Sredozemno more ili Mediteransko more (lat. Mare Mediterraneum), poznato i po starorimskom nazivu Mare nostrum (hrv. „Naše more”), unutarnje je more površine oko 2,5 milijuna km² smješteno između Europe, Azije i Afrike. Omeđeno je na istoku Levantom u zapadnoj Aziji, na sjeveru Anatolijom i Južnom Europom, a na jugu Sjevernom Afrikom. Na zapadu je povezano s Atlantskim oceanom preko 14 km širokih Gibraltarskih vrata koje razdvajaju Pirenejski poluotok u Europi od Maroka u Africi. Na sjeveroistoku je povezano s Crnim morem preko Bosporskog tjesnaca koji koji dijeli Tursku na njezin europski i azijski dio, te s Crvenim morem na jugoistoku preko Sueskog kanala.
Površina Sredozemnoga mora jest otprilike 2 500 000 km², što predstavlja 0,7% globalne površine svih svjetskih mora. Povezano je s petnaest rubnih mora, od kojih su najvažniji Egejsko, Jadransko, Tirensko i Mramorno more. Geološki dokazi ukazuju na to da je prije otprilike 5,9 milijuna godina Sredozemno more bilo odvojeno od Atlantika te je oko 600 000 godina ostalo djelomično ili potpuno isušeno tijekom mesinske krize slanosti prije nego što ga je ponovno napunila Zanklijska poplava prije otprilike 5,3 milijuna godina.
Povijest mediteranske regije ključna je za razumijevanje podrijetla i razvoja mnogih modernih društava. Sredozemno more ponekad se opisuje kao "inkubator zapadne civilizacije" i svjedočio je nastanku nekih od najranijih i najnaprednijih civilizacija, uključujući Drevni Egipat, Staru Grčku i Plodni polumjesec. Područje Levanta u istočnome Sredozemlju bio je među prvim regijama na svijetu u kojima su se ljudi trajno nastanili već 12 000 godina prije Krista formirajući prve gradove. Sredozemno je more u antici bilo važna komunikacija za trgovce, vojske, putnike i migrante, olakšavajući trgovinu i kulturnu razmjenu između raznih naroda, kao i kolonizaciju i osvajanja. Rimsko Carstvo je stoljećima održavalo nautičku hegemoniju nad morem i jedina je država koja je ikada kontrolirala cijelu njegovu obalu.
Prosječna dubina Sredozemnog mora je 1500 m a najdublja zabilježena točka je 5109 m u tzv. bezdanu Kalipso u Jonskome moru. Proteže se od 30° do 46° sjeverne geografske širine i 6° zapadne do 36° istočne geografske dužine. Njegova duljina u smjeru zapad-istok od Gibraltarskog tjesnaca do Iskanderunskog zaljeva na jugoistočnoj obali Turske iznosi oko 4000 km. Duljina sjever-jug uvelike varira ovisno koju obalu uzmemo u obzir. Najkraća plovna ruta u smjeru sjever-jug jest ona od Tršćanskog zaljeva do Sidranskog zaljeva na libijskoj obali i iznosi oko 1900 km. Temperature vode su blage zimi a tople ljeti, a većina oborina pada u hladnijim mjesecima što je karakteristično za mediteransku klimu. U blizini južne i istočne obale protežu se pustinje u kojima su temperature vrlo visoke, ali u neposrednom obalnome pojasu klima je obično umjerenija radi utjecaja vodene mase.
Zemlje koje okružuju Sredozemno more nazivaju se zemljama Sredozemlja, a cijelo područje mora i obalnih zemalja Sredozemlje ili Mediteran. Države Sredozemnoga mora i njegovih rubnih mora jesu Španjolska, Francuska, Monako, Italija, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Albanija, Grčka, Turska, Sirija, Libanon, Izrael, Palestinska samouprava s pojasom Gaze, Egipat, Libija, Tunis, Alžir i Maroko. Cipar i Malta su otočne zemlje u Sredozemnom moru. Osim toga, Sjeverni Cipar (nepriznata de facto država) i dva prekomorska teritorija Ujedinjenoga Kraljevstva (Akrotiri i Dhekelia i Gibraltar) također imaju obalu duž Sredozemnog mora. Sredozemni sliv obuhvaća velik broj drugih zemalja, a Nil je najduža rijeka koja završava u Sredozemnome moru. U Sredozemnome moru nalazi se velik broj otoka, od kojih su neki vulkanskog podrijetla. Dva najveća otoka i po površini i po broju stanovnika su Sicilija i Sardinija.
