustansku poeziju karakterizira odgovoranje autorima rivalima, satira, individualistički koncept prema društvu, imitacija klasika, ironija, teme su politika i društvena pitanja, empirizam i komedija. Humor je inteligentan. Prevladava intelektualna dubina, argumenti su strukturirani, logični i dobro organizirani. Kritika je naglašena i augustinsko doba obilježilo je rođenje moderne književne kritike. Pisci su postavili smjernice za kritiku književnosti, što je odraz prosvjetiteljskog naglašavanja razuma i analize. Autori augustanskog doba komentiraju etiku i vrijednosti svog društva, što rezultira djelima koja su bila i ugodna i poticajna na razmišljanje.
Predstavnici Najznačajniji predstavnici su Alexander Pope, Jonathan Swift, Daniel Defoe, Joseph Addison, Richard Steele, Samuel Johnson, John Gay (The Beggar's Opera), Matthew Prior i Allan Ramsay (The Gentle Shepherd). Pope je istaknut u satiri (The Rape of the Lock, The Dunciad) i poeziji kao majstor herojskog distiha. Swift je najvažniji kao satiričar. Poznata su mu djela Gulliverova putovanja i Skromni prijedlog, u kojima kritizira englesko društvo i ljudsku glupost. Defoe je pionir realističnog romana (Robinson Crusoe, Moll Flanders). Addison i Steele su osnovali utjecajne časopise The Tatler (1709.) i The Spectator (1711.), koji su oblikovali ukus i moral tadašnje publike. Johnson je predstavnik s kraja razdoblja. Njegovo rano djelo i rječnik (A Dictionary of the English Language) obilježeni su neoklasicističkim idealima.
Izvori
Kategorija:Britanska književnost