Volkswagen, skraćeno VW, njemački je proizvođač automobila sa sjedištem u donjosaskom gradu Wolfsburgu. Osnovan je 1937. godine na zahtjev Njemačke fronte rada, s ciljem pokretanja masovne motorizacije u tadašnjem Trećem Reichu. Prema podacima iz 2016. i 2017. godine najveći je svjetski proizvođač automobila. Istoimena Volkswagen grupa proizvodi najprodavanije automobile i vlasnik je mnogih slavnih automobilskih marki.
Tri automobila od Volkswagena nalaze se na popisu 10 najprodavanijih automobila svih vremena, a to su: VW Golf, VW Buba (eng. VW Beetle) i VW Passat.Top 10 Best Selling Cars of All Time, autoguide.com, pristupljeno 21. svibnja 2020.
Riječ Volkswagen u prijevodu znači narodno vozilo.
Logotip thumb|450px|lijevo|Logo kroz povijest Volkswagen je poznat po VW-logotipu okruglog oblika. U današnjem stilu prvi put se pojavljuje 1945. godine, nakon Drugog svjetskog rata.
Povijest 1933. – 1939.: Osnutak "narodnog auta" thumb|desno|Automobilska izložba Njemačke fronte rada, 1938. thumb|desno|Tzv. KdF-Auti na autocesti, siječanj 1943. mini|Tvornica u Wolfsburgu Godine 1933., s više projekata iznad koji su bili u razvoju ili u ranim fazama proizvodnje, uključio se njemački diktator Adolf Hitler, zahtijevajući proizvodnju osnovnog vozila sposobnog za transport dvoje ljudi i troje djece pri brzini od 100 km/h. Htio je da Nijemci imaju isti pristup automobilima kao i Amerikanci. Taj auto bio bi dostupan građanima Trećeg njemačkog reicha kroz plan štednje od 990 Reichsmaraka ($396 iz 1930-ih) — otprilike kao cijena manjeg motocikla (prosječan prihod oko 32 RM tjedno).William Shirer, The Rise and Fall of the Third Reich (Touchstone Edition) (New York: Simon & Schuster, 1990.)
Tvrtka Volkswagen osnovana je 1937. godine na zahtjev Adolfa Hitlera i Njemačke fronte rada.Volkswagen Group (engleski), britannica.com, pristupljeno 21. travnja 2020. Automobilski inženjer Ferdinand Porsche, upućen je da koncipira narodni auto odnosno automobil koji će si svatko moći priuštiti. Na taj način su tvrtka i tvornica dobili naziv "Volkswagen" (hrv. narodni auto). Ferdinand Porsche također je odgovoran za izvorni dizajn VW Bube.
1939. – 1945.: Razvoj Bez obzira na visoko lobiranje u korist jednog od postojećih projekata, uskoro je postalo očito da privatna industrija ne može prodavati automobile za samo 990 RM. Tako je Hitler odabrao sponzoriranje potpuno nove, državne tvornice koristeći dizajn Ferdinanda Porschea (s nekim svojim ograničenjima dizajna, uključujući motor na zračno hlađenje tako da ništa nije moglo zakočiti). Težnja je bila da obični Nijemci nabavljaju automobil u smislu šeme štednje (njem. Fünf Mark die Woche musst du sparen, willst du im eigenen Wagen fahren – "Pet Maraka tjedno moraš staviti na stranu, ako želite voziti svoj vlastiti automobil"), što je oko 336.000 ljudi eventualno platilo. Štednje ovih 336.000 ljudi konfiscirali su Sovjeti 1945. godine, nakon pada Berlina. Ipak, čitav projekt bio je financijski nesiguran, a to su jedino korupcija i neuračunljivosti nacističkog režima omogućili.*
Prototipovi automobila nazvani "KdF-Wagen" (kratica za "Kraft durch Freude" – "snaga kroz užitak"), pojavili su se od 1936. naovamo (prvi automobili bili su proizvedeni u Stuttgartu). Auto je već imao svoj prepoznatljiv okrugli oblik sa zračno hlađenim, četverotaktnim, motorom na zadnji pogon. VW auto bio je samo jedan od više KdF (skr. snaga kroz užitak) programa koji su uključivali stvari kao ture i izlete. Prefiks Volks- ("Narodni" odn. "narodno") nije samo primijenjen na automobile, nego i na druge proizvode u Njemačkoj; na primjer: "Volksempfänger" radio-prijemnik. Dana 28. svibnja 1937., Društvo za pripremu njemačkog narodnog auta (njem. Gesellschaft zur Vorbereitung des Deutschen Volkswagens mbH; ponekad skraćeno GeZuVor) uspostavljeno je od strane Njemačke fronte rada. Kasnije, 16. rujna 1938. godine, preimenovano je u "Volkswagenwerk GmbH".Odin, L.C. World in Motion 1939 - The whole of the year's automobile production. Belvedere Publishing, 2015. ASIN: B00ZLN91ZG.