Ime i etimologija mini|lijevo|Istočno sredozemlje na zemljovidu Kâtipa Çelebija (كاتب جلبي)
Antički Rimljani su Sredozemno more nazivali Mare Magnum (hrv. "Veliko more") ili Mare Internum (hrv. "Unutarnje more"). U kasnijoj fazi, pogotovo u imperijalno doba, uvriježio se naziv Mare Nostrum (hrv. "Naše more"). Izraz Mare Mediterrāneum pojavljuje se puno kasnije. Latinski geograf Gaj Julije Solin prvi je koristio taj naziv u 3. stoljeću, a prvi pisani zapis u kojem se koristi isključivo naziv Mare Mediterrāneum pojavljuje se u 6. stoljećuVaso Seirinidou, "The Mediterranean" in Diana Mishkova, Balázs Trencsényi, European Regions and Boundaries: A Conceptual History, series European Conceptual History 3, , 2017, p. 80 u djelu Izidora Seviljskog.Vaso Seirinidou, "The Mediterranean" in Diana Mishkova, Balázs Trencsényi, European Regions and Boundaries: A Conceptual History, series European Conceptual History 3, , 2017, p. 80 Naziv je složenica latinske riječi medius ("srednji") i terra ("zemlja"). Latinski je izraz prevedenica grčkog naziva μεσόγειος (transl. mesógeios - "sredozemlje") od grčkog μέσος (transl. mésos - "središnji") i γήινος (transl. gḗinos - "od zemlje"),od γῆ (transl. gê - "zemlja"). Izvorno značenje je dakle "more u središtu zemlje".Oxford English Dictionary, 3rd ed, 2001, s.v. U suvremenom arapskom more se naziva البحر [الأبيض] المتوسط (transl. al-Baḥr [al-Abyaḍ] al-Mutawassiṭ - "[Bijelo] središnje more"). U islamskoj i arapskoj književnosti koristi se naziv بحر الروم (transl. Baḥr al-Rūm - "Rimsko more"). U početku se naziv odnosio samo na istočno Sredozemlje, kasnije je poprimio značenje cijelog Sredozemnog mora. Ostala arapska imena su بحر الشام (transl. Baḥr al-šām - "Sirijsko more") i بحر المغرب (transl. Baḥr al-Maghrib - "Zapadno more"). Stari Grci su kroz svoju povijest koristili više naziva za Sredozemno more: ἡ θάλασσα ("More"), ἡ μεγάλη θάλασσα ("Veliko more"), ἡ ἡμετέρα θάλασσα ("Naše more") ili ("More oko nas"). Prema tumačenju Johanna Knoblocha u klasičnoj antici levantski su narodi koristili boje za imenovanje strana svijeta. Crna je označavala sjever (što objašnjava naziv Crno more), žuta ili plava istok, crvena jug (npr. Crveno more) i bijela zapad. To nam može objasniti grčki izraz Áspri Thálassa, bugarski Byalo More, turski Akdeniz, te gore navedeni arapski naziv. Svi oni doslovno znače "Bijelo more".Johann Knoblock. Sprache und Religion, Vol. 1 (Carl Winter Universitätsverlag, 1979), 18; cf. Drevni Egipćani nazivali su Sredozemno more Wadj-wr/Wadj-Wer/Wadj-Ur.M14-wr-mw Ovaj izraz doslovno znači "veliko zelenilo". Egipćani su tako zvali karakteristični močvarni obalni pojas između kopna i mora u kojemu su rasle nepregledne šume papirusa. To je područje pokrivalo deltu Nila i bilo je djelomično obrađivano. Premda se izraz u početku koristio samo za to područje, kasnije je proširen na cijelo more. Kartažani su ga nazivali "Sirijsko more". Drevni sirski i fenički spisi, kao i židovska Biblija navode naziv "Veliko more" (הים הגדול, transl. HaYam HaGadol) ili jednostavno "more". Još jedno ime koje se spominje jest "Filistejsko more". U suvremenom hebrejskom koristi se naziv "Srednje more" (הים התיכון, transl. HaYam HaTikhon). Staroengleski naziv za Sredozemno more je Wendel-sæ, u prijevodu "Vandaldsko more" iz razloga što su tijekom velike seobe naroda Vandali naselili obale Sjeverne Afrike. Jedno od imena za Sredozemno more na staronordijskome bilo je Jórsalahaf, u prijevodu "Jeruzalemsko more". Naziv Hreiðmarar ispisan na runskome kamenu iz Röka moglo bi se odnositi na Sredozemno more. Antički Iranci zvali su ga "Rimsko more". U klasičnim perzijskim spisima naveden je kao دریای روم (transl. Daryāy-e Rōm). U kasnijim razdobljima nazivali su ga دریای شام (transl. Daryāy-e Šām) "Sirijsko more" ili "Zapadno more". U suvremenom turskom jeziku Sredozemno more naziva se Akdeniz ili "Bijelo more". Isti naziv nalazimo i na osmanskom turskom jeziku ﺁق دكز što se ponekad odnosi samo na Egejsko more.Diran Kélékian, Dictionnaire Turc-Français, Constantinople, 1911 Nomenklatura boja proizlazi iz turske tradicije da se zapad imenuje bijelom bojom, od čega "ak" (bijelo) označava zapad.Özhan Öztürk claims that in Old Turkish ak also means "west" and that hence means "West Sea" and that (Black Sea) means "North Sea". Özhan Öztürk.
