mini|310x310px|Poster za film Taksist redatelja Martina Scorsesea iz 1976. godine. Novi Hollywood (engl. New Hollywood), poznat i pod nazivima holivudska renesansa (engl. Hollywood Renaissance) i američki novi val (engl. American New Wave), označava razdoblje u povijesti američke kinematografije koje se najčešće smješta između kasnih 1960-ih i ranih 1980-ih. Nastao je u vrijeme dubokih promjena u američkom društvu i filmskoj industriji, kada je klasični studijski sustav postupno gubio dominantnu ulogu, a mladi redatelji dobivali sve veću stvaralačku slobodu. Za razliku od klasičnog Hollywooda, koji je bio obilježen strogo kontroliranom produkcijom, jasno definiranim žanrovskim pravilima i optimističnim završecima, Novi Hollywood donio je složenije likove, moralnu ambivalentnost i kritički odnos prema društvenoj stvarnosti.
Pokret je bio pod snažnim utjecajem europske kinematografije, osobito talijanskog neorealizma i francuskog novog vala, a njegov razvoj potaknule su i promjene u strukturi publike. Nova generacija gledatelja, odrasla uz televiziju i obilježena iskustvima društvenih previranja 1960-ih godina, tražila je drugačije filmove od onih koje su nudili veliki studiji. Novi Hollywood stoga je otvorio prostor za tematiziranje nasilja, seksualnosti, otuđenja, političke korupcije, rata te sukoba između pojedinca i institucija.
Među najvažnijim predstavnicima pokreta ubrajaju se Francis Ford Coppola, Martin Scorsese, Robert Altman, Arthur Penn, William Friedkin, Brian De Palma, George Lucas i Steven Spielberg. Filmovi poput Bonnie i Clyde (1967.), Goli u sedlu (1969.), Kuma (1972.), Kineske četvrti (1974.), Taksista (1976.) i Apokalipse danas (1979.) postali su simboli novog pristupa filmu. Novi Hollywood ostavio je trajan utjecaj na američku i svjetsku kinematografiju te promijenio način na koji se promatra odnos između umjetničkog izraza i komercijalnog filma.
Povijesni kontekst mini|Antiratne demonstracije u SAD-u 1967. godine. Pojava Novog Hollywooda usko je povezana s društvenim, političkim i kulturnim promjenama koje su obilježile Sjedinjene Američke Države tijekom 1960-ih i 1970-ih. U tom je razdoblju američko društvo prolazilo kroz duboku transformaciju obilježenu pokretom za građanska prava, prosvjedima protiv Vijetnamskog rata, studentskim pobunama, seksualnom revolucijom i pojavom novih supkultura. Posebno je značajan bio hippie pokret koji je zagovarao pacifizam, odbacivanje tradicionalnih vrijednosti, eksperimentiranje s psihodeličnim supstancama i kritiku političkog establišmenta.
Istodobno je američka filmska industrija prolazila kroz ozbiljnu krizu. Razvoj televizije doveo je do naglog pada posjećenosti kina, a tradicionalni studijski sustav sve se teže prilagođavao promjenama ukusa publike. Stariji gledatelji sve su češće ostajali kod kuće pred televizijskim ekranima, dok je mlađa generacija tražila sadržaje koji su odražavali njihove vrijednosti i iskustva. Godišnji prihodi od kino-ulaznica početkom 1960-ih znatno su pali, što je prisililo studije da traže nove kreativne i poslovne modele.
Važnu prekretnicu predstavljalo je ukidanje Haysova kodeksa 1968. godine, čime su ublažena dotadašnja ograničenja u prikazivanju nasilja, seksualnosti i društveno osjetljivih tema. Filmski autori dobili su veću slobodu izražavanja, a studiji su počeli pružati prilike mlađim redateljima i neovisnim producentima. U takvom okruženju nastao je Novi Hollywood, pokret koji je nastojao prikazati složenost suvremenog američkog društva i iskustva generacije koja je odrastala u razdoblju političkih sukoba i kulturnih promjena.
Utjecaj talijanskog neorealizma i francuskog novog vala na Hollywood Na razvoj Novog Hollywooda presudno su utjecala dva europska filmska pokreta – talijanski neorealizam i francuski novi val. Talijanski neorealizam nastao je neposredno nakon Drugoga svjetskog rata kao reakcija na monumentalnu umjetnost koja je prikazivala idealiziranu stvarnost. Njegovi najvažniji predstavnici, Roberto Rossellini, Vittorio De Sica i Cesare Zavattini, nastojali su prikazati svakodnevni život običnih ljudi, osobito siromašnih i društveno marginaliziranih skupina. Njihovi filmovi snimani su na autentičnim lokacijama, često uz sudjelovanje amaterskih glumaca, čime se nastojala postići veća uvjerljivost i dokumentaristički dojam. mini|Prizor iz filma Kradljivci bicikla. Filmovi poput Rim, otvoreni grad (1945.), Paisà (1946.) i Kradljivci bicikla (1948.) pokazali su da film može biti sredstvo društvene kritike i realističnog prikaza svakodnevice. Upravo je takav pristup snažno inspirirao američke autore koji su tijekom 1960-ih nastojali približiti film stvarnom životu.
