thumb|495x495px|Matildin križ izrađen za Matildu II. Essensku (973. – 1011.). Matilda je prikazana na koljenima pred Djevicom i djetetom na ploči od emajla. Na križu, koji je vjerojatno bio izrađen u Kölnu ili Essenu, vidljivo je nekoliko srednjovjekovnih tehnika umjetničke izrade: lijevanje figurativnih kipova, filigran, emajliranje, poliranje i poliranje dragulja te ponovnu uporabu klasičnih kameja i rezbarenih dragulja. Srednji vijek razdoblje je u europskoj povijesti koje je trajalo od 5. do 15. stoljeća. To je razdoblje počelo padom Zapadnoga Rimskog Carstva 476. i okončalo se renesansom i razdobljem velikih geografskih otkrića, napose Amerike 1492. Srednji je vijek srednje razdoblje u klasičnoj podjeli povijesti zapadnoga svijeta, koja se dijeli na stari, srednji i novi vijek. Samo srednjovjekovno razdoblje može se podijeliti na rani, razvijeni i kasni srednji vijek.
Depopulacija, deurbanizacija, invazije i seobe naroda koje su počele tijekom kasne antike, nastavile su se tijekom ranoga srednjeg vijeka. Barbarski osvajači, među kojima su dominirali razni germanski narodi, formirali su nova kraljevstva na ostacima Zapadnoga Rimskog Carstva. U 7. stoljeću sjeverna Afrika i Bliski istok, koji su nekad pripadali Istočnome Rimskom Carstvu, potpali su pod vlast Kalifata, islamske države. Premda su se u društvu i političkim strukturama dogodile značajne promjene, do potpunog raskida s antikom nije došlo. Na Istoku je preživjelo i kao važna sila opstalo Bizantsko Carstvo. Bizantsko kodificiranje rimskog prava, poznata kao Justinijanov kodeks, na Zapadu je ponovno otkrivena u sjevernoj Italiji 1070. godine i otad je imala velik utjecaj tijekom čitavoga srednjeg vijeka. Osnovani su samostani kao dio pokreta usmjerenog k pokrštavanju poganske Europe. Franci su pod karolinškom dinastijom nakratko uspostavili carstvo, koje se krajem 8. i početkom 9. stoljeća prostiralo na veći dio zapadne Europe. No, to je carstvo kasnije podleglo pritiscima unutarnjih građanskih ratova i vanjskih invazija: Vikinzi su napadali sa sjevera, Mađari s istoka, a Saraceni s juga.
Tijekom razvijenoga srednjeg vijeka, koji je počeo nakon 1000. godine, europsko se stanovništvo znatno uvećalo, jer su tehnološki i poljoprivredni izumi omogućili povećanje proizvodnje i procvat trgovine, a promjena klime srednjovjekovnoga toplog razdoblja omogućila je povećanje prinosa usjeva. Kmetstvo tj. sustav seljaka organiziranih u selo koje plemstvu duguje najam i naturalni rad te feudalizam tj. politički sustav u kojemu vitezovi i niže plemstvo duguju vojnu službu svojim gospodarima u zamjenu za pravo zakupa zemljišta i plemićkih kuća, predstavljali su dvije temeljne vrste društvena ustrojstva u razvijenome srednjem vijeku. Križari, prvi put spomenuti 1095. godine, označili su prve pokušaje zapadnoeuropskih kršćana da od muslimana vojnim putem vrate kontrolu nad bliskoistočnom Svetom zemljom. Kraljevi su postali poglavari centraliziranih država i utjecali na smanjenje kriminala i nasilja, ali i na sve veće udaljavanje od jedinstvenog kršćanstva. Teologija Tome Akvinskog, slike Giotta iz Bondone, pjesništvo Dantea Alighierija i Geoffreya Chaucera, putovanja Marka Pola i arhitektura gotičkih katedrala, poput Chartresa, primjeri su izvanrednih dostignuća razdoblja razvijenoga srednjeg vijeka.
Kasni srednji vijek obilježile su teškoće i nesreće, među kojima su bili glad, kuga i ratovi, što je sve utjecalo na značajno smanjenje broja stanovnika Zapadne Europe; između 1347. i 1350. crna smrt odnijela je živote oko jedne trećine Europljana. Crkveni sukobi, hereze i raskol unutar kršćanske Crkve odvijali su se usporedo s ratovima između različitih država, građanskim sukobima i pobunama seljaka. Napredak na području kulture i tehnologije transformirao je europsko društvo i označio kraj srednjeg vijeka i početak ranog novog vijeka.