1945. – 1948.: Nejasna budućnost Nakon Drugog svjetskog rata, VW je pod britanskom administracijom obnovljen. Tvrtka duguje svoje poslijeratno postojanje najviše jednom čovjeku, časniku Britanske vojske, bojniku Ivanu Hirstu. U travnju 1945. Wolfsburg i razorenu tvornicu automobila zauzeli su Amerikanci i naknadno je predali Britancima, unutar čijeg okupiranog ozemlja su grad i ova tvornica bili. Tvornice su postavljene pod kontrolu bojnika Hirsta. Isprva je plan bio da se koristi za održavanje vojnih vozila te eventualno demontira i transportira u Ujedinjeno Kraljevstvo. Pošto je bila korištena za vojnu proizvodnju i prema Hirstovim riječima bila "politička životinja", a ne komercijalni pothvat — što je tehnički obavezno za uništenje pod uvjetima Potsdamske konferencije — oprema je u tom vremenu namjeravana biti spašena kao dio ratne reparacije. Hirst je obojio jedan od tvorničkih automobila u zeleno i demonstrirao ga uredu Britanske vojske. U nedostatku lakog transporta, u rujnu 1945. godine, Britanska vojska bila je nagovorena da naruči 20.000 vozila. Prvih nekoliko stotina automobila otišlo je osoblju iz okupacijskih snaga, te njemačkoj pošti.
Neki britanski vojnici dobili su dozvolu da uzmu svoje Bube i odvuku ih u Ujedinjeno Kraljevstvo nakon demobilizacije, a jedna od prvih VW Buba uzeta na taj način (UK registarska oznaka: JLT 420) i dalje je u posjedu Petera Colborne-Babera, sina izvornog šefa UK-ovog prvog službenog Volkswagen importera, Colborne Garagesa.
U industrijskim planovima za Njemačku, postavljena su pravila koju je industriju Njemačka mogla zadržati u poslijeratnom razdoblju. Njemačka autoindustija postavljena je na maksimum od 10% proizvodnje broja automobila iz 1936. godine. Od 1946. godine tvornice je proizvodila 1.000 automobila mjesečno, što je izvanredan podvig s obzirom na to da je i dalje bila u lošem stanju. Zbog oštećenja krova i prozora, kiša je zaustavila proizvodnju i nova vozila su se našla na razmjeni za čelik, potreban za više proizvodnje.
Auto i njegov grad izmijenili su svoja imena iz doba Drugog svjetskog rata u "Volkswagen" i "Wolfsburg" respektivno, a proizvodnja se povećavala. Bilo je i dalje nejasno što će postati od Volkswagenove tvornice. Ponuđena je predstavnicima američkih, australskih, britanskih i francuskih motornih industrija. Famozno, svi su odbili. Nakon inspekcije pogona, William Rootes, šef britanske Rootes grupe, rekao je Hirstu da bi projekt mogao propasti za dvije godine, te da je auto "prilično neatraktivan za prosječnog kupca vozila, preružan i prebučan... Ako misliš da ćeš praviti automobile u ovom mjestu, veliki si glupan, mladi čovječe".Car Wars: Fifty Years of Greed, Treachery, & Skulduggery in the Global marketplace, str. 15, books.google.hr, pristupljeno 21. travnja 2020. Službeni iskaz je bio: "Praviti automobile komercijalno bilo bi u potpunosti neekonomski podvig".Anders Ditlev Clausager (18. 3. 2000). Obituaries – Ivan Hirst The Guardian(UK). U ironičnoj igri sudbine, Volkswagen će proizvoditi lokalno izgrađenu verziju Rootesa, "Hillman Avenger", u Argentini 1980., dugo nakon što je Rootes otišao u stečaj u rukama tvrtke Chrysler 1978. godine — VW Buba će nadživjeti Hillman Avengera preko 30 godina.
Predstavnici Forda bili su jednako kritični. U svibnju 1948. godine, Britanci su Volkswagena besplatno ponudili Fordu. Henry Ford II., sin Edsela Forda, otputovao je u Zapadnu Njemačku radi razgovora. Heinz Nordhoff bio je također nazočan kao i Ernest Breech, šef odbora za Ford Motor Company. Henry Ford II. je tražio mišljenje Ernesta Breecha, a Breech je izjavio jednom prilikom: "Gospodine Ford, ne mislim da je ovo što nam se nudi vrijedno centa!" Ford je odustao, a Volkswagen je ostavljen pod vodstvo Nordhoffa.
