mini|Antoine-Henri Jomini Antoine-Henri, barun Jomini (Payerne, 6. ožujka 1779. – Passy kraj Pariza, 24. ožujka 1869.), general u francuskoj, a zatim i u službi Ruskog Carstva, vojni teoretičar, analizirao umijeće vođenja napoleonovih ratova.
Rani život i karijera Antoine-Henri de Jomini rođen je 6. ožujka 1779. godine u Švicarskoj, u mjestu Payerne u kantonu Vaud. Od najranijeg djetinjstva pokazivao je želju i ljubav prema vojnom pozivu. Političke prilike u Europi spriječile su ga u namjeri da se kao kadet školuje na vojnoj akademiji princa od Wurtemberga u Monbéliardu, te nije mogao također pristupiti u švicarski puk u Watteville u Francuskoj.
Odustavši od vojnog poziva počeo je učiti za trgovca, te je najprije počeo šegrtovati u Bâleu u poduzeću Preiswerk. Zatim je 1796. postao činovnik u kod Moselmann u Parizu, no ubrzo postaje bankarski agent.
Čuvši o slavnim bitkama iz 1796. i 1797. godine, probudila se njemu vojnička znatiželja i raspoloženje. Pažljivo je pratio operacije iz svoga ureda, pri tom zapisujući pobjedničke biltene i uspoređujući ih s operacijama iz vremena Luja XIV. i Fridrika Velikog, oduševljavajući se genijem pobjednika.
Zanesen tijekom političkih i vojničkih događaja onog vremena, prvo se je upustio vrlo aktivno u švicarske afere o kojima su se mnogo zanimali u Parizu. Bio je među prvim potpisnicima na apelu F. C. de Laharpe, kojim su tražene garancije koje je dala Francuska, na temelju ugovora o pravima zemlje Vaud. Zbog revolucije 1798. godine, stigao je u Švicarsku kao poručnik švicarskih trupa i pobočnik novog vojnog ministra Kellera.
U svojoj dvadesetoj godini Jomini je bio alfa i omega švicarskog vojnog ministarstva. Istovremeno je bio i vođa u borbi, koja se vodila između bernske oligarhije, naslanjajući se na imperijaliste, i švicarske i vaudske stranke koje su bile uz Francusku. Reakcija koja je nastala poslije Luneville mira i bila fatalna za švicarsku vladu, prinudila je Jominia da napusti svoju službu u Bernu. Vratio se u Pariz, gdje je tražio službu po svom ukusu. Najprije je dobio službu tvornici vojničke opreme u Delpontu, gdje se je više bavio prodajom opreme nego čisto vojničkim pozivom. Radeći taj posao došao je u vezu s nekolicinom značajnijih ljudi iz Francuske i Švicarske, koji su bili politički promicatelji promjena političkog zemljovida Europe i koji su ga naveli na neke nevješte korake.
U nadoknadi za te korake, strateške sklonosti koje su tinjale u njemu, pretvorit će se u njegovu jedinu i veliku strast. On je razmišljao o pisanju jednog velikog povijesnog djela o ratnom umijeću, koje bi bilo sažetak pozitivnih i stalnih načela o ratnim operacijama; načela o kojima, do tada, nisu postojale metodički izričaji ni u jednoj knjizi stare ili moderne literature. Namjera mu je bila da to napiše iz ratova velikih vojskovođa, između ostalih i Friedrika II., i ratova revolucije. To djelo je nastalo 1803. godine pod nazivom „Rasprava o velikom operacijama”. Na tome djelu radio je ustrajno i dugo napustivši ujedno i tvornicu u Delpontu.
Svojim rukopisima nije uspio privući pozornost guvernera Pariza Murat, ni švicarskog generala Weid koji je prešao u francusku službu, ni ruskog veleposlanika d'Oubril. Njegovo djelo i nastojanja izazvale su samo podsmijeh. Vrijeme nije bilo pogodno za knjige. Osobito ga je ruski veleposlanik grubo dočekao, što je kasnije požalio.
Služba u napoleonskim ratovima
Francuska vojska Maršal Michel Ney je bio pristupačniji. Najhrabriji među hrabrima imao je sposobnost uočavanja kod drugih ono što je njemu nedostajalo u pogledu temeljnih znanja. Uzeo je Jominia pod svoju zaštitu i dao mu je sredstva za uspješan rad na njegovim prvim bilješkama. Ta sredstva nisu bila mala. Poveo ga je kao svog pobočnika (aide-de-camp) u čuveni utvrđeni tabor kod Bologne.
