Operacija Oluja (4. kolovoza − 7. kolovoza 1995.) velika je vojno-redarstvena operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja Republike Hrvatske pod nadzorom pobunjenih Srba na kojima je bila uspostavljena paradržava Republika Srpska Krajina. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij izuzev istočne Slavonije, no ta i nekoliko sljedećih pobjeda Hrvatske vojske stvorit će uvjete u kojima je od siječnja 1996. godine započeo proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja.
Oluja je, uz Operaciju Bljesak, ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskoga rata. U operaciji je oslobođeno četvornih kilometara ili 18,4 % ukupne površine Hrvatske.
U objektivnoj pripremi za Operaciju Oluja snage HV-a – uz suglasnost vlasti BiH – izvele su, u mjesecima koji su prethodili Oluji, više uzastopnih operacija na područjima te susjedne države. One su dovodile područje Knina u poluokruženje: akcije Zima '94., Skok-1, Skok-2 i Ljeto '95.
Sa svoje su strane srpske snage tijekom 1994. godine pokrenule aktivnosti radi ovladavanja prostorom Bihaćke krajine – ovećega, ali izolirana područja pod nadzorom Armije BiH – koji je u velikoj mjeri sprječavao izravni kontakt između područja pod kontrolom Srba u Hrvatskoj i BiH. Osim što bi ostvarivanjem takva cilja nastala humanitarna katastrofa koja bi zacijelo nadmašivala genocid u Srebrenici izvršen krajem srpnja 1995., njime bi se zaokružio i učinio vojno održivim prostor planirane Ujedinjene Republike Srpske sa središtem u Banjoj Luci; istodobno bi područja Republike Hrvatske koja spajaju sjeverne i južne dijelove zemlje – primjerice, kod Karlovca bio je pod nadzorom hrvatskih snaga pojas širine svega 10 kilometara – bila izložena topničkoj vatri sa srpskih položaja."Kako smo promijenili tijek rata: U zadnji trenutak smo spasili Bihać i time spriječili novu Srebrenicu" , general Krešimir Ćosić, Jutarnji list, 4. kolovoza 2015., www.jutarnji.hr
Operacija Oluja za svega je jedan dan preduhitrila opsežnu operaciju vojski hrvatskih i bosanskih Srba pripremanu pod imenom Operacija Vaganj. Planirana srpska akcija trebala je angažirati glavne srpske snage – uključujući i one iz istočnog dijela BiH popunjene dragovoljcima iz Srbije – koje su u cijelosti bile spremne izvesti opsežni napad protiv postrojbi HV-a i HVO-a u pravcu Kupresa i Livna (iz pravca Banje Luke) te u pravcu doline Neretve i Metkovića (iz pravca istočne Hercegovine i Podrinja), kao i protiv postrojbi Armije BiH na području Republike Zapadne Bosne. Operacija Oluja posve je omela te planove, a postrojbe bosanskih Srba pripremljene za Operaciju Vaganj – koje su se naposljetku pokazale znatno inferiornima Hrvatskoj vojsci – nisu uspjele zaustaviti ni napredovanje hrvatsko-bosanskohercegovačkih snaga na području BiH u kasnijoj Operaciji Maestral. Topništvo bosanskih Srba raketiralo je iz odmazde više hrvatskih gradova – od Županje do Dubrovnika.
Vojne snage Srpske Vojske Krajine do kraja su Operacije Oluja također odstupile na obližnje područje BiH pod srpskim nadzorom, a 5000 vojnika iz sastava opkoljena 21. kordunskoga korpusa SVK pod zapovjedništvom pukovnika Čede Bulata položilo je oružje pred HV-om.
Neposredno nakon Oluje, snage HV-a u suradnji s HVO-m i Armijom BiH nastavljaju napadne akcije protiv snaga bosanskih Srba u BiH (Operacija Maestral i potom Operacija Južni potez) i dolaze nadomak Banje Luke te u situaciji, kada prijeti potpuni poraz srpskih projekata zapadno od Drine, sklapa se trajnije primirje uz međunarodno posredovanje. Potom, u studenome 1995. godine, rat dobiva epilog u Daytonskome sporazumu, koji uspostavlja trajniji mir.