1948. – 1961.: Ikona i simbol (zapadno-)njemačke obnove
Iako Volkswagenova Buba na početku nije bila prihvaćena u Sjedinjenim Državama – prvenstveno zbog svoje male veličine, neobičnog izgleda i povijesnih konekcija s Hitlerom i nacionalsocijalističkom strankom, doživjela je ekspanziju proizvodnje i izvoza tijekom 1950-ih godina. Američka agencija za oglašavanje "Doyle Dane Bernbach", predstavljala je Volkswagenov Tip 1 pod nadimkom "Buba" i reklamirala je prednosti zaobljenog dizajna auta. Zahvaljujući toj uspješnoj reklamnoj kampanij, VW Buba je duže vrijeme postala najpopularniji uvezeni automobil u SAD.
1950-ih godina, Volkswagen također postaje jako važan element zapadnonjemačke obnove, simbolično i ekonomski. Heinrich Nordhoff, bivši viši menadžer u Opelu koji je nadgledao proizvodnju civilnih i vojnih vozila tijekom 1930-ih i 1940-ih, regrutiran je da vodi tvornicu VW-a 1948. godine. U 1949. godini, major Hirst napušta udruženje s VW-tvrtkom, kako je sada bila reformirana kao pouzdana, pod upravom od strane vlada Zapadne Njemačke i savezne države Donje Saske. Pored uvođenja VW Transportera prve generacije, komercijalnog vozila (kombi i karavan) i Volkswagen Karmann Ghia športskog auta, Nordhoff je podsticao jednomodelsku proizvodnju nedugo prije njegove smrti 1968. godine.
Iako je Volkswagen učinio mnogih detaljnih promjena na VW Bubi, osnovni dizajn stražnjeg motora i zaobljeni oblik auta ostali su isti. Tvrtka je razvila i druge modele stražnjih motora suvremenih dizajna i poboljšanim inženjeringom, ali ni jedan od novijih modela nije bio tako uspješan kao VW Buba.
1961. – 1973.: Od VW Bube do VW Golfa mini|Izvorni Volkswagen Tip 3 iz 1963. VW je proširio svoju proizvodnu liniju 1961. godine s predstavljanjem četiri modela automobila Tipa 3 (Karmann Ghia, Notchback, Fastback i Squareback) zanovani na novom Tip 3 mehaničkom temelju i ponovo u 1969. godini s većim modelima Tipa 4 (411 i 412). Ovi su se bitno razlikovali od prethodnih vozila, s predstavom monocoque konstrukcije, mogućnosti potpune automatske transmisije, elektronskog ubrizgavanja goriva i čvršće pogonske jedinice.
Volkswagen je dodao "Super Bubu" (Tip 113) svojoj liniji 1971. godine. Tip 113 se razlikovao od standardne VW Bube u svojoj upotrebi MacPherson podupirača prednje suspenzije umjesto uobičajene torzione suspenzije. Super Buba sadržavala je novopostavljenu, obloženu instrument tablu i zakrivljeno vjetrobransko staklo (od 1973. modelske godine na gore). Mehanizam sa zupčastom letvom zamijenio je pužni prijenos upravljačkog uređaja u modelskoj godini 1974. i nagore. Prednji dio automobila proširen je 51 mm da bi se omogućilo da rezervna guma stoji ravno i da kombinacija ovo dvoje povećava iskoristivi prednji prtljažni prostor. 1973. godine, Volkswagen je uveo vojni Tip 181 ili "Trekker" u Europi, "Thing" u Americi, podsjećajući na ratni Tip 82. Vojna inačica je proizvedena za NATO-ovsku njemačku Bundeswehr tijekom hladnog rata od 1970. do 1979. godine.
mini|Volkswagen Tip 4 montažna traka u Wolfsburgu, 1973. godine Godine 1964. Volkswagen je stekao Auto Union, te 1969. godine NSU Motorenwerke AG, skraćeno: NSU. Prijašnja tvrtka je posjedovala povijesni brand Audi, koji je nestao nakon Drugog svjetskog rata. VW je konačno spojio Auto Union i NSU da kreira suvremenu Audi tvrtku s ciljem da ju razvije kao svoju marku luksuznih vozila. Kupovina Auto Unije i NSU-a ispostavila se kao prijelomna točka u povijesti Volkswagena, jer su obje tvrtke dale tehnološke ekspertize koje su se ispostavile potrebne za VW da preživi kada je potražnja za njihovim modelima na zračno hlađenje otišlo u nazadak.