Terminologija i periodizacija mini|350px|Zemljovid Europe oko 1000. godine. Srednji je vijek, uz stari i novi vijek, jedno od tri glavna razdoblja u povijesti Europe.
Srednjovjekovni su autori cijelu povijest dijelili na razdoblja kao što su "sedam razdoblja svijeta" ili "četiri carstva" smatrajući pritom da sami žive u vremenu koje prethodi samome kraju svijeta. Svoje vlastito vrijeme nazivali su "modernim". Humanistički pjesnik Francesco Petrarca u četvrtom je desetljeću 14. stoljeća pretkršćansko razdoblje nazvao "starim" vremenima (antiqua), a kršćansko razdoblje "novim" vremenima (nova). Leonardo Bruni prvi je povjesničar koji je u svojoj Povijesti firentinskog naroda iz 1442. godine upotrijebio trodijelnu razdiobu povijesti. Bruni i kasniji povjesničari smatrali su da se Italija oporavila nakon Petrarcina vremena te su Petrarcinim vremenskim odsječcima dodali i treći. Pojam "srednji vijek" prvi se put pojavljuje 1469. u latinskom obliku media tempestas, odnosno "srednje doba". Prvobitno je postojalo više inačica ovoga pojma kao što su nazivi medium aevum ("srednji vijek"), koji je prvi put zabilježen 1604. godine, i media saecula ("srednja stoljeća"), koji je zabilježen 1625. godine. Današnji znanstveni termini "medievalan", "medievistika" i "medievalistika" potječu od izraza medium aevum.Hrvatski jezični portal, s.v. medievalan. Trodijelna se periodizacija ustalila kao standard nakon što je njemački povjesničar Christoph Cellarius (1638. – 1707.) podijelio povijest na tri razdoblja: stari vijek, srednji vijek i novi vijek ili moderno doba.
Za početak srednjega vijeka obično se uzima pad Zapadnoga Rimskog Carstva 476. godine,Dictionary.com, S.V. Middle Ages. što je prvi put učinio Bruni. Za kraj srednjega vijeka često se uzima 1500. godina,V. naslove John Watts, Making of Polities Europe 1300–1500 ili Steven A. Epstein, Economic History of Later Medieval Europe 1000–1500, kao i datumski završetak srednjega vijeka naveden u George Holmes (ed.), Oxford History of Medieval Europe. no o ovome ne postoji opća suglasnost. Ovisno o kontekstu, za datumski kraj srednjega vijeka ponekad se uzimaju značajni događaji kao što su prvo putovanje Kristofora Kolumba 1492, pad Carigrada pod tursku vlast 1453. ili protestantska reformacija 1517. godine. Engleski povjesničari bitku na Bosworthskom polju 1485. često smatraju događajem koji označuje kraj srednjovjekovnog razdoblja.V. naslov Nigel Saul, Companion to Medieval England 1066–1485. U španjolskoj historiografiji za kraj srednjega vijeka često se uzimaju smrt kralja Ferdinanda II. Aragonskog 1516., smrt kraljice Izabele I. Kastiljske 1504. ili osvajanje Grenade 1492. godine. Povjesničari iz romanskih zemalja obično dijele srednji vijek na dva razdoblja: raniji "visoki" i kasnji "niski" srednji vijek. Anglofoni povjesničari pak slijede svoje njemačke kolege i srednji vijek obično dijele na tri razdoblja: rani, razvijeni i kasni srednji vijek. U 19. stoljeću čitav se srednji vijek često nazivao "mračnim dobom", no s usvajanjem trodijelne razdiobe srednjega vijeka uporaba tog pojma počela se među povjesničarima ograničavati samo na razdoblje ranoga srednjeg vijeka.