Odmah po početku Operacije Oluja vodstvo RSK-a, prema Odluci Predsjednika RSK Milana Martića br. 2-3113-1/95 od 4. kolovoza 1995. godine, provelo je „plansku evakuaciju sveg za borbu nesposobnog stanovništva” u skladu s ranije izrađenim i uvježbavanim planovima. Povratak evakuiranih civila i pripadnika vojnih snaga bio je vrlo postupan, a mnogi se nisu ni vratili u Hrvatsku. Vodstvo Republike Srbije počelo je uslijed toga govoriti o navodno protjeranom stanovništvu RSK, posve zanemarujući okolnost da su vlasti te paradržave same organizirale, uvježbale i provele evakuaciju, kao i da je etničkim Srbima kasnijih godina dopušten povratak na to područje, što je više od 100 tisuća njih prihvatilo.
Pukovnik Andrew Leslie, zapovjednik UNCRO-a u Kninu za vrijeme Oluje, procjenjuje da je „Operacija Oluja operacija kao iz vojnog priručnika koja bi dobila ocjenu A+ prema NATO standardima”.Dunigan, Molly (2011). Victory for Hire: Private Security Companies' Impact on Military Effectiveness. Palo Alto, California: Stanford University Press , books.google.hr 28. velj 2011. Pristupljeno 24. rujna 2019. Prilikom posjeta ministra obrane Damira Krstičevića Pentagonu u srpnju 2017. godine američki ministar obrane i bivši general američkih marinaca Mattis izjavio je povodom obilježavanja obljetnice Operacije Oluja: „Oluja je operacija koja se ovdje u Americi proučava i pokazuje što dobro predvođena, što dobro opremljena i dobro istrenirana snaga, politički dobro predvođena, može napraviti i preokrenuti tijek povijesti. Iznimno poštujemo vas, našeg saveznika, jednu malu zemlju, koja se bori znatno iznad svoje kategorije.”Američki ministar obrane hvalio Krstičevića: "O Oluji se uči na našim vojnim školama" www.index.hr 14. srpnja 2017. Pristupljeno 24. rujna 2019.
Sukobljene strane Sukobljene su strane bile Hrvatska vojska (HV) i Srpska vojska Krajine (SVK). Hrvatskoj je vojsci pomagalo HVO te 5. korpus Armije BiH. Vojska Jugoslavije nije nikako reagirala na hrvatski napad, možda i zbog iznimne brzine kojom se operacija odvijala, te je već drugog dana akcije pao Knin, glavni grad srpske paradržave, a čitava RSK razbijena je u svega tri dana. Vojska Republike Srpske iz susjedne BiH ozbiljnije je djelovala samo 7. kolovoza, kad je zrakoplovstvom napala hrvatske postrojbe na Savi i gradove Kutinu, Viroviticu, Požegu i Županju. Posljednji preostali korpus SVK, 11. slavonsko-baranjski korpus, ostao je u Baranji i nije se borio.
Hrvatska vojska right|310px|thumb|Hrvatska zastava na kninskoj tvrđavi. Hrvatska vojska je u trenutku napada bila ustrojena u tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu. Najbrojnija je bila Kopnena vojska, koja se sastojala od šest zbornih područja i vrlo jakog postroja izravno podređenog Glavnom stožeru Hrvatske vojske. Dalje se dijelila na gardijske (profesionalne), pričuvne i ročne brigade i domobranske pukovnije. Zborno područje se načelno sastojalo od 1-2 gardijske postrojbe, nekoliko pričuvnih brigada i domobranskih pukovnija i postrojba za potporu. Policijske su specijalne snage bile velike kao jača pješačka brigada bez potpore karakteristične za vojsku.
Snaga u vrijeme Oluje: 25 potpuno opremljenih brigada Stalna vojska: 50 000 ljudi Mobilizirano: više od 100 000 ljudi Ukupno vojnika u Oluji: 150 000 – 200 000 Pričuva za slučaj napada iz istočne Slavonije ili Srbije: 70 000 vojnika 400 tenkova Topništvo: oko 350 topova, neodređen broj minobacača
U Operaciji Oluja HV je koristila[Oluja pobjede/The Storm of Victory HMDCDR str.185. ] snagu: 5 gardijskih brigada, 1. hrvatski gardijski zdrug, 81. gardijska bojna, 23 domobranske pukovnije, 18 brigada (16 pričuvnih i 2 ročne), 3 brigade protuzračne obrane, 4 središnjice elektronskog djelovanja, dijelovi 16. topničko raketne brigade, dijelovi 15.POtrbr Križevci, samostalni topnički i protuoklopni divizijuni, 33. inženjerijske brigade, 40. pukovnija veze, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana dijelovi Hrvatske ratne mornarice 3100 specijalaca ministarstva unutarnjih poslova
Ostale snage HV osiguravale su Zapovjedno područje Osijek i Južno bojište od mogućih protunapada.
