Rainer Werner Fassbinder (Bad Wörishofen, 31. svibnja 1945. – München, 10. lipnja 1982.), njemački filmski redatelj, scenarist i glumac. Začetnik je njemačkog novog vala, te jedan od najplodnijih redatelja uopće snimajući po četiri cjelovečernja filma godišnje.

Blag i brutalan, nježan i ciničan, spreman na žrtvu i egocentričan, na poslu bezobziran diktator koji je stalno sanjao o radu u komuni, od svijeta zatvorenoj grupi ili kolektivu, debeljuškast tip, zapuštena izgleda, šlampav u odijevanju - uvijek u istoj crnoj kožnatoj jakni i trapericama, više je nalikovao zadriglom pijancu iz seoske bavarske krčme nego proslavljenom filmskom redatelju, koji je maštao o tome kako će jednog dana u Njemačkoj stvoriti europski Hollywood. Život Rođen 31. svibnja 1945. u Bad Wörishofenu u njemačkoj pokrajini Bavarskoj kao jedinac u obitelji liječnika opće prakse Helmutha Fassbindera i njegove supruge Liselotte, nastavnice njemačkog, koja je poslije rata radila kao prevoditeljica, mali Rainer proživio je krajnje traumatično djetinjstvo.

Kad su mu bila tri mjeseca, roditelji su ga poslali stricu i teti na selo, jer su se bojali da kao nejako dojenče u njihovu nezagrijanu stanu neće preživjeti hladnu bavarsku zimu. U njihovu domu u Münchenu, naime, prozorska okna nisu bila ostakljena, pa je stan bilo nemoguće zagrijati. Uz to, gorivo je u prvim mjesecima poraća stajalo cijelo bogatstvo, koje liječnik, čija je ordinacija bila u četvrti s prostitutkama, Helmuthovim stalnim mušterijama, nije imao. Tako je mali Rainer svoje roditelje ponovno vidio tek nakon svog prvog rođendana. O njegovoj upornosti i tvrdoglavosti svjedoči zgoda da se kao četverogodišnjak popeo na oltar minhenske katedrale odakle, usprkos nagovaranju roditelja, nije želio sići.

No, prave traume tek su slijedile: otac je napustio obitelj kad je Raineru bilo šest godina: prvi Božić. 1951., bez oca, samo s majkom u stanu, zauvijek mu se urezao u pamćenje. U ključnom razdoblju djetinjstva za formiranje ličnosti, osim gubitka oca, Rainer često uz sebe nije imao ni majku, koja je obolijevala od tuberkuloze, posljedice ratnih stresova, i često je bila u sanatoriju, a dječak se morao brinuti sam za sebe. A i kad je bila kod kuće, majka mu je davala novac za kino, kako bi mogla u miru raditi i prevoditi. Tako je sedmogodišnji Rainer i po tri puta na dan išao na predstave, i pokretne slike potpuno su zaokupile njegovu maštu. Svoj prvi kazališni komad "Kraj tužnog razdoblja" napisao je kao devetogodišnjak.

- Odrastao sam u kaotičnoj obitelji, u kojoj nisu vrijedile nikakve građanske norme. Veoma rano počeo sam se sam brinuti za sebe: od sedme do devete godine života nisam imao nikoga tko bi mi rekao što je dobro, a što loše, što smijem, a što ne smijem raditi. Sve sam morao sam naučiti. Otac nas je rijetko posjećivao, a kad bi i došao, darovao bi mi Goetheova Fausta snimljenog na kaseti, operne arije i slične stvari - govori Fassbinder, koji je do 1980., kad je prvi put novinaru "Sterna" za intervjua pokazao svoju osobnu kartu, pothranjivao iluziju kako je rođen 1946. a ne godinu dana prije toga.

- Svi su me uvijek smatrali čudom od djeteta, pa sam tome i sam želio barem malo pridonijeti - izjavio je tada Fassbinder, koji je s majkom kao odrastao čovjek ipak uspio izgraditi nježan i prisan odnos. Unatoč tome što je kao jedanaestogodišnjak prvi put pobjegao od kuće jer nije želio živjeti pod istim krovom s majkom i poočimom. Svjesna svoje slabosti i nemogućnosti da obuzda sinovljevu divlju narav, majka je Rainera ispisala iz redovite škole te poslala u internat.

No, to je samo pogoršalo Rainerov problematičan odnos spram škole i nastavnog programa. Jednom mu je učiteljica opalila pljusku (tada je to bilo uobičajeno kažnjavanje učenika), jer je bio nemiran, a on se bacio na pod i iz sveg glasa zaurlao: "Upomoć, policija, upomoć!" Drugi put se usred sata išetao iz razreda uz objašnjenje: "Ja sad idem van jer mi je s vama dosadno." Iz internata je uz to redovito bježao, a kao petnaestogodišnjak se konačno preselio k ocu u Köln, gdje je očevoj drugoj supruzi pisao strastvene ljubavne stihove. Istovremeno je počeo zalaziti u homoseksualne barove i klubove, gdje je upoznao transvestita Uda Kiera, koji je kasnije postao jedan od njegovih omiljenih glumaca.

