Anne L’Huillier (Pariz, 16. kolovoza 1958.) je francusko-švedska fizičarka.
Diplomirala je 1980. na "École normale supérieure" i doktorirala 1986. na "Sveučilištu Pierre i Marie Curie" u Parizu i u istraživačkom središtu Povjerenstva za atomsku energiju (Commissariat à l’énergie atomique, CEA) u Saclayu gdje je iste godine dobila stalnu poziciju istraživačice. Radila je kao postdoktorandica u "Tehnološkom Institutu Chalmers" u Göteborgu u Švedskoj (1986–88), na "Sveučilištu Južna California" (USC) u Los Angelesu (1988.–93.), te kao gostujuća znanstvenica u "Nacionalnom laboratoriju Lawrence Livermore" u Kaliforniji (1993.–95.). Od 1995. godine profesorica je na "Sveučilištu Lund" u Švedskoj.
Ranih 1980-ih istraživala je djelovanje infracrvene laserske svjetlosti na ionizirane plemenite plinove i uočila generiranje visokih harmonika laserske svjetlosti u plinu. Otkrila je da jakosti visokih harmonika ostaju gotovo jednake od 5. do 33. harmonika. Početkom 1990-ih teorijski je objasnila rezultate pokusa: laserski impuls privlači elektrone koji okružuju atom, a kada impuls nestane, elektroni, vraćajući se na početni položaj, emitiraju visokofrekventne svjetlosne valove. U nastavku istraživanja oblikovala je svjetlosne impulse duge desetke ili stotine atosekundi.
Članica je: Kraljevske švedske akademije znanosti (od 2004.), Nacionalne akademije znanosti SAD-a (od 2018.) i rimske Accademia Nazionale dei Lincei (od 2021.).
Za eksperimentalne metode koje omogućuju generiranje atosekundnih impulsa svjetlosti pogodnih za proučavanje dinamike elektrona u tvari dobio je, s Ferencom Krasuzom i Pierrom Agostinijem, Nobelovu nagradu za fiziku 2023..
Izvori
Kategorija:Dobitnici Nobelove nagrade za fiziku Kategorija:Francuski fizičari Kategorija:Švedski fizičari