Jezero Orta (; lombardski i pijemontski: Lagh d'Òrta) ili Cusio (lombardski i pijemontski: Cusi; latinski: Lacus Cusius) je jezero u talijanskoj regiji Pijemont, zapadno od jezera Maggiore.
Do 16. stoljeća zvalo se Lago di San Giulio („Jezero sv. Julija”), po svetom Juliju iz Novare (4. stoljeće), zaštitniku regije.
Zemljopisne odlike mini|lijevo|Jezero pogled iz svetišta Madonna del Sasso Južni kraj jezera Orta udaljen je oko 35 kilometara željeznicom sjeverozapadno od Novare (na glavnoj pruzi Torino-Milano), dok je njegov sjeverni kraj udaljen oko 6 kilometara željeznicom južno od željezničke stanice Gravellona-Toce, koja se nalazi na pola puta između Ornavassa i Omegne.Coolidge, 1911.
Pretpostavlja se da je jezero ostatak mnogo veće vodene površine koja je nosila vode Tocea prema jugu, prema Novari. Kako su se ledenjaci povlačili, vode koje su iz njih tekle smanjivale su se i postupno su se preusmjeravale u jezero Maggiore.
Glavne pritoke su rijeke Scarpia, Pellino, Plesna, Qualba, Fiumetta, Pescone i podzemni izvori. Iz jezera Orta istječe rijeka Nigoglia, kratka rijeka koja teče sjeverno samo 2 km i ulijeva se u rijeku Stronu koja se opet ulijeva u jezero Maggiore. U središnjem dijelu jezera nalazi se njegov otok, Isola San Giulio.
Najvažnija naselja oko jezera su: Orta San Giulio, izgrađena na poluotoku koji se proteže od istočne obale jezera, Omegna na njegovom sjevernom kraju, Pettenasco na istoku i Pella na zapadu. Česta trajektna linija povezuje gradove i sela oko jezera.
Povijest i znamenitosti
mini|lijevo|Otok San Giulio mini|lijevo|Crtež generala Charlesa Rouena, 1868. Krajolik jezera Orta je sličan onomu jezera Maggiore, ali izrazito drugačiji od ostalih dolina u predalpskom pojasu. Naime, zbog velikih jezera blaga submediteranska klima pogoduje botaničkim vrstama tipičnim za poluotočne regije, uključujući masline i širok raspon cvjetnica.
Jezersko područje, lako dostupna velikim rijekama i planinskim prijevojima, te obdarena izvanrednom klimom, oduvijek su privlačila ljudska naselja (od neolitika), dok su raznolikost i ljepota krajolika odredile razvoj vrlo posebne religijske i kulturne osjetljivosti.
Tijekom željeznog doba, obale jezera naseljavalo je keltsko stanovništvo koje je pripadalo kulturi Golasecca (Halštatska kultura), dok je u sljedećim stoljećima područje prošlo proces romanizacije.
Otok San Giulio ima neke slikovite građevine (bazilika) i utvrde iz 5. i 6. stoljeća. Legenda o osnivanju bazilike San Giulio pripovijeda da su krajem 4. stoljeća dva brata, Giulio i Giuliano, podrijetlom s grčkog otoka Egine, stigli na obale jezera i posvetili se rušenju poganskih bogomolja i izgradnji crkava, uz odobrenje cara Teodozija I. Dok je Giuliano gradio 99 crkava oko jezera, Giulio je tražio mjesto da izgradi stotu. Nakon što je na svom plaštu doplovio do otoka, morao je pobijediti zmajeve i zmije i postavio je temelje za crkvu koja i danas stoji.Marco Barontini, Il culto dei santi Giulio e Giuliano. Testimonianze liturgiche tra Oriente e Occidente, Borgomanero, Associazione Storica Cusius - Carattere Mobile, 2017.,
Dolaskom Langobarda oko 570. godine, zemlje gornjeg područja Novare uključene su u Vojvodstvo San Giulio God. 962. godine Oton I. Veliki je dva mjeseca opsjedao otok, nakon čega se kraljica italije Willa III. predala.Fabio Romanoni, Slatkovodno ratovanje: brodovi i srednjovjekovni sukobi u sjevernoj Italiji, CLUEB, Bologna, 2023., str. 58.
Godine 1311., feudalno područje Riviera di San Giulio (osnovana 1219.) je postala carska grofovija, kasnije poznata i kao kneževina-biskupija. Ova jezerska područja, pod vlašću Milanskog vojvodstva sve do pripojenja (1735.) Savojskoj kući, oduvijek su bila privilegiran put prolaza i odlikuju se vrlo originalnim kulturnim krajolikom. „Modeliranje” ili uređenje krajolika jezerskih područja započelo je u 16. stoljeću, u vrijeme onoga što je poznato kao antica Civiltà della Riviera („drevna kultura rivijere”): oživljavanje trgovine, liberalnih aktivnosti i umjetnosti. Pojavio se poseban tip građevine, posebno oko jezera d'Orta, na pola puta između gradske kuće ili palače i seoske kuće, u skladu s njezinom namjenom kao rezidencije za odmor i često obogaćen ukrasnim pročeljima, kovanim željeznim ogradama, s formalnim vrtovima prepunim egzotičnih biljaka i zimzelenog drveća.Lake Maggiore and Lake D'Orta lakelands, UNESCO Pristupljeno 1. rujna 2026. Nakon što su izgrađeni Simplonska ruta (započeta 1801.) i prva željeznička pruga do Arone (1855.), ovi jezerski krajevi postali su moderno turističko odredište i privlačili su strane posjetitelje.
Prvo Europsko prvenstvo u veslanju održano je na jezeru Orta 1893. godine.Event Information, International Rowing Federation Pristupljeno 1. rujna 2026.
Poveznice Lake District, Engleska
Izvori
Vanjske poveznice Orta, Jezero d', na Treccani.it – Online enciklopedije, Institut talijanske enciklopedije Òrta, lago d', na Sapere.it, De Agostini
Kategorija:Ledenjačka jezera u Italiji Kategorija:Pijemont Kategorija:Porječje Pada Kategorija:Preliminarni popis mjesta svjetske baštine u Italiji