The Broadsword and the Beast četrnaesti je studijski album britanskog rock-sastava Jethro Tull. Diskografska kuća Chrysalis Records objavila ga je 9. travnja 1982. Grupa na pjesmama spaja sintesajzerski stil kojim se počela baviti tog desetljeća s obilježjima narodne glazbe koja su obilježila njezine radove u prethodnome desetljeću.

Paul Samwell-Smith producent je uratka; The Broadsword and the Beast prvi je i jedini album skupine čiju produkciju potpisuje osoba izvan sastava i njegova menadžmenta. Producent albuma isprva je bio Keith Olsen, no zbog kreativnih nesuglasica skupina ga je otpustila u prosincu 1981. Nisu mu pripisane zasluge na albumu. Prvi je album skupine na kojem je klavijature svirao Peter-John Vettese, a bubnjeve Gerry Conway.

Rad na albumu Kad je skupina krajem veljače 1981. zaključila promidžbenu turneju za album A, napustili su je klavijaturist Eddie Jobson i bubnjar Mark Craney. Potom joj se pridružio Gerry Conway, bubnjar Cata Stevensa, za kojeg se sastav odlučio zbog višegodišnjeg poznanstva. Anderson, Barre, Pegg i Conway počeli su snimati novi album u ožujku 1981. u Maison Rouge Studiosu; Anderson je svirao dionice na klavijaturi. Snimanje je trajalo do srpnja, kad je grupa otišla na četveromjesečnu stanku. Premda je Jethro Tull u tom razdoblju snimio nekoliko pjesama, samo su dvije („Beastie” i „Watching Me, Watching You”) naposljetku uvrštene na album jer je Anderson smatrao da se ostatak skladbi „tematski nije kretao prema nekom konkretnom završetku”. Krajem ljeta grupi se pridružio klavijaturist Peter-John Vettese nakon što se javio na oglas postavljen u časopisu Melody Maker.

Chrysalis Records predložio je skupini da na idućem albumu surađuje s producentom izvana. Prvotno je izabrala Boba Ezrina, poznata po radu s Pink Floydom, Kissom i Aliceom Cooperom, no u posljednji je trenutak morao otkazati suradnju i zamijenio ga je američki producent Keith Olsen. Snimanje se nastavilo u studenome 1981. Način na koji je Olsen radio ubrzo je izazvao nesuglasice među članovima sastava; premda ga je Anderson nazvao „dobrim momkom”, izjavio je da je snimao bez ekvalizacije i efekata i da mu je taj način rada bio „potpuno stran”. Ostali članovi također se nisu slagali s Olsenom; Pegg je komentirao da je Olsenov izbor „pizdarija diskografske kuće”. Također im je smetalo to što nisu bili usklađeni po životnim stilovima.

Nekadašnji član sastava Yardbirds Paul Samwell-Smith naposljetku je postao novi producent albuma nakon što ga je predložio Conway, koji je prethodno radio s njim u skupini Cata Stevensa. Samwell-Smith stigao je u studio sredinom prosinca i sastav je snimao s njim dok album nije bio masteriran u veljači 1982. Samwell-Smith izjavio je da mu je uloga bila „vidjeti što Ian želi i pomoći mu u tome”; skupina ga je pohvalila izjavivši da su ugodno surađivali. The Broadsword and the Beast posljednji je album skupine snimljen u Maison Rougeu; Anderson ga je prodao 1983.

Album je u početku trebao biti naslovljen Beastie prema prvoj pjesmi na prvoj strani. Međutim, tijekom produkcije članovi sastava vijećali su o tome hoće li ga nazvati Beastie ili Broadsword prema prvoj pjesmi na drugoj strani. Naposljetku su odlučili (kao na albumu Aqualung) da će svakoj strani nadjenuti zaseban naslov i tako podariti zaseban identitet te da će nasloviti album tako da sadrži obje riječi.

Teme pjesama „Beastie” govori o strahovima; Anderson je izjavio da je naslov nadahnuo izraz koji se rabio za njegova djetinjstva u Škotskoj i koji je označavao bilo što što se smatralo ružnim i strašnim. „Clasp” je o ljudima koji zaziru od tjelesnih dodira. „Fallen on Hard Times”, treća pjesma na uratku, opisuje razočaranje političarima, a glazbeno je nadahnuta narodnom škotskom melodijom. „Flying Colours” inspirirana je osobama u ljubavnim vezama koje, u vrijeme krize, javno sramote jedno drugo. „Slow Marching Band”, posljednja pjesma na prvoj strani, govori o tuzi koju nose rastanci.

Druga strana albuma počinje pjesmom „Broadsword”, koja govori o povijesnoj muškarčevoj odgovornosti da zaštiti svoju obitelj. „Pussy Willow” govori o mladoj ženi koja se bavi nezahvalnim poslom i sanjari o idiličnu životu. Potom slijedi „Watching Me, Watching You”, koja opisuje „problem ljudi u očima javnosti” – neugodan osjećaj koji nastaje kad je osoba izvrgnuta stalnom promatranju. Pjesma „Sealdriver” „namjerno je dvosmislena”; Anderson je izjavio da govori ili o brodu ili o djevojci dodavši da su „brodovi i čamci uvijek žene” i da je to „prikladna analogija”. „Cheerio”, posljednja pjesma na izvornom izdanju uratka, zamišljena je kao pjesma kojom se pozdravlja na odlasku.

