Erythrochiton je biljni rod iz porodice rutovki (Rutaceae) smješten u podtribus Galipeinae. Prirodno područje rasprostranjenosti ovog roda je od Kostarike do tropske Južne Amerike.Kew, pristupljeno 11. kolovoza 2026. Etimologija Autori pišu da ime dolazi od grčkih ἐρυθρός (erythrós) = „crven” i χιτών (chitṓn) = „haljina, tunika”, i odmah dodaju razlog: ob calicem rubrum — „zbog crvene čaške”. Dakle, Erythrochiton doslovno znači otprilike „crvena tunika”. Morfologija Erythrochiton je neotropski rod rutovki iz skupine Galipeinae, koji obuhvaća grmove i manja stabla, često slabo razgranata. Nees von Esenbeck i Martius ustanovili su ga 1823. u Nova Acta Physico-Medica Academiae Caesareae Leopoldino-Carolinae 11: 151. Kew danas prihvaća sedam vrsta, rasprostranjenih od Kostarike preko sjevernog dijela Južne Amerike do Perua, Bolivije i Brazila. Jedini rodni sinonim koji Kew navodi jest Pentamorpha Scheidw.
Listovi su naizmjenični i jednolisno sastavljeni, s cjelovitim plojkama, a u nekih vrsta skupljeni su prema vrhovima izbojaka. Cvatovi su bočni, često na dugim stapkama i mogu biti trajni odnosno višegodišnji: njihova os ostaje na biljci i naknadno stvara kratke ogranke s novim cvjetovima. Upravo je takva građa cvata jedna od značajki kojima je Kallunki ograničila Erythrochiton u užem smislu.A revision of erythrochiton sensu lato cuspariinae rutaceae, pristupljeno 18. kolovoza 2026.
Cvjetovi su veliki za rutovke, pravilni do zigomorfni i peteročlani. Posebno je upadljiva velika, obojena, zvonasta do cjevasta čaška; može biti crvena, zelena ili bijela i često ostaje uz plod. Novija morfološko-filogenetska istraživanja upravo takvu krupnu i upadljivu čašku navode kao jedinstvenu izvedenu značajku roda. Latice su međusobno srasle u cijev i uglavnom gole, a režnjevi vjenčića slobodni su u gornjem dijelu.
Androecij nije jednak u svim vrstama: cvijet može imati pet plodnih prašnika, ili su samo dva plodna, a ostali su reducirani u staminodije. Filamenti su povezani s cijevi vjenčića; antere su slobodne, a kod oblika s dva plodna prašnika imaju bazalne privjeske. Nektarijski disk dobro je razvijen. Plodnica je građena od pet uglavnom slobodnih karpela, od kojih svaki sadrži po dva sjemena zametka; karpeli su povezani zajedničkim vratom tučka, koji završava glavičastom, režnjevitom njuškom.Pollen Morphology of the Subtribe Cuspariinae (Rutaceae), pristupljeno 18. kolovoza 2026.
Plod se sastoji od nekoliko međusobno gotovo slobodnih plodnih jedinica koje se otvaraju uzdužno s unutarnje strane. U pojedinom karpelu dozrijeva jedna ili dvije sjemenke. Sjemenke su karakteristično kvržičaste i gusto sitno dlakave, što je još jedan važan znak pravoga Erythrochitona. Kallunki je pri ponovnom omeđenju roda posebno istaknula kombinaciju trajnih cvatova, sraslih i uglavnom golih latica, slobodnih karpela, dlakavih sjemenki i karakteristične ornamentacije peluda.
Taksonomska povijest Nekadašnji Erythrochiton sensu lato bio je morfološki šaroliko sastavljen prvenstveno zato što su mu pridruživane rutovke s velikim obojenim čaškama. Kallunki je 1992. pokazala da razlike u položaju listova, građi cvata, srastanju latica, filamenata i karpela, dlakavosti sjemenki te peludu opravdavaju tri različita roda. Pravi Erythrochiton ostao je sa sedam vrsta; četiri vrste premještene su u Toxosiphon, a za tadašnji Erythrochiton incomparabilis ustanovljen je novi rod Desmotes. Vrste Erythrochiton brasiliensis Nees & Mart. Erythrochiton fallax Kallunki Erythrochiton giganteus Kaastra & A.H.Gentry Erythrochiton gymnanthus Kallunki Erythrochiton hypophyllanthus Planch. & Linden Erythrochiton odontoglossus Kallunki Erythrochiton trichanthus Kallunki Sinonimi Heterotipski: Pentamorpha Scheidw. in Bull. Acad. Roy. Sci. Bruxelles 9(1): 20 (1842) Izvori
Kategorija:Rodovi Galipeinae