Kasno Rimsko Carstvo
right|thumb|270px|Kasnorimski kip s prikazom četvorice tetrarha koji se danas čuva u Veneciji. Rimsko Carstvo doseglo je svoju najširu teritorijalnu rasprostranjenost tijekom 2. stoljeća, a u iduća dva stoljeća rimska kontrola nad dalekim pograničnim oblastima postupno je slabila. Gospodarski problemi među kojima inflacija, te vanjski pritisci na granice carstva zajedno su prouzročili političku nestabilnost, tijekom koje su se carevi i uzurpatori neprestance smjenjivali na prijestolju. Vojni izdaci stalno su se povećavali tijekom 3. stoljeća, poglavito zbog rata sa sasanidskom Perzijom, koji je ponovo pokrenut polovicom 3. stoljeća. Veličina vojske se udvostručila, a konjica i manje jedinice zamijenile su legiju kao glavnu taktičku jedinicu. Veći troškovi iziskivali su povećanje poreza što što je pak vodilo smanjenju kurijalne klase, odnosno klase zemljoposjednika koji su ulazili u lokalna gradska vijeća (kurije), kao i smanjenju broja pripadnika te elite koji su bili spremni podnijeti teret koji je sa sobom nosilo vršenje službenih dužnosti u njihovom gradu. Carskoj je birokraciji bilo potrebno sve više službenika da se staraju o potrebama vojske, zbog čega su se civili žalili da u Carstvu ima više sakupljača poreza nego poreznih obveznika.
Car Dioklecijan (vladao 284. ‒ 305.) podijelio je 286. godine Carstvo na istočni i zapadni dio, od kojih je svaki imao posebnu upravu; međutim, ni stanovnici ni vladari nisu zapravo svoje carstvo držali podijeljenim, pošto su zakonske i upravne odluke donesene u jednome dijelu smatrane važećima i u drugome dijelu. Tajsustav u kojem su u konačnici postojala dva starija cara (augusta) i dva mlađa cezara poznat je kao tetrarhija. Godine 300., nakon još jednog građanskog rata, Konstantin Veliki (vl. 306. ‒ 337.) učinio je drevni grad Bizant carskom prijestolnicom na istoku i nazvao ga Konstantinopolom. Dioklecijan je osnažio carsku birokraciju, reformirao porezni sustav i ojačao vojsku, što je sve kupilo carstvu dodatno vrijeme, ali nije riješilo osnovne probleme s kojima se ono suočavalo, a među kojima su bili i prekomjerni porezi, opadanje prirodnog prirasta te vanjski pritisci na granicama carstva. Građanski ratovi, koji su gotovo po pravilu izbijali između dvojice suprotstavljenih careva polovinom 4. stoljeća, odvlačili su vojnike od granica carstva i olakšavali upade barbara. Tijekom 4. stoljeća rimsko je društvo poprimilo novi oblik koji se razlikuje od ranijeg klasičnog razdoblja i u kojem se procjep između bogatih i siromašnih sve više širi, a manji gradovi sve više gube na vitalnosti. Još jedna važna promjena jest proces kristijanizacije, tj. prelaska carstva na kršćanstvo, koji je trajao od 2. do 5. stoljeća.
thumb|left|Europa oko 450. godine.|280x280px
Godine 376. Ostrogoti su bježeći od Huna dobili dopuštenje od cara Valensa (vl. 364. – 378.) da se nasele u rimskoj provinciji Traciji na Balkanskom poluotoku. To naseljavanje nije prošlo bez poteškoća, a kad su rimski dužnosnici dodatno pogoršali situaciju, Ostrogoti su počeli pljačkati i pustošiti rimske oblasti. Valens je nastojeći ugušiti nemire poginuo u borbi s Ostrogotima u bitci kod Hadrijanopola 9. kolovoza 378. godine. Osim prijetnji koje su dolazile od takvih plemenskih saveza sa sjevera, probleme su uzrokovale u unutarnje podjele, osobito podjele unutar kršćanske Crkve. Godine 400. Vizigoti su provalili u Zapadno Rimsko Carstvo i premda su nakratko bili odbijeni s Apeninskog poluotoka u konačnici su poharali Rim 410.. godine. Potom su Alani, Vandali i Svevi 406. prešli u Galiju, proširili se njome tijekom iduće tri godine i 409. preko Pirineja ušli u Hispaniju. Počela je velika seoba naroda u kojoj su se različiti narodi, isprva većinom germanski, kretali Europom. Franci, Alemani i Burgundi smjestili su se u sjevernoj Galiji, dok su se Angli, Sasi i Juti naselili u Britaniji. Tridesetih godina 5. stoljeća Huni su napali carstvo; njihov vođa, Atila (vl. 434. – 453.) predvodio je napade na Balkanski poluotok 442. i 447, na Galiju 451. i na Italiju 452. godine. Hunska prijetnja nije nestala sve do Atiline smrti 453., kad se njegov hunski plemenski savez raspao. Ove plemenske navale u potpunosti su promijenile političku i demografsku prirodu onoga što je ranije činilo Zapadno Rimsko Carstvo.