Turski jezik pripada turkijskoj porodici, a u ovome članku izlažu se osnovne postavke njegove gramatike (morfologije i sintakse). Objašnjava se i fonološki ustroj utoliko koliko je potreban za razumijevanje određenih morfonoloških procesâ. Za više informacija o samome jeziku pogledati glavni članak.
Turski je iznimno aglutinativan jezik obilježen vokalnom harmonijom, padežnim nastavcima i velikim brojem konverba i drugih infinitnih konstrukcija. Sintaksa mu je lijevo granajuća i rabi gotovo isključivo sufikse, dok su svi prefiksi posuđeni. Aglutinativnost se vidi u činjenici da sufiksi imaju najčešće po jedno značenje, a njihovim slaganjem dobivaju se složenija. Primjerice, evlerimdesiniz 'u mojim ste kućama' ev-ler-im-de-siniz (kuća-množina-lokativ-moja-ste).
Morfonologija Morfonologija se odnosi na fonološki ustroj morfema. U kontekstu turskoga jezika, govorit će se o vokalnoj harmoniji i nekim promjenama kraja riječi koje se događaju pri dodatku sufikasa.
Vokalna harmonija Turski jezik poznaje vokalnu harmoniju, to jest samoglasnici u sufiksima slažu se s onima u osnovi riječi po vodoravnome položaju jezika (jesu li prednji ili stražnji) te po zaobljenosti usana (jesu li labijalni ili nelabijalni). Slaganje po zaobljenosti pojavljuje se samo kod zatvorenih vokala.
Samoglasnici se mogu podijeliti u ovakvu tablicu: prednjistražnjinelabijalnilabijalninelabijalnilabijalnizatvoreniiüıuotvorenieöao Sufiksi sa samoglasnicima a ili e zovu se dvovarijantnim jer mogu imati samo jedan od ta dva samoglasnika pri sufiksaciji (ovisno o tome je li posljednji samoglasnik prednji ili stražnji), a sufiksi koji imaju i, ü, ı ili u harmoniziraju se ne samo po tome jesu li prednji ili stražnji, nego i po labijalnosti pa se zovu četverovarijantnim, to jest imaju četiri varijante.
Ovdje je tablica u kojoj se pokazuje koje sufikse zahtijeva koji samoglasnik: obilježjasamoglasnikčetverovarijantni sufiksdvovarijantni sufiksprednji, nelabijalniiieeprednji, labijalniüüöstražnji, nelabijalniııaastražnji, labijalniuuo Ako je posljednji samoglasnik u riječi e, onda sufiks mora sadržavati e ili i (ö se ne može pojaviti u sufiksima), ali ako je posljednji samoglasnik u, on zahtijeva da sufiksi imaju a ili u. Kao što je vidljivo iz tablice, ö i o ne pojavljuju se u sufiksima (osim u -yor koji je iznimka objašnjena niže).
Primjerice, pri dodavanju sufikasa -Im (moj) i -DA (lokativ) točan oblik ovisit će o harmoniji: samoglasnikčetverovarijantni sufiksdvovarijantni sufiksfil 'slon'filim 'moj slon'filde 'u slonu'ev 'kuća'evim 'moja kuća'evde 'u kući'gül 'ruža'gülüm 'moja ruža'gülde 'na ruži'köy 'selo'köyüm 'moje selo'köyde 'u selu'kız 'kći'kızım 'moja kći'kızda 'kod kćeri'duvar 'zid'duvarım 'moj zid'duvarda 'na zidu'tavuk 'kokoš'tavuğum 'moja kokoš'tavukta 'kod kokoši'televizyon 'televizor'televizyonum 'moj televizor'televizyonda 'na televizoru' Harmonizirajući samoglasnici zapisuju se velikim slovom ili s indeksom ² (za dvovarijantne) ili ⁴ (za četverovarijantne) kada se sufiks prikazuje izvan konteksta.
Iznimke Ne podliježu sve riječi pravilima vokalne harmonije u skladu s uobičajenim pravilima.