Jednako važan bio je i francuski novi val, koji se razvio krajem 1950-ih. Redatelji poput Jeana-Luca Godarda i Françoisa Truffauta eksperimentirali su s filmskom formom, koristili nekonvencionalnu montažu, fragmentiranu naraciju i otvorene završetke te naglašavali autorsku ulogu redatelja. Njihovi su filmovi često prikazivali mlade ljude u potrazi za identitetom i kritički promatrali suvremeno društvo. Kada je Hollywood počeo gubiti publiku i profit, upravo su europski uzori pokazali da umjetnički ambiciozni filmovi mogu biti i komercijalno uspješni. Posljedica toga bila je veća sloboda američkih redatelja, što je postalo jedno od ključnih obilježja Novog Hollywooda.
Značajke Novog Hollywooda mini|Redatelj Francis Ford Coppola 1976. godine. Novi Hollywood donio je temeljite promjene u načinu proizvodnje, pripovijedanja i estetskog oblikovanja američkog filma. Jedna od njegovih najvažnijih značajki bilo je jačanje autorske uloge redatelja. Umjesto stroge kontrole studija, redatelji su dobili veću slobodu pri odabiru tema, stila i načina pripovijedanja. Mnogi su se autori ugledali na europske filmaše te su film počeli promatrati kao osobni umjetnički izraz, a ne samo kao komercijalni proizvod.
Tematski je Novi Hollywood značajno odstupio od tradicije klasičnog Hollywooda. Filmovi su se bavili nasiljem, seksualnošću, kriminalom, ratom, političkom korupcijom, rasnim odnosima i društvenom nejednakošću. Protagonisti više nisu bili idealizirani heroji, nego moralno složeni pojedinci, često otuđeni, nesigurni ili u sukobu sa sustavom. Takvi likovi odražavali su nepovjerenje prema institucijama koje je obilježilo američko društvo nakon Vijetnamskog rata i afere Watergate.
Na formalnoj razini Novi Hollywood obilježili su snimanje na autentičnim lokacijama, uporaba prirodnog svjetla, pokretna kamera, eksperimentalna montaža i odstupanje od klasične tročinske pripovjedačke strukture. Filmovi su često imali otvorene ili pesimistične završetke te su gledatelju ostavljali prostor za vlastito tumačenje događaja. Redatelji su također često citirali starije filmove i koristili intertekstualne reference kao način povezivanja vlastitih uradaka s filmskom tradicijom.
Iako je Novi Hollywood stekao brojne poklonike, nije bio bez kritika. Konzervativni komentatori zamjerali su filmovima tog razdoblja otvorene prikaze nasilja i seksualnosti te naglašeni cinizam i društveni pesimizam. Istodobno su filmski studiji i dio aktera unutar filmske industrije izražavali zabrinutost zbog potencijalnih financijskih rizika redateljski vođenih eksperimentalnih projekata, što je pridonijelo postupnom zaokretu prema blockbuster-produkciji krajem 1970-ih.
Predstavnici Novog Hollywooda mini|301x301px|Poster za film Ralje redatelja Stevena Spielberga iz 1975. godine. Novi Hollywood iznjedrio je generaciju redatelja koji su obilježili američku kinematografiju druge polovice 20. stoljeća. Među najvažnijim predstavnicima ističu se Francis Ford Coppola i Martin Scorsese, čiji se radovi često smatraju vrhuncem autorskog filma toga razdoblja. Coppola je međunarodnu afirmaciju stekao filmovima Kum (1972.) i Kum II (1974.), a kasnije i ratnom dramom Apokalipsa danas (1979.). Scorsese je pak postao poznat po filmovima koji istražuju nasilje, otuđenost i moralne dvojbe suvremenog čovjeka, među kojima se posebno izdvajaju Ulice zla (1973.) i Taksist (1976.).
Uz njih, važnu su ulogu imali Robert Altman, Arthur Penn, William Friedkin, Brian De Palma, Hal Ashby i Miloš Forman. Posebnu skupinu činili su redatelji poznati kao „filmska derišta“ (engl. movie brats), među kojima su bili George Lucas i Steven Spielberg. Njihovi filmovi Američki grafiti (1973.), Ratovi zvijezda (1977.) i Ralje (1975.) pokazali su da se autorski pristup može spojiti s velikim komercijalnim uspjehom te su najavili eru modernog blockbustera.
Jednako važni bili su i glumci koji su utjelovili novu vrstu filmskih junaka. Jack Nicholson, Al Pacino, Robert De Niro, Dustin Hoffman i Gene Hackman često su igrali psihološki složene i moralno ambivalentne likove, što je predstavljalo odmak od idealiziranih protagonista klasičnog Hollywooda. Nicholson je obilježio filmove Goli u sedlu i Kineska četvrt, Pacino trilogiju Kum, De Niro Scorseseove filmove, a Hoffman ostvarenja poput Diplomca i Ponoćnog kauboja. Njihove izvedbe postale su zaštitni znak Novog Hollywooda i trajno utjecale na razvoj glumačkog izraza u američkom filmu.
Izvori
Kategorija:Američka filmska umjetnost