Ilustracije i omot Omot je ilustrirao američki umjetnik Iain McCaig, dugogodišnji obožavatelj sastava koji je poslije postao konceptualni umjetnik za filmske serijale kao što su Ratovi zvijezda, Harry Potter i Marvel Cinematic Universe. McCaig je otkazao iznenadno putovanje u Pariz na kojem je namjeravao zaprositi svoju djevojku samo kako bi mogao izraditi omot za sastav. Ilustraciju je napravio nakon sastanka sa skupinom u Maison Rougeu i rasprave o idejama za omot s Andersonom, koji mu je dao kasetu demosnimki. McCaig je izjavio da je u omot namjerno ubacio skrivena „uskrsna jaja”, među kojima su i rune na poleđini, kojima su napisani inicijali njegova brata.

Rubovi omota na prednjoj strani sadrže anglosaske rune kojima je ispisana prva kitica pjesme „Broadsword”: „I see a dark sail on the horizon, set under a black cloud that hides the sun. Bring me my broadsword and clear understanding. Bring me my cross of gold as a talisman.”

Popis pjesama Sve je pjesme napisao Ian Anderson. Glazbi i tekstovima pridonio je Peter-John Vettese.

Nastupi thumb|Ian Anderson 1982. na turneji za Broadsword and the Beast u teksaškom gradu Dallasu|lijevo Promidžbena turneja za The Broadsword and the Beast bila je posljednja turneja skupine s teatralnim obilježjima. Pozornice na kojima je sastav nastupao bile su uređene tako da nalikuju na piratski brod; Anderson je u bilješkama priloženim uz remasteriranu inačicu albuma na CD-u izjavio da je to izgledalo „blesavo”.

U osvrtu na koncert iz tog razdoblja novinar Chris Welch napisao je: „Vlastelin Anderson vitlao je velikim mačem opasno blizu Martinovih donjih udova za vrijeme pjesama s najnovijeg albuma (The Broadsword and the Beast) te je velike balone koji eksplodiraju šutao prema publici. No kad je sastav zagrmio u najžešćim trenucima, opčinio je publiku koju su jednako činili novopečeni četrnaestogodišnji ljubitelji Tulla i veterani rocka srebrnih vlasi. [...] Tull ima velik opseg pjesama za nastup. Mogao je svirati još dva sata i publika bi sve vrijeme klicala.”

„Cheerio”, posljednja pjesma na albumu, nekoliko se godina izvodila na bisu koncerata sastava.

Recenzije

Uradak je dobio različite ocjene. U recenziji za časopis Kerrang! Dave Dickson izjavio je da pjesme postaju „onoliko emotivne ovisno o tome koliko ste im pažnje spremni pridati” i zaključio je: „Ako volite [Jethro Tull], kupite [album], možda su na njemu neka ugodna iznenađenja. Ako poput mene niste obožavatelj, posudite album od nekoga tko jest. I vas bi mogao iznenaditi.” Rolling Stone dao mu je dvije zvjezdice od njih pet napisavši: „Možda nema ničeg lošeg u tome da se živi u prošlosti. Doista, Ian Anderson drevnu mudrost čini privlačnijom od današnjeg ljubakanja. No na Broadsword and the Beastu prava je zvijer vjerojatno Andersonova sklonost dosadnim propovijedima.” U pozitivnoj recenziji za Record Mirror Mike Gardner komentirao je da album zvuči „blaže” i „pristupačnije” od prijašnjih uradaka.

Brucea Edera iz AllMusica nije se dojmio uradak. Pišući o produkciji i glazbi na albumu, izjavio je da je „ovaj put u rukama bivšeg člana Yardbirdsa Paula Samwell-Smitha” te da sve zvuči „nježnije, manje žestoko i manje slojevito u usporedbi s prethodnim radovima, a katkad – pogotovo na pjesmi 'Flying Colours' – zvuče gotovo kao kasnija verzija Moody Bluesa, što si skupina za svojih ranih dana nikad ne bi dopustila”. Hays Davis dao mu je sedam od deset bodova u recenziji za Under the Radar rekavši da „album nije postigao komercijalni uspjeh Thick as a Bricka i A Passion Playa, koji su dosegli prvo mjesto u SAD-u, ali je pokazao da pjevač, flautist i kantautor Ian Anderson, gitarist Martin Barre i ostatak Jethro Tulla potiču evoluciju skupine unutar proga i izvan njega”. Jerry Ewing dao mu je četiri zvjezdice od njih pet u osvrtu za časopis Prog napisavši da se ta „zbirka pjesama može ubrojiti među Andersonove najbolje radove: uvodna pjesma Beastie zvuči zlobno, naslovna je pjesma gromka, a na stvarima kao što su Clasp, Fallen on Hard Times i Pussy Willow suvremeni sintesajzeri Peter-Johna Vettesea savršeno su uravnoteženi sa zvukom Tulla iz doba Aqualunga ili Minstrel in the Galleryja”.

Zasluge

Jethro Tull Ian Anderson – vokal, flauta, akustična gitara Martin Barre – električna gitara, akustična gitara David Pegg – bas-gitara, mandolina, prateći vokal Peter-John Vettese – glasovir, sintesajzer, prateći vokal Gerry Conway – bubnjevi, udaraljke

Ostalo osoblje Paul Samwell-Smith – produkcija Robin Black – inženjer zvuka Leigh Mantle – pomoćni inženjer zvuka Iain McCaig – ilustracije Jim Gibson – kaligrafija

Ljestvice Ljestvica (1982.)NajvišapozicijaAustralija18.

Bilješke

Izvori

Kategorija:Albumi iz 1982. Kategorija:Britanski glazbeni albumi