Sretan zbog nastalih okolnosti, Jomini je u švicarskoj odori pratio Neya u bitci kod Ulma. U samoj bitci pružila mu se prilika da bude koristan, te je prilikom pokreta postrojbi 6. korpusa postigao sjajan uspjeh kod Elchinngena prilikom čega je došlo do zarobljavanja najvećeg dijela armije generala Macka. Nakon tog uspjeha upućen je u Tirol u Vrhovno zapovjedništvo kako bi donio izvještaje o bitci. U Austerlitz je stigao sutradan nakon te čuvene bitke. Među svoje brzojavke stavio je i dvije tiskane bilješke svojih rasprava, naglasivši dio o operacijskim pravcima i uspoređujući s metodama Napoleona i Friedrika Velikog.
Nekoliko dana kasnije, za vrijeme besposlice u Schonburnu, Napoleon je dao ove stranice vojvodi od Bassano da mu ih pročita. Prvotno se vrlo začudio, a zatim naljutio, kad je vidio otkriven svoj ratni sustav. U jednom trenutku htio je uništiti knjigu, ali se predomislio i shvatio da to ionako stari generali koji zapovijedaju protiv njega neće ništa od toga shvatiti, a mladi koji bi znali to protumačiti neće stići zapovijedati protiv njega. Jomini je bio imenovan za pobočnika – zapovjednika, što je bilo u razini s pukovnikom. Pridodan je maršalu Neyu za pobočnika, pošto ga je on s razlogom tražio, zbog učinjenih mu usluga u Boulogne taboru i kod Ulma.
Kao pobočnik maršala Neya Jomini je učestvovao u ratu 1806. godine kao pripadnik Glavnog stožera. U Glavni stožer je ušao kao dobar poznavatelj ruske vojske. Napoleon ga je prvi put susreo prilikom dolaska iz Pariza u Mainz i odmah je osjetio vrijednost svog privremenog pobočnika. Jomini je zamolio Napoleona da se vrati u svoj korpus i da tamo preuzme svoju dužnost, s tim da ga stigne u Bambergu, Napoleon je iznenađen uzviknuo: „A tko vam je kazao da ja idem u Bamberg?“ – „Zemljovid Njemačke, Care!“: odgovorio je Jomini. Pri tom se ispričao što je po nekim znacima u stožeru pogodio da Car želi upotrijebiti prema Prusima operaciju sličnu onoj iz 1805. protiv Macka i 1800. protiv Mélasa, a za to je trebao proći kroz Bamberg. Napoleon je odgovorio, umiren što se tiče tajnosti svojih planova, neka bude u Bambergu kroz četiri dana, ali za to nitko ne smije znati da on ide tamo.
Memoare "O mogućnosti rata s Pruskom i operacijama koje će se vjerojatno voditi", Jomini je napisao ponukan interesantnom diskusijom koja se o tome vodila i koji su kasnijim događajima potpuno potvrđeni. Ti memoari doprinijeli su prepoznavanju njegove mudrosti i njegovom potpunom poznavanju Napoleonovih metoda.
Strateška operacija iz 1806. godine provela se onako kako je Napoleon zamislio i Jomini predvidio. Na bojnom polju on se pokazao u svom najboljem izdanju, jureći pored Ney, koji se previše isticao zbog svoje bujne prirode.
Nakon Jene Jomini je otišao s Vrhovnim zapovjedništvom u Berlin, gdje zamalo nije pao u nemilost zbog jednog drugog memoara koji je bio smion i proročki, ali se nije svidio Napoleonu u pogledu rata u Poljskoj. U bitci kod d'Eylau on je bio pored cara za vrijeme borbe kod groblja. U najtežem trenutku car mu je dao jedan važan i povjerljiv zadatak. Trebao je tijekom noći ostati u zaštitnici s de Grouchy, dok se glavna francuska snaga ne oslobodi i dok ne stigne Ney koji se je očekivao. Pridodan je ovom generalu radi provođenja Napoleonovih uputstva tijekom operacije. No za to nije dobio nikakvu zapovijed već samo usmena uputstva koja su bila poznata samo njemu. Radilo se o tome da se pruži jak otpor, ali da se bude u pripravnosti i za povlačenje i da se ono osigura i za slučaj potrebe i da se ipak omogući pobjeda. Pogotovo da se prouzroči zabuna kod protivnika.
Dolaskom navečer maršala Neya na rusko desno krilo postao je ovaj zadatak suvišan, ali se iz ovog dade iščitati koliko je Napoleon imao povjerenja u Jominia.
