Zagrebačka rezolucija bila je politička deklaracija o potrebi političkog ujedinjenja Hrvata, Slovenaca i Srba koji žive u Austro-Ugarskoj. Usvojili su je predstavnici oporbenih političkih stranaka u Trojedinoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji pod predsjedanjem Ante Pavelića (starijeg) na sastanku održanom u Zagrebu 2. i 3. ožujka 1918. Deklaracija se oslanjala na pravo na samoodređenje i pozivala na uspostavu neovisne demokratske države koja poštuje prava pojedinaca i povijesno uspostavljenih političkih cjelina koje se pridružuju političkoj uniji. Također je pozivala na osiguranje kulturne i vjerske jednakosti u takvoj uniji. Zagrebačkom rezolucijom osnovan je pripremni odbor zadužen za osnivanje Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba s ciljem provedbe rezolucije. Narodno vijeće osnovano je 5. listopada u postupku koji je Pavelić opisao kao nastavak Zagrebačke konferencije iz ožujka tog godine.
Pozadina mini|280x280px|Kraljevstva i zemlje Austro-Ugarske: Cislajtanija : 1. Češka, 2. Bukovina, 3. Koruška, 4. Kranjska, 5. Dalmacija, 6. Galicija, 7. Küstenland, 8. Donja Austrija, 9. Moravska, 10. Salzburg, 11. Šleska, 12. Štajerska, 13. Tirol, 14. Gornja Austrija, 15. Vorarlberg ; Translajtanija : 16. Uža Mađarska 17. Hrvatska i Slavonija ; 18. Bosna i Hercegovina (Austro-Ugarski kondominij) Tijekom Prvog svjetskog rata, u dijelovima Austro-Ugarske naseljenim južnoslavenskim stanovništvom – Hrvatima, Srbima, Slovencima i muslimanskim Slavenima (preci današnjih Bošnjaka) – razvio se pritisak u prilog trijalističkoj reformi ili uspostavljanju zajedničke države Južnih Slavena neovisne o carstvu. Potonje se trebalo postići ostvarenjem jugoslavenskih ideja i ujedinjenjem s Kraljevinom Srbijom. Motivacija za pritisak za ujedinjenje bila je dvostruka. Slovenski politički vođe bili su nezadovoljni fragmentacijom slovenskih zemalja unutar Cisleitanije (austrijskog dijela carstva). Njihovi hrvatski kolege protivili su se podjeli predložene Trojedne Kraljevine na Hrvatsku i Slavoniju, a Kraljevinu Dalmaciju dodijeljenu zemljama Krune Svetog Stjepana i Cisleitanije pod mađarskom dominacijom. Nezadovoljstvo statusom Bosne i Hercegovine – austrijskog i ugarskog kondominija, odvojenog od Hrvatske i Slavonije – bio je još jedna pritužba.
Srbija je rat smatrala prilikom za teritorijalno širenje. Odbor zadužen za određivanje ratnih ciljeva izradio je program uspostave jugoslavenske države dodavanjem dijelova habsburških zemalja naseljenih južnoslavenskim stanovništvom - Hrvatske i Slavonije, Slovenskih zemalja, Vojvodine, Bosne i Hercegovine i Dalmacije. U Niškoj deklaraciji, Narodna skupština Srbije najavila je borbu za oslobođenje i ujedinjenje "neoslobođene braće". Ovom se cilja suprotstavljala polika Trojne Antante koja je favorizirala postojanje Austro-Ugarske kao protutežu utjecaju Njemačkog Carstva.
Godine 1915. Jugoslavenski odbor, ad hoc skupina intelektualaca i političara iz Austro-Ugarske koji su tvrdili da predstavljaju interese Južnih Slavena, saznao je da je Trojna Antanta obećala Kraljevini Italiji teritorij (dijelove slovenskih zemalja, Istre i Dalmacije) prema Londonskom ugovoru u zamjenu za talijanski ulazak u Prvi svjetski rat. Bez obzira na ugovor, međunarodna podrška tek se 1917. postupno počela udaljavati od očuvanja Austro-Ugarske. Te je godine Rusija tražila mir nakon Ruske revolucije, dok su Sjedinjene Države, čiji je predsjednik Woodrow Wilson zagovarao načelo samoodređenja, ušle u rat. Ipak, u govoru od četrnaest točaka, Wilson je samo obećao autonomiju za narode Austro-Ugarske. Ideja očuvanja dvojne monarhije nije napuštena sve do kasno u 1918. kada su se saveznici uvjerili da Austro-Ugarska ne može odoljeti komunističkoj revoluciji.
U svibnju 1917. članovi Jugoslavenskog kluba pod predsjedanjem Antona Korošeca, vođe Slovenske narodne stranke (, SLS), a koji su činili južnoslavenski predstavnici u Austrijskom carskom vijeću, predstavili su vijeću Svibanjsku deklaraciju. Zahtijevali su ujedinjenje habsburških zemalja naseljenih Hrvatima, Slovencima i Srbima u demokratsku, slobodnu i neovisnu državu organiziranu kao habsburško kraljevstvo. Zahtjev je postavljen uz pozivanje na načela nacionalnog samoodređenja i hrvatskog državnog prava. Svibanjsku deklaraciju pozdravila je frakcija Mile Starčevića u Stranci prava (SSP) i Antun Bauer, tadašnji zagrebački nadbiskup. Vladajuća stranka u Hrvatskoj i Slavoniji, Hrvatsko-srpska koalicija (HSK) i njezin vođa Svetozar Pribičević ignorirali su Svibanjsku deklaraciju, Vođa Hrvatske pučke seljačke stranke Stjepan Radić ponudio je samo mlaku podršku deklaraciji prije nego što su carske vlasti 12. svibnja 1918. zabranile daljnje zagovaranje deklaracije.
