Operacija Sana bila je završna ofenziva Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) u zapadnoj Bosni i Hercegovini i jedna od posljednjih velikih bitaka rata u Bosni i Hercegovini. Pokrenuta je 13. rujna 1995. s bihaćkoga područja protiv Vojske Republike Srpske (VRS), a glavni su pravci napada vodili prema Bosanskom Petrovcu, Sanskom Mostu i Bosanskoj Krupi. Istodobno su Hrvatska vojska (HV) i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) jugoistočnije vodili operaciju Maestral 2.
Nakon početnoga napredovanja od približno 70 km pojačanja VRS-a uspjela su zaustaviti ARBiH pred Sanskim Mostom i Bosanskim Novim, a zatim su u protunapadu vratila dio izgubljenoga područja. Kada je položaj dijela 5. korpusa ARBiH oko Ključa postao osobito težak, ARBiH je zatražila pomoć HV-a.
HV i HVO potom su pokrenuli operaciju Južni potez, čime je oslabljen pritisak VRS-a na Ključ i omogućeno 5. korpusu, ojačanomu 7. korpusom, da nastavi napredovanje i 12. listopada zauzme Sanski Most. Do tada je u cijeloj državi trebao stupiti na snagu opći prekid vatre. Borbe su ipak potrajale još osam dana bez znatnijih promjena crte bojišta. Rat je idućega mjeseca okončan pregovorima i prihvaćanjem Daytonskoga sporazuma.
Operacija je započela tijekom NATO-ve zračne kampanje protiv VRS-a pod kodnim nazivom Operacija Namjerna sila, usmjerene protiv protuzračne obrane, topništva i skladišta bosanskih Srba, najprije na području Sarajeva, a potom i drugdje u zemlji. Operacija Sana, sa suvremenim ofenzivama HV-a i HVO-a, potaknula je rasprave među vojnim analitičarima o tome jesu li kopnene ofenzive ili NATO-ovi zračni udari imali presudniju ulogu u završetku rata u Bosni i Hercegovini. Također se raspravljalo o tome u kojoj su mjeri napredovanje ARBiH, HVO-a i HV-a olakšali zračni udari, odnosno koliko su oni otežali djelovanje VRS-a.
Pozadina Dok se Jugoslavenska narodna armija (JNA) povlačila iz Hrvatske nakon prihvaćanja i početka provedbe Vanceova plana, njezinih 55.000 časnika i vojnika rođenih u Bosni i Hercegovini prebačeno je u novu vojsku bosanskih Srba, koja je poslije preimenovana u Vojsku Republike Srpske (VRS). To je preustrojstvo uslijedilo nakon proglašenja Srpske Republike Bosne i Hercegovine 9. siječnja 1992., uoči referenduma o neovisnosti Bosne i Hercegovine održanoga 29. veljače i 1. ožujka 1992. Bosanski Srbi tom su se deklaracijom poslije služili kao jednim od obrazloženja za izbijanje rata.
Bosanski Srbi počeli su 1. ožujka 1992. utvrđivati Sarajevo i druga područja. Sljedećega dana zabilježene su prve smrtne žrtve rata u Sarajevu i Doboju. Potkraj ožujka snage bosanskih Srba topništvom su granatirale Bosanski Brod, što je izazvalo prekograničnu intervenciju 108. brigade Hrvatske vojske. Topništvo JNA počelo je 4. travnja 1992. granatirati Sarajevo. Bilo je i drugih primjera izravne potpore JNA VRS-u, primjerice pri zauzimanju Zvornika početkom travnja 1992., kada je JNA pružala topničku potporu iz Srbije, djelujući preko Drine. Istodobno je JNA na drugim dijelovima zemlje pokušavala smiriti stanje i organizirati pregovore.
JNA i VRS u Bosni i Hercegovini suočili su se s Armijom Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) i Hrvatskim vijećem obrane (HVO), koji su odgovarali središnjoj vlasti pod pretežitim bošnjačkim vodstvom, odnosno vodstvu bosanskih Hrvata, kao i s HV-om, koji je povremeno podupirao operacije HVO-a. Potkraj travnja VRS je mogla rasporediti 200.000 vojnika, stotine tenkova, oklopnih transportera i topničkih oruđa. HVO i Hrvatske obrambene snage (HOS) raspolagali su s približno 25.000 vojnika i manjim brojem teškoga naoružanja, dok je ARBiH bila znatno slabije pripremljena, s gotovo 100.000 vojnika, lakim pješačkim naoružanjem za manje od polovice pripadnika i praktično bez teškoga naoružanja. Naoružavanje je dodatno otežavao embargo Ujedinjenih naroda na oružje uveden u rujnu 1991. Do sredine svibnja 1992., kada su se postrojbe JNA koje nisu bile preustrojene u VRS povukle iz Bosne i Hercegovine u novoproglašenu Saveznu Republiku Jugoslaviju, VRS je kontrolirala približno 60 posto Bosne i Hercegovine. Do kraja godine taj je udio povećan na oko 70 posto teritorija države.