Nakon pobjede kod Friedlanda i tilsitskog mira Napoleon se vratio u Berlin. Jomini ga je pratio pišući treću i četvrtu bilješku svojih rasprava. Nakon Berlina došao je kod Napoleona u Pariz.
Teškoće s kojima se Jomini borio još će se više povećati zbog njegovog dvosmislenog položaja na čijem je rješenju možda previše inzistirao. Bio je istovremeno pobočnik maršala Neya, čiji se korpus nalazio u Šleskoj, i bio je pridodan izravno Napoleonu, koji je pak bio u Parizu, Jomini ustvari nije bio nigdje stalno raspoređen. Osim toga načelnik stožera Berthier, koji je bio svemoćan u administrativnoj službi i sklon rutini prilikom izvođenja operacija nije pokazivao naklonost prema Jominiu. Možda zbog suprotnosti njihovih karaktera ili zbog toga što je Berthier predosjećao pojavu konkurencije, on je od samog početka bio neljubazan prema Jominiu.
Iako je maršal Ney tražio da se Jomini postavi na mjesto načelnika stožera 6. korpusa, umjesto generala Dutaillis koji je bio onesposobljen, bio je po pristanku Napoleonovom postavljen za zamjenika načelnika stožera i podređen tom istom generalu. Uvrijeđen Jomini je podnio žalbu izravno Napoleonu. Kao posljedica te žalbe dogodila se neugodna scena u Fontainebleau. Berthier se tu dobro prošao, a to nije nikako mogao oprostiti švicarskom časniku.
Upravo u to vrijeme ruski car Aleksandar, tadašnji saveznik Napoleona, primio je "Raspravu o velikim vojnim operacijama", te je zapovjedio da se prevedu na ruski jezik. Aleksandar, doznavši na kako je neobičan način Jomini bio primljen kod d'Oubril, predložio je Jominiu da kao Švicarac stupi u službu Rusije, obećavši mu najveće privilegije. Knez Volkonski i grof Neserlod, koji su mu donijeli pismo slavnog Aleksandra, ponoviše mu iste prijedloge. Jomini je odbio ponudu jer nanesena nepravda je bila ispravljena i on je otišao na svoj novi položaj načelnika stožera. U Glogau, u prosincu 1807. godine napisao je knjigu "Glavna načela ratnog umijeća", kao posebno djelo.
Ubrzo potom je 6. korpus bio upućen u Španjolsku prije dolaska Napoleona, koji ih je bio napustio i otišao u Austriju. Poznato je da maršal Ney nije imao sreće u svome ratovanju na Pirinejskom poluotoku. Ispustio je više povoljnih prilika, a neke upravo zato što nije poslušao savjete svog načelnika stožera. Došavši u sukob sa Soultom i kraljem Josipom , Ney je poslao Jominia Napoleonu kako bi mu iznio stanje i opravda evakuaciju Galicie. Jomini pronalazi Napoleona u Beču nakon bitke kod Wagrama te odlazi s Napoleonom u Pariz nakon zaključenja mira 1809.
Ney je također došao u Pariz zbog objašnjavanja koja je imao s nadređenima i sebi ravnima, ali mu je Napoleon zapovjedio povratak u 6. korpus. Veoma ljut na sve oko sebe i na samog sebe, Ney je zatražio obnovu cijele svoje postrojbe kako bi produžio rat, pa i smjenu Jominia. Jomini postade, kako to obično i događa načelnicima stožera krivac za sve neuspjehe zapovjednika. Jomini je dodijeljen Berthierovoj pratnji sa službom kod njegovog pobočnika pukovnika Bailly de Monthiona.
Udarac je bio težak i utoliko teži jer je stožer Berthiera slovio kao groblje slonova u koje su dolazili nesposobni i invalidi. Molio je uzalud premještaj u neko pješačko zapovjedništvo, sa skromnom izjavom, da mu stanje zdravlja ne dozvoljava dugo jahanje. Na svoju molbu dobio je negativan i ponižavajući odgovor.
Prelazak u rusku vojsku
Baš u to vrijeme došao je u Pariz general Čerinšev, pobočnik cara Aleksandra, koji je bio uz Napoleona u bici kod Bamberga. On je ponovio Jominiu prijedloge koje je već ranije dobio od poslanika cara Aleksandra. Jomini je bio Švicarac i slobodan, a oba cara su bili ne samo u dobrim odnosima već i saveznici.