Strane riječi često ruše pravila distribucije samoglasnika unutar riječi (sahip, şoför, tişört, üniversite, otobüs), a također odstupaju neke složenice i složeni glagoli (bugün, dedikodu, kaybetmek) te neke izvorne riječi iz više razloga (anne, kardeş, elma, avlu, hangi) i uzvici (haydi).
Postoji nekoliko sufiksa koji ne poštuju harmoniju, neki od njih su -yor (ediyor, görüyor), -ki (evdeki, arabadaki, ALI dünkü, bugünkü), -iken, -leyin, -daş…
U riječima perzijskoga i arapskoga podrijetla samoglasnici se u osnovi ponašaju drukčije, to jest zahtijevaju neuobičajene samoglasnike u sufiksu. Primjerice, riječ saat 'sat', iako sadrži stražnji samoglasnik, ponaša se kao da sadrži prednji i ima množinu saatler. Slično, harf 'slovo' ima množinu harfler.
U nekim modernim posuđenicama iz europskih jezika, posebice francuskog palatalno l često se pojavljuje na kraju riječi dajući neočekivane samoglasnike u sufiksu. Primjerice, ampul 'žarulja' ima akuzativ ampulü.
Jednačenje po zvučnosti Turski, kao i hrvatski, ima jednačenje po zvučnosti, ali ono je u turskome progresivno (lijevi suglasnik uzrokuje promjenu desnog) za razliku od regresivnoga hrvatskog:
Turski: kat 'kat' + -DA > kat-da > kat-ta > katta 'na katu' Hrvatski: iz- + tresti > iz-tresti > is-tresti > istresti
U turskome, dakle, drugi suglasnik (onaj u sufiksu) mijenja zvučnost da se prilagodi onome u osnovi. zvučnibvdzcjgbezvučnipftsçşkh Jednačenje se događa pri dodavanju sufiksa –DA za tvorbu lokativa ili pak sufiksa –DI za tvorbu perfekta:
evlenmek 'vjenčati se' > evlen- + -DI > evlen-di > evlendi 'vjenčao se' bitmek 'završiti' > bit- + -DI > bit-di > bit-ti > bitti 'završio je' masa 'stol' > masa- + -DA > masa-da > masada 'na stolu' dolap 'ormar' > dolap- + -DA > dolap-da > dolapta 'na ormaru'.
Sufiksi koji prolaze jednačenje zapisuju se velikim slovom, dakle –DA može imati oblike –da, -ta, -de, -te ovisno o jednačenju i harmoniji.
Obezvučenje kraja riječi Na kraju riječi b, d, g, c postaju p, t, k, ç (osim u nekim jednosložnim riječima). To znači da se pri dodatku sufiksa koji počinju vokalom ozvučuju. Primjerice, od arapskoga kitāb nastalo je tursko kitap, ali izvorno b očuvano je u akuzativu koji glasi kitabı jer je u njemu staro zvučno b opstalo između samoglasnika. Ipak, promjena se ne oslanja uvijek na stanje u jeziku iz kojeg je riječ posuđena, to jest nije beziznimna.
Promjena se događa u ilaç 'lijek' > ilac-ı 'njegov lijek', ali ne u riječi maç 'utakmica' > maçı 'njegova utakmica', koja je jednosložna.
U skladu s time, ağaç ‘stablo’ postaje ağac-ı 'njegovo stablo', ali saç 'kosa' daje saç-ı 'njegova kosa'.
Ovim ozvučenjem p postaje b, t postaje b, ç postaje c, a k postaje ğ ili g (rijetko, obično u skupovima kao što je renk > rengi).
p > b: kasap 'mesar' > kasab-a 'prema mesaru' t > d: but 'bedro' > bud-u 'njegovo bedro' ç > c: uç 'vrh' > uc-a 'k vrhu' k > ğ: köpek 'pas' > köpeğ-im 'moj pas' k > g: renk 'boja' > reng-i 'boju'.