Zagrebačka konferencija mini|desno|250px|Ante Pavelić predsjedavao je konferencijom održanom 2. i 3. ožujka 1918. na kojoj je donesena Zagrebačka rezolucija. Godine 1918. Jugoslavenski klub pokrenuo je inicijativu za poboljšanje suradnje među političkim strankama koje su predstavljale Južne Slavene u Austro-Ugarskoj i podržale program ujedinjenja Hrvata, Slovenaca i Srba. Jugoslavenski klub je inicijativu opisao kao "nacionalnu koncentraciju" za ujedinjenje u zajedničkoj državi. Međutim, nisu detaljnije objasnili metodu ili željene ishode takvog ujedinjenja.
Dana 2. i 3. ožujka u Zagrebu je održana konferencija s ciljem provedbe suradnje koju je predložio Jugoslavenski klub. Predsjedavao je Ante Pavelić, vođa SSP-a koji je preuzeo vodeću ulogu u provedbi jugoslavenskog programa i prijedloga Jugoslavenskog kluba u Hrvatskoj i Slavoniji. Konferenciji je prisustvovalo 43 sudionika iz redova političke oporbe. Osim SSP-a, sastanku je prisustvovala skupina disidenata HSK-a, skupina političara povezanih sa zagrebačkim katoličkim dnevnim novinama Novine, članovi Socijaldemokratske partije Hrvatske i Slavonije, SLS-a, Narodne napredne stranke, kao i nekoliko političara iz Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Istre i Međimurja. Vladajući HSK iz Hrvatske i Slavonije i oporbena Hrvatska pučka seljačka stranka bili su pozvani, ali nisu prisustvovali.
Drugog dana sastanka usvojena je Zagrebačka rezolucija. U preambuli je navedeno da su Slovenci, Hrvati i Srbi jedinstveni te da to jedinstvo mora ostati nedjeljivo i bezuvjetno. Rezolucija se pozivala na pravo na samoodređenje i tražila međunarodna jamstva za uživanje tog prava. Prva točka rezolucije zahtijevala je neovisnost, ujedinjenje i slobodu u jedinstvenoj nacionalnoj državi u kojoj bi se očuvale posebnosti Slovenaca, Hrvata i Srba. Rezolucija je ta tri naroda nazivala plemenima "troimenog naroda". Isti izraz uvela je skupina znanstvenika iz Beograda predvođena Jovanom Cvijićem u prosincu 1914. i korišten je u Niškoj deklaraciji. Rezolucija je osigurala kontinuitet državnosti povijesno utvrđenih konstitutivnih političkih cjelina te jednakost "plemena" i vjere.
U svojoj drugoj točki, rezolucija je zahtijevala "cijeli teritorij gdje ujedinjeni narod živi u kontinuitetu" bez daljnjeg preciziranja zahtjeva, osim da teritorij uključuje obale, luke i otoke sjevernog i istočnog Jadrana. Točka je također nudila jamstva kulturne autonomije za manjine. Rezolucija nije spominjala Austro-Ugarsku kao unaprijed određeni okvir za uspostavu tražene države niti Habsburgovce kao njezine vladare. Konačno, konferencija je imenovala odbor zadužen za osnivanje Nacionalnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba te zakazala sljedeću konferenciju za 21. travnja u Zagrebu.
Treća točka Zagrebačke rezolucije zahtijevala je državu ujedinjenu na načelima punih građanskih sloboda i demokratske samouprave, pravne i socijalne jednakosti koja osigurava ekonomski prosperitet te puni kulturni i društveni razvoj svih građana. Četvrta i posljednja točka rezolucije zahtijevala je da se Slovencima, Hrvatima i Srbima zajamči sudjelovanje na budućoj mirovnoj konferenciji.
Posljedice mini|Proglašenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba pred Saborom u Zagrebu . Sastanak zakazan za 21. travnja nije se održao. U sklopu priprema za osnivanje Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, kako je predloženo na konferenciji u Zagrebu 2. i 3. ožujka, 2. lipnja u Splitu je osnovana Nacionalna organizacija Srba, Hrvata i Slovenaca u Dalmaciji. Zatim je 14. lipnja u Sušaku osnovana Nacionalna organizacija Slovenaca, Hrvata i Srba za Hrvatsko primorje. Nakon toga uslijedilo je osnivanje Slovenskog narodnog vijeća (Narodni svet) u Ljubljani 17. kolovoza. Glavni izazov za pripremni odbor bio je dobiti suradnju HSK-a, koji su bili uvjereni da je projekt usmjeren protiv njih. Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba osnovano je u Zagrebu 5. listopada. Sjednicom je predsjedavao Pavelić, koji je rekao da sjednica predstavlja nastavak konferencije održane u Zagrebu 2. i 3. ožujka. HSK se pridružio Narodnom vijeću 10. listopada. Dana 29. listopada, Hrvatski sabor proglasio je prekid pravnih veza Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Austrijom i Ugarskom, poništio Hrvatsko-ugarsku nagodbu iz 1868. i pridruživanje Državi Slovenaca, Hrvata i Srba . Narodno vijeće proglašeno je predstavničkim tijelom nove države i izabralo je Korošeca za predsjednika, a Pribičevića i Pavelića za potpredsjednike.
Izvori
Literatura
Kategorija:Nastanak Jugoslavije Kategorija:Austro-Ugarska u Prvom svjetskom ratu Kategorija:Povijest Zagreba