Sidi Bu Said (ar. سيدي بو سعيد Sīdi Bū Sʻīd; fr. Sidi Bou Saïd), je grad i općina u Tunisu, oko 20 km sjeveroistočno od glavnoga grada Tunisa na obali Sredozemenog mora. Nalazi se na litici, 130 metara iznad razine mora, s pogledom na Kartagu i Tuniški zaljev. Prema popisu stanovništva iz 2014. godine brojao je 5.911 stanovnika.Stanovništvo, stanovi i kućanstva po administrativnim jedinicama i okruženjima , na census.ins.tn, arhivirano iz izvornika (PDF) Pristupljeno 21. kolovoza 2026.

Nazvan je po sufijskom učitelju i muslimanskom svecu iz regije, Sidiju (Abu Said al-Bedži), koji je živio u 12. i 13. stoljeću. Selo se razvilo oko grobnice, skladno integrirano u topografiju litice, u simbiozi s prirodnim okolišem, s prepoznatljivom estetikom bijelo-plavih boja i mističnom aurom povezanu sa sufijskom duhovnošću koja prožima mjesto. Zbog toga je „Selo Sidi Bu Said”, koje spaja geomorfologiju, arhitekturu i duhovnost, 2026. godine upisano na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Africi.Village of Sidi Bou Saïd na službenim stranicama UNESCO-a Pristupljeno 21. kolovoza 2026.

Povijest Vjeruje se kako su punski (feničanski) trgovci (iz Megare), a kasnije i Rimljani, koristili visine današnjeg Sidi Bu Saida za izgradnju vatrogasnog tornja. Mozaik dimenzija šest puta pet metara i kovanice iz Augustovog vremena također svjedoče o drevnom postojanju rimske vile. U antici se selo nazivalo „Rt Kartage”.Azzouz i Massey, 1992. mini|lijevo|Središte sela 1889. godine. Nakon arapskog osvajanja u 7. stoljeću i pada Kartage, ovaj rt je zadržao svoj strateški položaj izgradnjom utvrde (ribata) i svjetionika. U 11. stoljeću, uzvisine sela odabrali su Almoravidi za obranu sjeveroistočnih obala Tunisa. Tamo su izgrađene stražarnice i vatrogasni tornjevi. Oni su također dali brdu novo ime: Džebel El Manar („Planina vatre” ili „Planina svjetionika”). Leon Afrikanac ga je opisao kao „selo s uspješnom arboristikom”.

Abu Said Halaf Ibn Jahja el-Tamimi al-Bedži (1156.-1231.), također poznat kao Sidi Bu Said, podučavao je u ulici u kojoj je živio u Tunisu. Pred kraj života povukao se u Džebel Menaru, u ribat izgrađen na brdu s pogledom na rt Kartage, kako bi stražario i podučavao sufizam. Smatran pravim sufijem, dobio je nadimak „Gospodar mora” zbog zaštite za koju su mornari, koji su plovili u blizini mjesta, vjerovali da je primaju moleći se njemu. Umro je 1231. i pokopan je na brdu. U 18. stoljeću, Husein I. Beg (1705.-1740.) sagradio je sadašnju džamiju, gdje je uspostavio svečevu zaviju (monaški kompleks), koja je nesumnjivo predstavljala prvi element sela koje će kasnije nositi njegovo ime.Ibn Abi Dhiaf, Présent des hommes de notre temps: chronique des rois de Tunis et du Pacte fondamental („Sadašnjost ljudi našeg vremena: Kronika tuniskih kraljeva i Temeljnog pakta”), vol. II, Maison tunisienne de l'édition, Tunis, 1990-, str. 127. Arheološki tragovi na sjevernoj padini sugeriraju da je perimetralni zid nekoć okruživao mjesto. Danas je štovanje ovog sveca i dalje snažno. mini|lijevo|Interijer palače El Anabi, danas etnološki muzej. Od 17. stoljeća nadalje, šarm ovog sela privlačio je tunisku buržoaziju i kraljevsku obitelj Huseinita iz zaljeva koji su tamo izgradili luksuzne rezidencije u arapsko-muslimanskom stilu.Jacques Revault, Palais et résidences d'été de la région de Tunis (XVIe – XIXe siècles) („Palače i ljetne rezidencije u regiji Tunis, 16.–19. st.)” , Éditions du Centre national de la recherche scientifique, Pariz, “Studije afričkih starina”, 1974., 628. str. Do 1825. godine, selo Sidi Bu Said bilo je zabranjeno nemuslimanima, ali je od tada privlačio mnoge umjetnike, glazbenike i pisce, kao što su: Chateaubriand, Gustave Flaubert, Rodolphe d'Erlanger, Paul Klee, August Macke, Alphonse de Lamartine, Georges Duhamel, André Gide, Colette i Simone de Beauvoir. Michel Foucault je tamo 1968- godine napisao „Arheologiju znanja”.