Promjena k u ğ događa se u svim izvorno turskim višesložnim riječima, ali nikada u jednosložnim osim u nekoliko primjera.
U stranim riječima promjena se u jednosložnim ne događa, a u višesložnim načelno da: teknik 'tehnika' > tekniğ-i, ali kek 'kolač' > kek-i.
Dobro je napomenuti da ima i nekoliko riječi koje se razlikuju samo po zvučnosti zadnjega suglasnika kao što su at 'konj' (akuzativ atı) i ad 'ime' (akuzativ adı), sve jednosložne.
Povratak geminata U riječima arapskoga podrijetla geminati (udvojeni, dugi suglasnici) reducirali su se na kraju riječi, a vraćaju se pri dodatku sufikasa koji počinju samoglasnikom.
hak 'pravo' > hakk-ın 'tvoje pravo' tıp 'medicina' > tıbb-ı ‘medicinu’ (također promjena p > b).
Ispadanje samoglasnika Posljednji visoki samoglasnik u zatvorenom slogu ispada u nekim riječima turskoga podrijetla (obično onima koji predstavljaju dijelove tijela) i stranim riječima gdje su dodani kako bi se razbili za turski jezik neprihvatljivi skupovi suglasnika:
göğüs 'grudi' > göğs-üm 'moje grudi' ağız 'usta' > ağz-ım 'moja usta' şehir 'grad' > şehr-im 'moj grad' akıl 'pamet' > akl-ı 'pamet (akuzativ)' kayıp 'gubitak' > kayb-ım 'moj gubitak' vakit 'vrijeme' > vaktim 'moje vrijeme'.
Imenice Turski ne razlikuje rodove, ali ima neodređeni član te određenost još izražava različitim načinom obilježavanja objekta (objašnjenje u odjeljku o padežima).
Imenice u turskom primaju više sufiksa koji se slažu na osnovu ovim redom: OSNOVA – MNOŽINA – POSVOJNOST – PADEŽ. Primjerice, araba-mız-da 'u našem automobilu' (automobil-naš-u) ili amca-m-ın 'mojega strica (genitiv)' (stric-moj-od).
Množina Turski množinu tvori sufiksom –lAr (araba 'automobil' > araba-lar 'automobili', şehir 'grad' > şehir-ler 'gradovi'). U turskome množina nije jednaka hrvatskoj. Primjerice, neodređena količina izražava se često jedninom: ormanda kurt var – 'u šumi ima vukova' gdje je kurt u jednini. Množina se ne rabi uz brojeve i druge riječi koje već pokazuju količinu.
Posvojnost Za razliku od hrvatskoga gdje se posvojnost izražava posebnim zamjenicama, turski upotrebljava sufikse koji se dodaju na riječ: liceoblik iza samoglasnikaoblik iza suglasnika'moj'-m-Im (-im/üm/ım/um)'tvoj'-n-In (-in/ün/ın/un)'njegov/njezin'-I (-i/ü/ı/u)-sI (-si/sü/sı/su)'naš'-mIz (-miz/müz/mız/muz)-ImIz(-imiz/ümüz/ımız/umuz)'vaš'-nIz (-niz/nüz/nız/nuz)-InIz(-iniz/ünüz/ınız/unuz)'njihov'-lArI (-leri/ları)-lArI (-leri/ları) Neki su primjeri: licekat 'kat'ev 'kuća'anne 'majka'güç 'snaga''moj'katımevimannemgücüm'tvoj'katınevinannengücün'njegov/njezin'katıeviannesigücü'naš'katımızevimizannemizgücümüz'vaš'katınızevinizannenizgücünüz'njihov'katlarıevleriannelerigüçleri U turskome se sufiksi rabe češće nego hrvatske zamjenice.
U trećem licu množine posvojni sufiks izbacuje množinski: 'njihove kuće' nije *evlerleri, nego evleri kao i 'njihova kuća' i 'njegove kuće', ovisno o tome kako se razdvaja. 'Njihova kuća' bit će ev-leri, 'njegove kuće' ev-ler-i, a 'njihove kuće' ev-ler-leri.