Uvertira Do 1995. ARBiH i HVO razvili su se u bolje organizirane snage koje su raspolagale razmjerno velikim brojem topničkih oruđa i dobrim obrambenim utvrdama. VRS nije bila sposobna probiti njihove obrambene položaje ni ondje gdje je primjenjivala ispravnu vojnu taktiku, primjerice u bici za Orašje u svibnju i lipnju 1995. U kolovozu 1995., nakon sloma većine područja u Hrvatskoj pod nadzorom hrvatskih Srba tijekom operacije Oluja, HV je težište djelovanja prenijela u zapadnu Bosnu. Taj je pomak bio potaknut željom za stvaranjem sigurnosnoga pojasa uz hrvatsku granicu, učvršćivanjem položaja Hrvatske kao regionalne sile i nastojanjem da se rat u Bosni i Hercegovini okonča vojnim pritiskom. Vlasti Republike Bosne i Hercegovine pozdravile su takav razvoj jer je pridonosio njihovu cilju osiguranja zapadne Bosne i približavanja najvećemu gradu pod nadzorom bosanskih Srba, Banjoj Luci.
Potkraj kolovoza 1995. NATO je pokrenuo zračnu kampanju protiv VRS-a pod kodnim nazivom Operacija Namjerna sila. Pokrenuta je kao odgovor na drugi pokolj na Markalama 28. kolovoza, koji je uslijedio nakon srebreničkoga pokolja. Zračni udari počeli su 30. kolovoza i u početku su bili usmjereni protiv protuzračne obrane VRS-a te ciljeva u blizini Sarajeva. Kampanja je kratko obustavljena 1. rujna te je potom proširena na topništvo i skladišta oko grada. Bombardiranje je nastavljeno 5. rujna, a do 9. rujna prošireno je i na protuzračnu obranu VRS-a kraj Banje Luke, budući da je NATO gotovo iscrpio popis ciljeva u blizini Sarajeva. Dana 13. rujna bosanski Srbi prihvatili su zahtjev NATO-a za uspostavu zone isključenja oko Sarajeva i kampanja je prekinuta.
Budući da je NATO uglavnom gađao ciljeve VRS-a oko Sarajeva, zapadna Bosna nakon Oluje ostala je razmjerno mirna, izuzmu li se ograničeni napadi VRS-a, HVO-a i ARBiH u blizini Bihaća, Drvara i Glamoča. U to su vrijeme HV, HVO i ARBiH pripremali zajedničku ofenzivu u toj regiji. Dio ofenzive koji su vodili HV i HVO, pod kodnim nazivom operacija Maestral 2, pokrenut je 8. rujna radi zauzimanja Jajca, Šipova i Drvara, dok je 7. korpus ARBiH napredovao na desnom krilu HV-a i HVO-a prema Uskoplju. Sva četiri grada zauzeta su do 14. rujna, a 7. korpus počeo je znatan dio svojih snaga prebacivati 5. korpusu ARBiH na bihaćko područje.
Raspored snaga 5. korpus ARBiH, kojim je zapovijedao Atif Dudaković, dobio je glavne zadaće operacije: zauzimanje Bosanske Krupe, Bosanskoga Petrovca, Ključa i Sanskoga Mosta. Dudaković je svojih osam brigada podijelio u dvije operativne skupine. Operativnom skupinom Jug, koju su činile 501. brdska, 502. brdska, 510. oslobodilačka i 517. laka brigada, ojačane dijelovima 5. bataljuna vojne policije, zapovijedao je osobno Dudaković. Operativnom skupinom Sjever, sastavljenom od 503. brdske, 505. brdske, 506. oslobodilačke i 511. brdske brigade, zapovijedao je njegov načelnik stožera Mirsad Selmanović. Na početku operacije topništvo HV-a pružalo je vatrenu potporu operativnoj skupini Jug.
2. krajiški korpus, kojim je zapovijedao general-bojnik Radivoje Tomanić, i 30. pješačka divizija 1. krajiškoga korpusa, kojom je zapovijedao general-bojnik Momir Zec, bile su glavne postrojbe VRS-a na tome području. Tomanić, koji je stožer uspostavio u Drvaru, bio je glavni zapovjednik u zapadnoj Bosni. Tomanić i Zec raspolagali su s približno 22.000 vojnika. Budući da su morali braniti bojište i od ARBiH i od združenih snaga HV-a i HVO-a, prema 5. korpusu mogli su usmjeriti samo oko 8.000 vojnika. Oni su bili raspoređeni u šest pješačkih ili lakih pješačkih brigada na Grabežu te u okolici Bosanske Krupe i Otoke.
