Bitka kod Konjščine bio je jedan od oružanih sukoba snaga Habsburške Monarhije pod vodstvom hrvatskih plemića sa snagama Osmanskog Carstva. Zbio se 4. svibnja 1545. godine. Poprište bitke bila je ravnica na području Hrvatskog zagorja pokraj utvrde u Konjščini, vlasnici koje su u to vrijeme bili grofovi Konjski. S jedne strane je na čelu hrvatskih banskih snaga bio dugogodišnji hrvatski ban Nikola Šubić Zrinski, potpomognut habsburškim kraljevskim postrojbama koje je predvodio slavonski kapetan Juraj Wildenstein, dok je s druge strane nasuprot njima stajao bosanski sandžak-beg Ulama-paša sa sedam do deset tisuća ratnika. Sukob je završio pobjedom Osmanlija.

Povijesna pozadina

Područje Hrvatskog zagorja bilo je još od 15. stoljeća izloženo povremenim upadima velikih turskih postrojbi koje su bile u pljačkaškim pohodima po raznim krajevima današnje Hrvatske, Slovenije, Mađarske i Austrije. Ono nije imalo veći strateški vojni značaj, kao što je to primjerice imao Beč, glavni grad Habsburške Monarhije, ali je bilo tranzitno područje kojim su akinđije iz okupirane Bosne prolazili do svojih ciljanih odredišta za pljačku. Tako se i u proljeće 1545. godine jedna velika osmanska postrojba od nekih 7.000 - 10.000 ljudi pod zapovjedništvom bosanskog sandžak-bega Ulama-paše na svom putu prema zapadu našla na području Hrvatskog zagorja. Utaborivši se prethodno kod Varaždinskih Toplica, njeni manji odredi zatim su kretali u plačkaške pohode prema Zlataru, Konjščini i drugim okolnim mjestima.

Kako bi pokušala spriječiti pljačke i palež, jedna kraljevska postrojba iz Štajerske, jačine oko 600 konjanika i pod zapovjedništvom kapetana za Slavoniju Jurja Wildensteina, u kojoj su bili i njemački plaćenici, pratila je Turke i čekala pojačanje na području Konjščine. Ono je stiglo s dolaskom hrvatskog bana Nikole Šubića Zrinskog, koji je dana 3. svibnja 1545. doveo nekoliko stotina banskih konjanika. Za njim su zatim sa svojim četama pristigli još neki hrvatski velikaši pa je njihov broj bio značajan. Među poznatijima su bili Juraj III. Frankopan Slunjski, Stjepan IX. Babonić Blagajski, Petar Erdődy (mlađi), Pavao II. Rattkay, Franjo Tahy i Juraj Keglević. Banska vojska je brojila ukupno oko 900 konjanika i nekoliko tisuća pješaka.

Bitka Na dijelom močvarno područje ravnice kod konjščinske utvrde stigli su skoro istodobno hrvatske postrojbe na čelu s banom Zrinskim i jedan odred turskih akinđija. Neki izvori spominju da je mjesto bitke bilo kod ušća rijeke Selnice u Krapinu. Budući da su Turci bili u manjini, pokušali su stupiti u kontakt sa Zrinskim i Wildensteinom kako bi dogovorili primirje, tako dugo dok im ne stigne glavnina vojske, koja je bila u logoru kod Varaždinskih Toplica. Uspjeli su u toj svojoj namjeri pa je uz dogovoreno primirje uglavljeno da se potencijalni veliki oružani sukob riješi dvobojima sabljama i kopljima najboljih ratnika obiju strana.

Dan 4. svibnja 1545., dok su još trajali dvoboji najboljih ratnika, na poprište je stigla turska glavnina s Ulama-pašom i neočekivano prekinula primirje, navalivši svom silinom na kraljevske i banske snage. One su bile zatečene silinom napada, te je među njima zavladao nered. Pojedini su se vojnici počeli povlačiti u obližnje šume. Uskoro su hrvatski borbeni redovi razbijeni, a mnogi vojnici su ostavili svoje konje i opremu, te pobjegli s bojnog polja, neki u dubinu šume, a neki prema kamenoj konjščinskoj utvrdi, koja je bila dovoljno čvrst i siguran zaklon.

Našavši se u opasnoj situaciji, Nikola Šubić Zrinski je, uzalud pokušavajući zaustaviti povlačenje svojih ljudi, na svom konju krenuo prema utvrdi koja je bila spas za mnoge njegove ratnike. Prije nego što je stigao do ulaznog mosta, pogođen mu je konj, te je morao sjahati i uputiti se pješice preko mosta u sigurnost utvrđenog zdanja. U opasnosti se našao i Juraj Wildenstein, koji se spasio skočivši u vodeni opkop oko konjščinskog bedema, kako ne bi bio zarobljen, pa se i on jedva spasio.

Posljedice

Prema dostupnim izvorima, tijekom bitke nije bilo mnogo poginulih. Kršćanska vojska je ostala bez velikog broja svojih konja, koje su Turci zarobili, ali su hrvatski plemići ostali živi. Zadovoljivši se pobjedom u ovoj bitki, Ulama-paša nije, zbog nedostatka opsadnih sprava, napao utvrđeni konjščinski kaštel, nego je naredio da se njegovi ratnici, zajedno s bogatim plijenom, vrate otkuda su i došli. Njima osim opljačkanih stvari i životinja ova bitka nije donijela neke stratešku dobit. S druge strane, u Hrvatskom Kraljevstvu, a i šire, poraz u ovom okršaju odjeknuo je vrlo negativno, jer je pokazao da Turci u svakom trenutku, i sve češće, mogu upadati u udaljenije krajeve od tadašnje hrvatsko-turske granice, kao što je to Hrvatsko zagorje, koje je dotad bilo razmjerno mirno, odnosno rijetko cilj akinđijskih upada. Zagorci su sve više živjeli u strahu od turskog zuluma, a strah je bio prisutan i u udaljenijim austrijskim krajevima.

Sudionici bitke

160px|centar<p style="font-size: 85%">Nikola Šubić Zrinski150px|centar<p style="font-size: 85%">Juraj III. Frankopan Slunjski180px|centar<p style="font-size: 85%">Petar II. Erdődy160px|centar<p style="font-size: 85%">Franjo Tahy180px|centar<p style="font-size: 85%">Ulama−paša

Vidi još

Dodatak:Popis bitaka 1401. – 1800. Hrvatske zemlje pod osmanskom vlašću Dodatak:Popis hrvatskih dvoraca i utvrda

Izvori

Konjščina Konjščina Konjščina Kategorija:Hrvatske zemlje pod osmanskom vlašću Kategorija:Vojna povijest 16. stoljeća