Kad je doznala za sinovljeve homoseksualne sklonosti, majka ga je željela poslati na psihoterapijsko liječenje, no već je bilo kasno: ona više nije imala nikakav utjecaj na njegovo ponašanje i odluke, čija je svakodnevica bio svijet prostitutki, svodnika, transvestita, biseksualaca te homoerota. U Kölnu se Rainer često fizički obračunavao s ocem, koji je tada nazivao prvu suprugu i govorio joj kako ga rođeni sin želi ubiti.

No, svejedno je Raineru očevo mišljenje bilo prvo i najvažnije kad je bila riječ o njegovoj umjetnosti: prve kazališne kritike iz novina uzbuđen je nosio ocu, koji ih nije želio čak ni pogledati. Isto tako je jedino žarko želio da otac vidi njegove filmove te govorio kako bi mu to bilo mnogo važnije od mišljenja ekipe, gledatelja i kritičara, te uspjeha u kinima i na festivalima. Majku je pak još 1966. uključio u svoju glumačku ekipu (nastupila je u dvadeset dva njegova filma), a kad joj je 1971. umro suprug, nagovarao ju je da se preseli k njemu, govoreći kako će u tom slučaju barem znati zašto i za koga radi.

Kako iz dva pokušaja nije položio prijamni ispit za režiju na Filmskoj akademiji u Berlinu, Rainer Werner Fassbinder se 1967. kao izvođač pridružio "akcijskom kazalištu" u Münchenu, koje je na scenu uglavnom postavljalo žestoke i provokativne političke komade. U svijet kazališta uvela ga je glumica Marite Greiselis, koju je upoznao u glumačkoj radionici - skupini je hitno trebala zamjena za kolegu koji je slomio prst. Fassbinder se u novoj situaciji odlično snašao i vrlo brzo nametnuo kao autoritet, no, idila je trajala kratko, jer je Marite njen dečko Heine Schoof iz ljubomore na probi sedam puta izbo nožem jer je primijetio da Fassbinder i Marite jedno za drugo pokazuju više od profesionalnog interesa. Marite je život spasio kolega koji je Heineu, poslije osuđenom na deset godina strogog zatvora, razbio stolac o glavu. A Fassbinder je pak kao alternaciju za ulogu u predstavi, koju je tumačila njegova izbodena ljubavnica, predložio Hannu Schygullu, koju je poznavao s glumačkog tečaja. Kasnije je pričao da je, čim ju je prvi put vidio na sceni, znao da će ona glumiti u gotovo svim njegovim filmovima.

Slična situacija dogodila se nekoliko mjeseci kasnije kad je Horst Sohnlein, suprug Ursule Stratz, voditeljice "akcijskog kazališta" demolirao dvoranu: Horst je vijest o romansi svoje bračne družice s Fassbinderom doznao za bolničkog liječenja. Iduće noći je Horst Sohnlein s terorističkom skupinom Andreasa Baadera, Gudrun Ensslin te Thorwalda Prolla u Frankfurtu podmetnuo požar u dvije velike robne kuće. Tako je vrlo brzo završilo razdoblje "akcijskog kazališta", a Fassbinder je zauvijek izgubio svaku simpatiju za teroriste i njihove akcije, te osnovao novu grupu, koju je iz pre-dostrožnosti definirao kao - "antiteatar".

Kad je u svojim filmovima "Putovanje majke Küsters u nebo" iz 1975. te "Treća generacija" iz 1979. jasno pokazao da terorizam svoje korijene ima ponajprije u privatnim frustracijama pojedinaca, a tek potom u političkim idejama i klasnoj svijesti, Fassbinderu se život našao u opasnosti. Prijetnje smrću i anonimna pisma još su više učestala nakon početka prikazivanja petnaestipolsatnog televizijskog serijala "Berlin Alexanderplatz" - zbog ismijavanja nacista i nacističkog režima. Kad je jednog dana kao osiguranje ispred svog stana zatekao naoružanog policajca, spakirao je kovčege i otputovao na nekoliko mjeseci u New York.