+ Početni raspored snaga ARBiH Skupina Postrojba Napomena Jug 501. brdska brigada Pod zapovjedništvom Atifa Dudakovića; raspoređen je samo dio 5. bataljuna vojne policije; napad na položaje VRS-a na Grabežu podupiralo je topništvo HV-a 502. brdska brigada 510. oslobodilačka brigada 517. laka brigada 5. bataljun vojne policije Sjever 503. brdska brigada Pod zapovjedništvom Mirsada Selmanovića 505. brdska brigada 506. oslobodilačka brigada 511. brdska brigada
+ Početni raspored snaga VRS-a Područje Postrojba Napomena Grabež 15. bihaćka pješačka brigada 17. ključka pješačka brigada pojačana jednom bojnom 6. sanske pješačke brigade 3. petrovačka pješačka brigada 1. srpska pješačka brigada vjerojatno raspoređena, ali nije pouzdano potvrđeno Bosanska Krupa i Otoka 11. krupska laka pješačka brigada 1. novogradska pješačka brigada
Tijek operacije mini|desno|300px|Karta borbi u zapadnoj Bosni u rujnu i listopadu 1995.
Početna faza ARBiH je 13. rujna pokrenula napredovanje pod kodnim nazivom Sana 95 iz bihaćkoga područja prema Sani. Početno je napredovanje provela operativna skupina Jug, a glavni je udar izvela 502. brdska brigada protiv položaja VRS-a na Grabežu južno od grada. Kada je obrana VRS-a počela popuštati pod kopnenim napadom i topničkom potporom HV-a, snage VRS-a počele su se povlačiti prema jugu, prema Bosanskom Petrovcu, s civilima koji su napuštali područje. ARBiH je slijedila odstupajućega protivnika te je sljedećega dana zauzela Kulen Vakuf, a 15. rujna i Bosanski Petrovac. Istoga dana ARBiH se povezala s HV-om približno 12 km jugoistočno od Bosanskoga Petrovca. HV je u sklopu operacije Maestral 2 već bio zauzeo Drvar i stigao do prijevoja Oštrelj. Obje su strane pritom nakratko zamijenile jedna drugu za VRS, što je dovelo do slučaja prijateljske vatre.
Iako je lijevi bok izbočine koju je stvorilo napredovanje ARBiH bio ranjiv, VRS nije mogla iskoristiti tu priliku jer na tom području nije raspolagala pričuvama. Proširivanje izbočine počelo je 15. rujna, kada je operativna skupina Sjever napala Bosansku Krupu i Otoku, s težištem na djelovanju 503., 505. i 517. brigade. Istodobno se operativna skupina Jug pregrupirala u Bosanskom Petrovcu u očekivanju pojačanja iz 7. korpusa. Tada je ustrojena nova operativna skupina Središte, koju su činile 502., 505., 506. i 517. brigada, prethodno raspoređene u postojeće dvije skupine. 501. i 510. brigada iz sastava skupine Jug nastavile su napredovati i 17. rujna zauzele Ključ, nakon što su od početka operacije prešle oko 70 km. Istoga dana skupina Sjever zauzela je Bosansku Krupu i Otoku, a 510. brigada prebačena je u sastav skupine Središte. Time je završena prva faza operacije Sana.
Operativna skupina Središte zatim je napredovala prema Sanskom Mostu protiv 1. drvarske te 1., 2. i 3. drinske pješačke brigade, odnosno ostataka postrojbi VRS-a koje su se povukle iz Drvara na kraju operacije Maestral 2. Skupina Sjever napredovala je prema Bosanskom Novom i Sanskom Mostu lijevim krilom skupine Središte, protiv 1. novogradske i 11. krupske brigade te dijelova nekadašnje drvarske posade. Operativna skupina Jug, kojoj su nakon izdvajanja većine postrojbi ostale samo 501. brigada i 17. krajiška brdska brigada prebačena iz 7. korpusa, dobila je zadaću zauzimanja Mrkonjić Grada na desnom krilu skupine Središte.
Kad se ARBiH 18. i 19. rujna približila Bosanskom Novom i Sanskom Mostu, naišla je na dodatnih 14.000 vojnika Prijedorske operativne skupine 10 iz sastava 1. krajiškoga korpusa pod zapovjedništvom pukovnika Radmila Zeljaje, koje je podupiralo još 2.000 vojnika pristiglih iz Srbije. Među njima su bili Srpska dobrovoljačka garda (SDG), pod vodstvom Željka Ražnatovića Arkana, i srbijanske „crvene beretke”, odnosno postrojbe državne sigurnosti Savezne Republike Jugoslavije. Dok se to događalo, HV je 18. rujna pokrenula operaciju Una, pokušavajući na više mjesta prijeći Unu u blizini Bosanske Dubice, Bosanske Kostajnice i Bosanskog Novoga, nasuprot hrvatskomu Dvoru. HV je uspjela uspostaviti nekoliko manjih mostobrana na desnoj obali rijeke, ali je operacija zbog velikih gubitaka izazvanih slabim planiranjem prekinuta nakon dva dana borbi.
Protunapad VRS-a