Momčilo Đujić (Kovačić kraj Knina, 27. veljače 1907. – San Diego, 11. rujna 1999.) bio je srpski pravoslavni svećenik i četnički vojvoda, zapovjednik Dinarske četničke divizije u Drugome svjetskom ratu. Njegovo je vojno i političko djelovanje bilo vezano ponajprije uz sjevernu Dalmaciju, južnu Liku i zapadnu Bosnu.Darko Stuparić. »Đujić, Momčilo«. Hrvatski biografski leksikon, članak iz 1993., mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 30. rujna 2026.Milan Gulić. »Ђујић, Момчило«. Srpska enciklopedija, III. tom, knjiga 2, 2021., mrežno izdanje. Pristupljeno 30. rujna 2026.Sobolevski (2004), str. 96–97.
Kao paroh u Strmici prije rata sudjelovao je u mjesnom javnom životu, osnivao četnička udruženja te se uključio u radničke i protukonkordatske prosvjede. Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941. djelovao je među srpskim izbjeglicama i ustanicima, a zatim postao jedan od glavnih četničkih zapovjednika na ličko-dalmatinsko-bosanskoj tromeđi.Pilipović (2013), str. 427.Pilipović (2013), str. 428–430 i 436.Jelić-Butić (1986), str. 33–36. Digitalizirani tekst.
Pripadao je pokretu Dragoljuba Mihailovića i zastupao velikosrpski politički program. Surađivao je s talijanskim okupacijskim vlastima, a nakon kapitulacije Italije 1943. s njemačkim snagama u borbi protiv partizana. Postrojbe pod njegovim zapovjedništvom počinile su zločine nad hrvatskim stanovništvom i Srbima koji su se protivili četničkom pokretu.Jelić-Butić (1986), str. 218–220. Digitalizirani tekst.Jelić-Butić (1986), str. 224–225. Digitalizirani tekst.
Potkraj rata povukao se preko Hrvatskoga primorja u Sloveniju, a 1945. njegove su se snage predale zapadnim Saveznicima u Italiji. Od 1949. živio je u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je predvodio četničke emigrantske organizacije. Jugoslavenska Državna komisija proglasila ga je ratnim zločincem 1947.; zahtjevi jugoslavenskih i hrvatskih vlasti za njegovim izručenjem nisu ostvareni. Potkraj života podupirao je srpski nacionalistički pokret i pobunu u Hrvatskoj te je 1989. Vojislavu Šešelju dodijelio naslov četničkog vojvode, koji mu je poslije oduzeo.Sobolevski (2004), str. 103–105.Podbersič (2023), str. 761 i 763.Popović, Lolić i Latas (1988), str. 7.Tomic (2008), str. 57 i bilj. 111. 59. stranica PDF-a; stručno izvješće, a ne presuda.Jovana Gligorijević. »Đujić i uveoci«. Vreme, 5. kolovoza 2009. Pristupljeno 30. rujna 2026.
Rani život i svećenička služba
Rođen je u Kovačiću kraj Knina, tada u Austro-Ugarskoj, kao najstarije od petero djece Rade Đujića i Ljubice rođene Miloš. Nižu je gimnaziju pohađao u Kninu od 1920. do 1924., a višu u Šibeniku od 1926. do 1929. Iz sedmoga razreda gimnazije prešao je na pravoslavnu bogosloviju u Srijemskim Karlovcima.Popović, Lolić i Latas (1988), str. 9–11.
Na Bogosloviji svetoga Save maturirao je 1931. Tijekom školovanja predsjedao je đačkim književnim društvom, a iste je godine objavio zbirku pjesama Emilijade. Godine 1933. rukopoložen je za svećenika i postavljen za paroha u Strmici kraj Knina. Supruga mu je bila Zorka Dobrijević Jundžić; imali su sina Sinišu te blizance Radomira i Radojku.
Uz svećeničku službu sudjelovao je u javnom životu sela. Zauzimao se za izgradnju Narodnoga doma Petar Mrkonjić i vodovoda u Strmici te za navodnjavanje poljoprivrednoga zemljišta. Takav je rad bio povezan s njegovim rastućim mjesnim političkim utjecajem.
Političko djelovanje prije rata
Nakon atentata na kralja Aleksandra 1934. pristupio je Četničkom udruženju Koste Pećanca. Od početka 1935. sudjelovao je u širenju udruženja po selima na tromeđi Dalmacije, Like i Bosne. Dana 9. siječnja 1935. javno je nastupio u četničkoj odori na smotri dvadesetak novih članova, kojima je general Ljubo Novaković donio obilježja iz Beograda.Popović, Lolić i Latas (1988), str. 11. Darko Stuparić u Hrvatskom biografskom leksikonu njegovo organiziranje povezuje s poticanjem nacionalne i vjerske isključivosti.