Selo je dobilo ime Sidi Bu Said kada je postalo sjedište općine 1893. godine.Povijest grada Sidi Bou Saida , na službenim stranicama grada, arhivirano iz izvornika Pristupljeno 21. kolovoza 2026. Dana 28. kolovoza 1915., donesen je dekret kojim se osigurava zaštita sela, namećući plavu i bijelu boju, toliko dragu barunu d'Erlangeru, te zabranjujući svaku anarhičnu gradnju na rtu, čime je Sidi Bu Saïd postao prvo klasificirano mjesto na svijetu.

Dana 12. siječnja 2013. zavija Sidi Bu Saida je spaljena, a prijetili su joj i salafisti.Mauzolej Sidi Bu Saida potpuno je izgorio, Tuniscope, 12. siječnja 2013., arhivirano iz izvornika Pristupljeno 21. kolovoza 2026. Nakon toga su poduzeti radovi na obnovi i razvoju starog grada.

Najstariji dio grada Sidi Bou Said postalo je svjetska baština UNESCO-a 2026. godine. Međutim, UNESCO upozorava na pretjeranu urbanizaciju koja se širi od Sidi Bu Saida do La Malge i Salammbôa, te na nadzemne dalekovode i telefonske vodove koji također narušavaju krajolik. Nadalje, općina ne može kontrolirati rast seoskog souka.

Znamenitosti mini|lijevo|Galerija palače baruna Erlangera Kroz svoju arhitektonsku strukturu i urbanističko planiranje u simbiozi s prirodnim okolišem, prepoznatljivu estetiku stvorenu amblematskim bojama i mističnu auru povezanu sa sufijskom duhovnošću koja prožima mjesto, Sidi Bu Saïd spaja geomorfologiju, arhitekturu i duhovnost. Odavno je inspiriralo umjetnike i nastavlja privlačiti posjetitelje koji traže duhovni spokoj.

Kuće u Sidi Bu Saidu kombiniraju arapski i andaluzijski arhitektonski stil, izvana su blistavo bijele s plavim vratima, razasutim duž vijugavih uličica. Unutra se često nalaze terasa, sobe za prijem u obliku slova T, vitki stupovi, arkade i zidovi od šarenih keramičkih pločica koje se protežu do stropa. Kao važno turističko odredište s bojama Sredozemnog mora i zaštićeno mjesto od 1915. godine, nosi nadimak „mali bijelo-plavi raj” (fr. Petit paradis blanc et bleu).

Ključne atrakcije uključuju: Dar Ismailia, slikovita vila Bega Hamud-paše darovana robinji Lejli Zini, oslobođenoj zbog svoje legendarne ljepote. Od 1799. godine Hamud-paša je stavio kuću na prodaju i od tada je prošla kroz ruke nekoliko obitelji. Dar El Annabi, nekad veličanstvena rezidencija muftije Mohameda Taiba El Anabija, danas očuvani tradicionalni tuniški muzej kuća koji ilustrira lokalni domaći život i arhitekturu. Preuređena 1955. godine, sastoji se od pedesetak soba i nosi nadimak „Palača tisuću i jedne noći”. Palača baruna d'Erlangera (Dar Enedžma Ezahra, tj. „Palača sjajne zvijezde”), muzej i koncertna dvorana u kojoj se izvodi arapska i mediteranska glazba, s kolekcijom povijesnih instrumenata. S profinjenim dizajnom interijera, koji je sam osmislio i dizajnirao ovaj francusko-britanski baron, slikar, muzikolog i estet, te bujnim vrtom čiji je raspored inspiriran najboljim dizajnom vrtova u islamskom svijetu, palača Erlanger otvorena je za javnost od 1992. god. Café Nattes (Place des Nattes), povijesni kafić poznat po čaju od mente koji se poslužuje s pinjolima. Café des Délices, smješten na litici s panoramskim pogledom na more.

Druge velike građanske ljetne rezidencije u arapsko-muslimanskom stilu, s nekim talijanskim utjecajima, izgrađene su u 19. i 20. stoljeću (Palača Bega Nasera, Palača obitelji Lasram). Tu su i brojne umjetničke galerije (poput Galerie A. Gorgi) s djelima suvremenih tuniških umjetnika, trgovine s rukotvorinama i obližnji pristup arheološkim nalazištima u Kartagi.

Literatura Ashraf Azzouz i David Massey (predgovor: Frédéric Mitterrand), Maisons de Sidi Bou Saïd, Dar Ashraf, Tunis, 1992., 175. str. Slimane Mostafa Zbiss, Sidi Bou-Saïd: promontoire du soleil éternel, Société tunisienne de diffusion, Tunis, 1971., 60. str.

Izvori Ovaj članak je djelomično preuzet iz članka na francuskoj Wikipediji pod naslovom Sidi Bou Saïd (vidi povijest promjena)

Vanjske poveznice

Sidi Bou Saïd: Myths and Truths About the Blue and White turističke informacije i više

Kategorija:Gradovi u Tunisu Kategorija:Svjetska baština u Tunisu