Povijest
Antika mini|Grčke (crveno) i feničke (žuto) kolonije u antici oko 6. stoljeća prije Krista. mini|Rimsko Carstvo 117. godine, kraj Trajanove vladavine. Na obalama Sredozemnog mora razvile su se neke od najvećih drevnih civilizacija. More je kroz stoljeća imalo ulogu plovnog puta za trgovinu, kolonizaciju i ratne pohode, te kao iyvor hrane (ribarstvom i sakupljanjem drugih morskih plodova) za brojne obalne zajednice. Najranije napredne civilizacije na Mediteranu bile su Egipćani i Minojci, koji su rayvili intenzivne trgovaòke veye jedni s drugima. Oko 1200. godine prije Krista istočno Sredozemlje bilo je većim dijelom pogođeno tzv. kolapsom brončanog doba, što je kao posljedicu imalo uništenje mnogih gradova i trgovačkih putova, te opće civilizacijsko nazadovanje.
Druge dvije značajne mediteranske civilizacije koje su se razvile u klasičnoj antici bili su starogrčki gradovi-države i Feničani, koji su opsežno kolonizirale obale Sredozemlja.
Nakon što je perzijski car Darije I. Veliki osvojio Drevni Egipat, dao je izgraditi je kanal koji je povezivao Crveno more s Nilom, a time i sa Sredozemnim morem. Darijev kanal bio je dovoljno širok da se dvije trireme mimoiđu s ispruženim veslima, a za njegovo prelaženje bila su potrebna četiri dana.Rappoport, S. (Doctor of Philosophy, Basel).
Nakon Punskih ratova u 3. i 2. stoljeću prije Krista, Rimska Republika porazila je Kartagu i postala dominantna sila u zapadnome Sredozemlju. Kada je car August osnovao Rimsko Carstvo, Rimljani su Mediteran nazivali Mare Nostrum ("Naše more"). Sljedećih 400 godina Rimsko Carstvo je u potpunosti kontroliralo Sredozemno more i gotovo sva njegova obalna područja od Gibraltara do Levanta, dajući moru nadimak "Rimsko jezero".
Od srednjeg vijeka do modernog doba desno|mini|Genovska luka i flota početkom 14. stoljeća, djelo Quinta Cennija. lijevo|mini|Bitka kod Lepanta 1571. godine završila je pobjedom Europske Svete lige protiv Osmanlija. Zapadno Rimsko Carstvo propalo je oko 476. godine, a istok Sredozemlja ponovno dobiva na važnosti jer su rimska vojna moć i političke strukture još uvijek postojale u Bizantskom Carstvu kao nasljedniku istočne polovice Rimskog Carstva. Tijekom tog razdoblja u 7. stoljeću pojavila se još jedna sila koja se ubrzo proširila s istoka, a s njom i religija islama. Arapi su pod Umajadima u svom vrhuncu moći kontrolirali široko geografsko područje od Arapskog poluotoka, preko Sjeverne Afrike do Pirinejskog poluotoka i, osim vojne i političke moći, time odredili novu fazu umjetnosti i kulturi čitave regije.
Tijekom arapske vladavine, putem trgovačkih mreža islamskog svijeta u kršćansku Europu stigle su različite poljoprivredne kulture i začini prvenstveno preko Španjolske i Sicilije, poput šećerne trske, riže, pamuka, lucerne, naranče, limuna, marelice, špinata, patlidžana, mrkve, šafrana i banane. Arapi su također podigli na višu razinu uzgoj i proizvodnju maslinovog ulja (španjolske riječi za "ulje" i "maslina" (aceite i aceituna) potječu od arapske riječi al-zait, što znači "maslinov sok"), te nara (heraldički simbol Granade) u odnosu na klasično grčko-rimsko razdoblje.