U svibnju 1937. uključio se u štrajk radnika koji su gradili Unsku prugu između Bihaća i Knina. Predvodio je skupinu štrajkaša iz Vrpolja preko Golubića prema Pilećem kuku, gdje je kritizirao vladinu radničku i vjersku politiku. Zbog javnoga govora kažnjen je desetodnevnim pritvorom. Sudjelovanje u štrajku povećalo je njegov ugled među dijelom mjesnih radnika.Popović, Lolić i Latas (1988), str. 14–16.
Njegovu aktivnu ulogu bilježe i suvremene predstavke građevinskoga društva Batignolles Ministarstvu prometa. Poslodavac ga je u pismu od 31. svibnja naveo kao mogućeg organizatora štrajka započetog 28. svibnja, a u predstavci od 22. lipnja izrijekom ga je ubrojio među predvodnike. Dokumente je objavio arhivist Radovan Pilipović u radu o Đujićevoj predratnoj djelatnosti.
Iste se godine uključio u protivljenje konkordatu između Kraljevine Jugoslavije i Svete Stolice. Strmička je župa 7. travnja uputila prosvjed patrijarhu Varnavi. Na Preobraženje, 19. kolovoza 1937., Đujić je predvodio skupinu mještana na protuvladinu skupu u Bosanskom Grahovu i kritizirao politiku Milana Stojadinovića. Nakon skupa protiv njega i drugih sudionika podnesene su policijska prijava i predstavke kojima se tražio kazneni progon.Pilipović (2013), str. 428–429 i 439–443.
Drugi svjetski rat
Slom Jugoslavije i ustanak 1941
Nakon napada sila Osovine i sloma Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. kninski je kraj postao dio Nezavisne Države Hrvatske, uz talijansku vojnu prisutnost i aneksiju dijela Dalmacije. Progon srpskoga stanovništva pod ustaškim vlastima potaknuo je bijeg stanovništva i oružani otpor. Ustanici u početku nisu činili jedinstven politički pokret: postupno su se razdvajali partizanski i četnički pravci, s različitim odnosom prema okupatorima i budućem državnom uređenju.
Posljednjih dana svibnja 1941. Đujić se nalazio među srpskim prvacima u Kistanjama, na području pod talijanskom vlašću. Ondje je sudjelovao u organiziranju izbjeglica i uspostavljanju veza s talijanskim predstavnicima. Odbori za pomoć srpskim izbjeglicama, osnovani uz talijansku suglasnost, postali su i okvir za političko djelovanje. Fikreta Jelić-Butić ubraja Đujića i Stevu Rađenovića među najaktivnije sudionike tih ranih kontakata.
Početkom kolovoza vratio se u Strmicu. Ustanak se prethodnih dana proširio iz Like i zapadne Bosne na Kninsku krajinu, gdje su političke razlike među ustanicima tek dobivale organizacijski oblik. Đujić i drugi mjesni prvaci nastojali su učvrstiti vlastito vodstvo nad ustaničkim skupinama.Jelić-Butić (1986), str. 40–41. Digitalizirani tekst. Prisustvovao je i sastanku u Pađenima, na kojem su talijanski predstavnici i srpski prvaci razgovarali o talijanskoj reokupaciji područja NDH, povratku izbjeglica i zaštiti srpskoga stanovništva.Jelić-Butić (1986), str. 46–48. Digitalizirani tekst.
Na sastanku ustaničkih predstavnika u Drvaru 31. kolovoza 1941. javno je podržao otpor talijanskom prodoru. Tijekom talijanskoga napredovanja 9. i 10. rujna, međutim, sudjelovao je u onemogućavanju planiranoga otpora, dočekao talijanske snage u Strmici i pridružio im se. Jelić-Butić taj slijed događaja povezuje s razilaženjem među ustanicima i Đujićevim opredjeljenjem za izgradnju vlastitih oružanih snaga uz talijansku potporu.Jelić-Butić (1986), str. 49–50. Digitalizirani tekst.
Veze s Mihailovićem i ustroj Dinarske divizije
Tijekom zime 1941./1942. četničke skupine na tromeđi povezivale su se u širu vojnu organizaciju. Pukovi su uglavnom bili teritorijalni: većina pripadnika ostajala je na području svojih sela, a manji dio bio je namijenjen pokretnim operacijama. Đujić je u vodstvu puka »Petar Mrkonjić« postupno potisnuo Živka Brkovića.Jelić-Butić (1986), str. 82 i 84–85. Digitalizirani tekst. U pismu Branku Bogunoviću od 19. siječnja 1942. izvijestio je o dolasku Mihailovićeva kurira i dobivenim uputama te tražio zajednički divizijski stožer. Priznavao je Mihailovićevo vrhovno zapovjedništvo, ali je pri izboru zapovjednika na vlastitom području nastojao zadržati samostalnost.Jelić-Butić (1986), str. 84–86. Digitalizirani tekst.
