Mastixicarpum je izumrli rod mastiksioidnih cvjetnica iz reda Cornales, poznat prvenstveno prema fosilnim plodovima i njihovim drvenastim endokarpima. Rod je 1926. ustanovila Marjorie E. J. Chandler na temelju vrste Mastixicarpum crassum iz kasnoeocenskih naslaga Hordlea u južnoj Engleskoj. Fosilni plodovi toga roda građom su vrlo slični plodovima današnjeg roda Diplopanax, zbog čega su tijekom 20. stoljeća granice između tih rodova različito tumačene. Ponovna analiza tipskog materijala rendgenskom tomografijom i elektronskom mikroskopijom 2019. pokazala je da M. crassum ipak ima dovoljno osobitosti da se Mastixicarpum zadrži kao zaseban rod.Fruit morphology, anatomy and relationships of the type species of Mastixicarpum and Eomastixia (Cornales) from the late Eocene of Hordle, southern England, pristupljeno 18. rujna 2026.
Opis Rod je poznat po jajolikim do elipsoidnim plodovima s čvrstim, drvenastim i jednolokularnim endokarpom. U njegovu unutrašnjost s dorzalne strane ulazi uzdužni nabor, a uz njega se pruža velika klijališna valva koja se proteže gotovo cijelom duljinom endokarpa. Jedina plodna komora u poprečnom presjeku zato je karakteristično savijena, najčešće u obliku slova C ili U.
Tipska vrsta M. crassum ima male plodove, duge približno 10–15 mm. Građom klijališne valve i odsutnošću para istaknutih ovularnih provodnih tragova više nalikuje Diplopanaxu nego Mastixiji. Od živućeg Diplopanaxa razlikuje se, među ostalim, mnogo manjim plodom te vrlo malim brojem sekretornih kanala u mezokarpu; u nekim presjecima M. crassum takvi kanali uopće nisu vidljivi. Upravo su te razlike Manchesteru i Collinson poslužile kao glavni razlog za očuvanje zasebnog roda.
Sistematika i povijest Nakon Chandlerina opisa rod se postupno proširivao uključivanjem brojnih europskih i sjevernoameričkih fosilnih vrsta. Kada je detaljnije upoznata građa plodova živućeg Diplopanaxa, pokazalo se da su dva roda izrazito slična. Eyde i Xiang 1990. upozorili su na njihovu gotovo podudarnu morfologiju, a Mai ih je 1993. smatrao kongeneričnima, premda nije proveo potrebne nove kombinacije. Kasnije su pojedine vrste koje su bile smještene u Mastixicarpum doista premještene u Diplopanax.
Revizijom tipske vrste 2019. ta je široka koncepcija sužena: M. crassum ostao je u Mastixicarpum, dok se pokazalo da mnogi europski fosili tradicionalno pripisivani tome rodu zapravo pripadaju Diplopanaxu. Godine 2020. opisana je M. hoodii iz ranopaleocenske Denver Formation kod Littletona u Coloradu; taj je nalaz pomaknuo potvrđenu povijest roda znatno dublje u paleocen.
Revizija mastiksioidnih plodova iz 2022. dodatno je očistila staru nomenklaturu. Nekadašnji Mastixicarpum cacaoides pripada Diplopanaxu kao Diplopanax cacaoides, dok je još ranije M. limnophilum prenesen u Diplopanax limnophilus. S druge strane, holotip M. occidentale iz Clarno Nut Beds i dalje se zadržava u rodu Mastixicarpum.Steven R. Manchester & Margaret E. Collinson (2022), Mastixioid fruits (Cornales) from the early Eocene London Clay Flora: morphology, anatomy and nomenclatural revision, pristupljeno 18. rujna 2026.
Vrste †Mastixicarpum crassum Chandler, 1926 — tipska vrsta; kasni eocen, Hordle, Hampshire, Engleska.Index of Generic Names of Fossil Plants,1820-1965, pristupljeno 17. rujna 2026. †Mastixicarpum hoodii Huegele & Manchester, 2020 — rani paleocen, Littleton, Colorado; endokarpi su dugi 8–13,5 mm i imaju 15–18 uzdužnih rebara.An Early Paleocene Carpoflora from the Denver Basin of Colorado, USA, and Its Implications for Plant-Animal Interactions and Fruit Size Evolution, pristupljeno 17. rujna 2026. †Mastixicarpum occidentale Manchester, 1994 — srednji eocen, Clarno Nut Beds, Oregon; tipski materijal i dalje se zadržava u rodu.
Izvori
Kategorija:Rodovi tupelovki