Opasnije za život od političkih prijetnji za Fassbindera pokazale su se njegove privatne veze: nekoliko godina bio je u vezi s gastarbajterom El Hedi Ben Salemom iz Maroka, kojem je u ekipi prvo povjerio posao pomoćnika producenta, a 1973. dao mu je glavnu ulogu u filmu "Svi drugi se zovu Ali". Samoukom Salemu, koji nije išao ni u kakvu školu i sam je naučio čitati i pisati, bilo je teško prihvatiti da Fassbinder uz njega ima i druge ljubavnike. Pošto prijetnje da će ga izbosti nožem, ako nastavi ljubovati s drugima, nisu urodile plodom, Salem je, pijan i izbezumljen od ljubomore, izbo nožem tri Nijemca u gostionici - srećom svi su preživjeli.

Uvjerenom da ih je ubio, El Hediju Ben Salemu su prijatelji iz Fassbinderova kruga pomogli da napusti Njemačku, a samo nekoliko tjedana potom film sa Salemom u glavnoj ulozi dobio je nagradu kritičara na festivalu u Cannesu. Mnogi su se čudili zašto glavnog glumca nema na festivalu, ali nitko osim Fassbinderove ekipe nije imao pojma da ga policija traži zbog trostrukog pokušaja ubojstva.

Da bi ponovno vidio Salema, Fassbinder je nekoliko scena svog idućeg filma "Nasilje slobode" 1974. snimao u Maroku i Salemu je ponovno dao malu ulogu. Nekoliko godina kasnije Salem se objesio u francuskom zatvoru, gdje je završio zbog manjeg prijestupa, a Fassbinder mu je posvetio svoj posljednji film, "Querelle", iz 1982. "Nasilje, slobode" posvetio je, pak, tadašnjem ljubavniku, isto tako proleterskog podrijetla, Arminu Meieru, svom pomoćniku producenta i glumcu u dva filma. I ta je veza skončala tragično. Fassbinder Meiera 1978. nije pozvao na premijeru filma na festivalu Berlinale, kao ni na proslavu svog rođendana, pa si on na Rainerov 33. rođendan oduzima život. Njegovo mrtvo tijelo punih je tjedan dana ležalo u njihovu zajedničkom stanu, a pronašla ga je Lilo Pempeit, Fassbinderova majka, koju su zbog smrada koji se širio iz stana pozvali susjedi. Svaki put nakon tog događaja Fassbinder je na svoj rođendan zapadao u tešku depresiju, koja ga je, vjerojatno, četiri godine kasnije, stajala života.

Ni kraj veze s Kurtom Raabom, pomoćnikom producenta, rekviziterom i glumcem, koju je Fassbinder prekinuo nakon osam godina, nije bio manje dramatičan. Ucviljeni Raab je za osvetu angažirao snagatora da pretuče Rainera: no, umjesto da izvrši posao, plaćenik je o Raabovu djelu obavijestio žrtvu - nikad se nije saznalo zašto. Ipak, Kurt Raab se uspio osvetiti Fassbindera: nakon njegove smrti objavio je svoja sjećanja na život s velikim redateljem, prepuna zajedljivih detalja, te brojnih opisa homoseksualnih orgija kojima se prepuštao. - Zar sam trebao napisati da smo u New Yorku posjetili Empire State Building, a sve ostalo preskočiti - branio je Raab svoj nemilosrdni dokumentaristički pristup.

Sve žene s kojima je bio u duljoj vezi, Fassbinder je, pak, žarko nagovarao da mu rode dijete. Prva mu je želju odbila Irm Hermann, potom supruga Ingrid Caven, a posljednja, montažerka Juliane Lorenz. No, malo je nedostajalo da se Rainer Werner Fassbinder u službene knjige upiše kao otac prvog sina Irme Hermann. Naime, pošto se par rastao u svađi i bjesu, Irma je zatrudnjela s obiteljskim čovjekom, koji se, pak, nije želio razvesti. Zbog toga se Fassbinder ponudio da prizna očinstvo djetetu, ali je Irme odbila njegovu želju: "Radije ću biti samohrana majka." Zbog te rečenice Fassbinder se zakleo da Irmu više u životu neće vidjeti, a kamoli s njom raditi. No, iznenada se predomislio te prevrnuo nebo i zemlju da je nađe. Napokon ju je pronašao u rodilištu u malom njemačkom gradu: djetetu nije postao otac, ali mu je dao ime - Franz.

- Filmska ekipa je moja obitelj, koju kod kuće nikad nisam imao. Zapravo sam si svojim filmovima želio izgraditi kuću: neki od njih su podrum, drugi krov, treći prozori i vrata: valjda ću tu kuću jednom dovršiti - izjavio je Fassbinder u jednom od posljednjih intervjua.

Njegova manična opsjednutost filmskim stvaranjem jedinstvena je u povijesti kinematografije. Većina najproduktivnijih redatelja jedva uspijeva svake dvije godine snimiti film, a Fassbinder ih je u prosjeku snimao četiri godišnje.