U organiziranju Dinarske četničke divizije pojavili su se sporovi među mjesnim prvacima i časnicima. Talijanski predstavnici predlagali su majora Boška Rašetu, dok se Đujić protivio njegovu preuzimanju zapovjedništva. Zajednički je stožer oblikovan tijekom siječnja i veljače 1942. U dokumentu od 15. veljače Đujić se potpisao kao privremeni vršitelj dužnosti zapovjednika divizije i zapovjednik puka »Petar Mrkonjić«.
Divizijski je stožer u veljači 1942. pokušao urediti i financiranje organizacije. Uredbom od 15. veljače propisao je da činovnici, namještenici, umirovljenici i radnici koji primaju mjesečnu plaću izdvajaju od 15 do 20 posto svojih primanja za diviziju i njezine pukove.Jelić-Butić (1986), str. 87. Digitalizirani tekst.
Regionalnu ulogu imao je Ilija Trifunović-Birčanin, koji je iz Splita povezivao četničke prvake i održavao odnose s talijanskim vlastima. Mihailović ga je postavio na čelo širega područja, dok su mjesni zapovjednici raspolagali vlastitim snagama i vezama. Birčanin je tijekom 1942. Đujiću dodijelio naslov četničkog vojvode.Jelić-Butić (1986), str. 92–94. Digitalizirani tekst.
Naredbom regionalnoga četničkog stožera od 11. prosinca 1942. Đujić je formalno imenovan zapovjednikom Dinarske divizije i čelnikom Dinarske četničke oblasti. Istom je reorganizacijom uređen odnos njegova stožera prema drugim zapovjednim tijelima: Dimitrije Uzunčević postao je glavni inspektor, Miodrag Palošević zadržao je zapovjedništvo stožera operativnih jedinica, a Marin Stüde, koji je djelovao pod imenom Milovan Milanović, postao je načelnik Đujićeva stožera. Pukovi su preustrojavani u brigade unutar korpusa.Popović, Lolić i Latas (1988), str. 184.
Politički program i propaganda
U Mostaru je od 8. do 12. ožujka 1942. izrađen Elaborat Dinarske divizije. Sastavili su ga časnici Borivoje Radulović, Radovan Ivanišević i Mile Rakočević. Dokument je diviziji namijenio političku i vojnu ulogu u stvaranju velike Srbije, koja bi obuhvatila Srbiju, Vojvodinu, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju do Šibenika i Liku, pod kraljem Petrom II. U njemu je stajalo: »U tako zamišljenoj srpskoj jedinici ima isključivo živeti pravoslavno stanovništvo.«Jelić-Butić (1986), str. 87–90. Digitalizirani tekst.
Elaborat je predviđao povezivanje sa snagama pod Mihailovićevim zapovjedništvom i potiskivanje partizanskoga utjecaja. Prema talijanskoj vojsci zagovarao je privremeno nenapadanje koje bi omogućilo provedbu četničkih ciljeva. Muslimansko stanovništvo trebalo je privremeno poštedjeti kako ne bi jačalo partizanske redove, uz plan njegova kasnijeg uništenja. Jelić-Butić taj tekst tumači ponajprije kao program daljnjega organiziranja i projekciju budućih zadataka, uz ogradu da nije jasno je li i u kojoj mjeri prihvaćen kao konkretna osnova djelovanja.
Protupartizanska propaganda koristila je i antisemitske motive. Dana 10. veljače 1943. Đujić je s Ilijom Mihićem, Petrom Baćovićem i Radovanom Ivaniševićem potpisao proglas stanovništvu Bosne, Like i Dalmacije. Marko Attila Hoare navodi da je proglas partizansko vodstvo prikazivao kao skupinu Tita, Moše Pijade, Levija Vajnerta i »drugih plaćenih jevreja«. Pripadnike partizanskih postrojba pozivao je da ubiju političke komesare i pridruže se četnicima.Hoare (2006), str. 162.Zbornik dokumenata, XIV/2 (1983), str. 175. Dokument 31, proglas od 10. veljače 1943.
Suradnja s talijanskom vojskom
Matteo J. Milazzo navodi talijanska izvješća prema kojima su Đujićeve postrojbe u travnju 1942. sudjelovale u zajedničkim protupartizanskim akcijama oko Grahova i Drvara. Do ljeta njegovi su četnici bili priznati kao talijanske pomoćne jedinice.Milazzo (1975), str. 76–77.