HV je bio organiziran uz dosta improvizacija i sa zapovjednim kadrom koji je samo malim dijelom imao sustavno vojno obrazovanje. Naoružanje je uglavnom osvojeno od bivše JNA, uz dosta lakog naoružanja i opreme istočnoeuropskog podrijetla kupljene iz vojnih viškova nakon raspada Varšavskog ugovora početkom 1990.-ih godina. S obzirom na to da je izvoz oružja na ratom zahvaćeno područje bivše Jugoslavije bio zabranjen, nabave oružja i vojne opreme su osiguravane u tajnim operacijama. Zahvaljujući takvim akvizicijama uspjelo se formirati dovoljno respektabilno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo."Prvi put nakon rata otkriveni originalni računi za oružje", Berislav Jelinić za "Nacional", 16. listopada 2006. Hrvatska ratna mornarica, opremljena uglavnom plovilima oduzetima neprijatelju (na početku rata 1991. zaplijenile su hrvatske snage u Šibeniku približno četvrtinu jugoslavenskih plovila, te je u žestokim borbama taj plijen obranjen) i oslonjena na dovoljno snažne hrvatske brodograđevne i druge industrijske kapacitete, bila je dovoljno snažna da odvrati Jugoslavensku ratnu mornaricu od ugrožavanja hrvatskih voda. Domaća industrija je za potrebe HV također proizvodila znatne količine oružja i vojne opreme."Kako smo pobijedili u domovinskom ratu (3): Vojna tehnika i oprema HV-a", Dean Čanić za "Vojna povijest", 15. listopada 2014 U proteklom razdoblju je u praksi bilo dokazano da su postrojbe HV sposobne organizirati i izvesti opsežne operacije, a gardijske i postrojbe specijalne policije–kojima su bile namijenjene najsloženije zadaće–bile su samopouzdane i već dosta iskusne.
Srpska vojska Krajine Vojna sila pobunjenih hrvatskih Srba–Srpska vojska Krajine (SVK)–bila je organizirana u šest korpusa kopnene vojske i Ratno zrakoplovstvo s protuzračnom obranom. Korpusi su bili slični zbornim područjima Hrvatske vojske, sastojali su se od nekoliko brigada i sredstava potpore, uglavnom divizijuna topništva. Mirnodopska Srpska vojska Krajine imala je oko 14 000 ljudi. Pored vojske, bojni dio je imalo i Ministarstvo unutarnjih poslova Krajine koje je imalo jednu specijalnu brigadu milicije.
Snaga u vrijeme Oluje: vojnika u zapadnom (napadnutom) dijelu; još je oko bilo u 11. slavonsko-baranjskom korpusu (sa 124 tenka, 18 oklopnih transportera i 195 topničkih oružja), koji nije bojno djelovao. Oko trećine tih snaga činile su lokalne straže, često sastavljene od vojnih obveznika starijih godišta. 200 tenkova Topništvo: 250 topova i neodređen broj minobacača Među ljudstvom SVK vladala je općeraširena apatija i nevjerica u budućnost paradržave koju su branili. Osobito je Operacija Bljesak u svibnju 1995. godine potaknula rešpekt prema snagama HV i nepouzdanje u vlastite snage. Na području Sjeverne Dalmacije je bila raširena spoznaja da su akcijama HV i HVO na obližnjem području BiH tijekom 1994. i 1995. godine dovedeni u poluokruženje i da se iz svojih zapuštenih gradića pritisnutih nestašicama (čak i električne energije) objektivno ne mogu braniti pred mnogobrojnijim i dobro organiziranim hrvatskim snagama koje nastupaju osloncem na veća hrvatska urbana središta poput Zadra, Šibenika i Splita.
Kao strateška rezerva SVK služila je Vojska Republike Srpske – snage srpskih pobunjenika u BiH, koje su (s teritorijalnim postrojbama) imale oko 180 000 vojnika. Te su snage – koje su u sklopu pripreme opsežne i vrlo ambiciozne Operacije Vaganj imale u borbenom rasporedu na terenu raspoređene znatne postrojbe–doista prihvatile postrojbe SVK u njihovom povlačenju iz Hrvatske i pružile otpor napredovanju snaga HV, ABiH i HVO na teritorij BiH, koje je uslijedilo nakon potpunog uspjeha Operacije Oluja.
Omjeri Omjeri Srpske vojske Krajine i Hrvatske vojske: Ljudstvo : 1 / 3,7 Tenkovi : 5 / 7 Topništvo : 5 / 4