Oba sufiksa trećega lica dobivaju interkalarno -n- kada se dodaju padežni sufiksi:
evi 'njegova kuća' > evi-n-de 'u njegovoj kući'.
Zato sva sljedeća značenja imaju konačni oblik evlerinde:
'u tvojim kućama' (ev-ler-in-de) 'u njegovim kućama' (ev-ler-i-n-de) 'u njihovoj kući' (ev-leri-n-de) 'u njihovim kućama' (ev-ler-leri-n-de).
Točno značenje bit će određeno prema kontekstu.
Padeži Turski poznaje sljedeće padeže: apsolutni padež, akuzativ, genitiv, lokativ, dativ i ablativ. Osim toga, instrumental i relativ-ekvativ neki smatraju padežima, a drugi pak ne.
Apsolutni padež i akuzativ Rječnički oblik imenice jest apsolutni padež, upotrebljava se poput hrvatskoga nominativa i vokativa (kao subjekt glagola i za dozivanje), ali može biti i objektom ako on nije određen (poput hrvatskoga akuzativa).
Hasan geldi. – Hasan je došao. Kahve içiyorduk. – Pili smo kavu.
Akuzativ se upotrebljava za pokazivanje izravnog objekta, ali samo ako je on određen ili konkretan.
Kitabı okuyorum. – Čitam knjigu. (određenu)
Apsolutni padež uz neodređen objekt traži član bir:
Bir kitap okuyorum. – Čitam jednu knjigu. (nije određeno koju)
Bez nje se upotrebljava kada je u fokusu sama radnja ili kada je objekt neka gradivna, nebrojiva imenica (u tome konkretnom slučaju odgovara hrvatskome dijelnom genitivu):
Süt almadım, dükkânda yok. – Nisam kupio mlijeka, nema ga u trgovini.
Akuzativ će se pojaviti ako je objekt neki određeni pojam poznat govorniku i sugovorniku što znači da se gotovo beziznimno rabi s imenima, imenicama s pokaznim zamjenicama (bu, şu, o), zamjenicama (primjerice, ben 'ja'), imenicama s posvojnim sufiksima i u prvoj genitivnoj vezi).
Hasan’ı görüyorum! – Vidim Hasana! Bu evi almış. – Kupio je ovu kuću. Arabamı çalmış! – Ukrala mi je automobil! Seni severim. – Volim te.
Nije nužno da gornji uvjeti budu zadovoljeni kako bi objekt bio u akuzativu, nužno je samo da on bude poznat u razgovoru.
(Hasan'ın sana verdiği) kitabı okuyor musun?– Čitaš li knjigu (koju ti je dao Hasan)?
Tako se mogu razlikovati sljedeće rečenice:
Kitap okuyorsun. – Čitaš knjige (općenito) Bir kitap okuyorsun. – Čitaš neku knjigu. (ne zna se koja) Kitabı okuyorsun. – Čitaš knjigu. (točno određenu) Bir kitabı okuyorsun. – Čitaš knjigu. (određena, ali u razgovoru nepoznata)
Ako se objekt odvoji od glagola, onda obvezatno stoji u akuzativu:
Cumartesi günü kahve içeceğiz. – U subotu ćemo piti kavu. Kahve-yi Cumartesi günü içeceğiz. – Kavu ćemo piti u subotu.
Genitiv i genitivne veze Genitiv izražava pripadnost:
Bu motosiklet ben-im. – Ovaj je motocikl moj. Bu kalem öğretmenim-in. – Ova je olovka mojega učitelja.
Genitiv se upotrebljava u tvorbi prve genitivne veze gdje se onaj koji posjeduje stavlja u genitiv, a posjedovano dolazi s posvojnim sufiksom.
anne-nin çanta-sı (doslovce 'majke njezina torba') > majčina torba