Mihail Sergejevič Gorbačov (Privoljnoje, 2. ožujka 1931. – Moskva, 30. kolovoza 2022.) bio je sovjetski i ruski političar te posljednji čelnik Sovjetskog Saveza od 1985. do njegova raspada 1991. Od 1985. obnašao je dužnost generalnog sekretara Komunističke partije, a od 1988. dodatno i dužnost šefa države. Ideološki se isprva držao marksizma-lenjinizma, no do ranih 1990-ih priklonio se socijaldemokraciji.
Rođen u Privoljnoju (Sjevernokavkaski kraj) u seljačkoj obitelji ruskog i ukrajinskog podrijetla, Gorbačov je odrastao tijekom vladavine Josifa Staljina. U mladosti je upravljao kombajnima na kolektivnoj farmi, prije nego što je pristupio Komunističkoj partiji, koja je tada upravljala Sovjetskim Savezom kao jednostranačkom državom. Dok je studirao na Moskovskom državnom sveučilištu, oženio se kolegicom s fakulteta Raisom Titarenko 1953. godine, a pravo je diplomirao 1955. godine. Nakon preseljenja u Stavropolj, radio je za omladinsku organizaciju Komsomol te je, nakon Staljinove smrti, postao vatreni zagovornik reformi destaljinizacije sovjetskog čelnika Nikite Hruščova. Godine 1970. imenovan je prvim partijskim sekretarom Stavropoljskog regionalnog komiteta, nadzirući izgradnju Velikog stavropoljskog kanala. Godine 1978. Gorbačov se vratio u Moskvu kako bi postao sekretar Centralnog komiteta Partije. Sljedeće se godine pridružio vladajućem Politbirou (25. saziv) kao član bez prava glasa, dok je 1980. godine postao član s pravom glasa.
Tri godine nakon smrti sovjetskog čelnika Leonida Brežnjeva te nakon kratkotrajnog vodstva Jurija Andropova i Konstantina Černjenka, Politbiro je 1985. godine izabrao Gorbačova za generalnog sekretara. Iako je bio predan očuvanju sovjetske države i njezinih marksističko-lenjinističkih načela, Gorbačov je vjerovao da su značajne reforme nužne za njezin opstanak. Povukao je vojne snage iz Sovjetsko-afganistanskog rata te je započeo niz sastanaka na vrhu s američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom kako bi ograničio nuklearno naoružanje i okončao Hladni rat. Na unutarnjem planu, Gorbačovljeve politike glasnosti (otvorenosti) i demokratizacije omogućile su veću slobodu govora i tiska, dok je njegova perestrojka (restrukturiranje) nastojala decentralizirati donošenje ekonomskih odluka kako bi se povećala njihova učinkovitost. U konačnici, njegove mjere demokratizacije i osnivanje izabranog Kongresa narodnih zastupnika potkopali su jednostranačku državu. Kada su razne države Varšavskog pakta 1989. godine napustile marksističko-lenjinistički sustav vladavine, odbio je vojno intervenirati. Rastuće nacionalističko raspoloženje u konstitutivnim republikama prijetilo je raspadom Sovjetskog Saveza, što je navelo tvrdolinijaše unutar Partije da u kolovozu 1991. godine pokrenu neuspjeli puč protiv njega. Nakon puča, Sovjetski Savez se raspao, protivno Gorbačovljevim željama.
Nakon što je podnio ostavku na dužnost predsjednika, osnovao je Zakladu Gorbačov, postao glasni kritičar ruskih predsjednika Borisa Jeljcina i Vladimira Putina te vodio kampanju za ruski socijaldemokratski pokret. Smatran jednom od najznačajnijih ličnosti druge polovice 20. stoljeća, Gorbačov ostaje kontroverzna figura. Dobitnik širokog spektra nagrada, uključujući i Nobelovu nagradu za mir, hvaljen je zbog svoje uloge u okončanju Hladnog rata, uvođenju novih političkih i ekonomskih sloboda u Sovjetskom Savezu te toleriranju pada marksističko-lenjinističkih režima u istočnoj i srednjoj Europi, kao i Ponovog ujedinjenja Njemačke. Kritičari mu, pak, zamjeraju slabljenje globalnog utjecaja Rusije i izazivanje ekonomskog sloma u zemlji.
Rani život i Obrazovanje
(1931. – 1950.) Djetinjstvo i Mladost lijevo|mini|Gorbačov i njegovi ukrajinski baka i djed po majci, kasnih 1930-ih.Mihail Sergejevič Gorbačov rođen je 2. ožujka 1931. godine u Privoljnoju, selu tadašnjeg Sjevernokavkaskog kraja Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike (u sastavu Sovjetskog Saveza), a današnjem Krasnogvardejskom rajonu Stavropoljskog kraja u Rusiji. Stanovništvo Privoljnoja u to je vrijeme bilo podijeljeno na Ruse i etničke Ukrajince. Njegova očeva obitelj bila je ruskog podrijetla te se doselila iz Voronježa nekoliko generacija ranije, dok je majčina obitelj bila etnički ukrajinska i doselila se iz Černigova. Gorbačovljevi roditelji, Sergej Andrejevič Gorbačov i Marija Pantelejevna Gorbačova (rođ. Gopkalo), pri rođenju su mu dali ime Viktor. Međutim, na Marijino inzistiranje, Gorbačov je tajno kršten, pri čemu mu je Sergejev otac dao krsno ime Mihail. Gorbačovljev odnos s ocem Sergejem bio je blizak, dok je Marija bila hladna i sklona kažnjavanju. Par je bio siromašan i živio je seljačkim načinom života. Vjenčali su se u ranoj mladosti 1928. godine. U skladu s lokalnom tradicijom, Sergej i Marija isprva su živjeli u kući Sergejeva oca, kolibi od ćerpiča, prije nego što su uspjeli sagraditi vlastitu kolibu.
Sovjetski Savez bio je jednostranačka država kojom je vladala Komunistička partija, predvođena Josifom Staljinom. Staljin je pokrenuo projekt masovne ruralne kolektivizacije čiji je cilj bio pretvoriti zemlju u socijalističko društvo. Marijin otac učlanio se u Komunističku partiju 1928. godine te je sljedeće godine pomogao u osnivanju prvog kolhoza u Privoljnoju, postavši njegovim predsjednikom. Kolhoz se nalazio 19 kilometara od Privoljnoja. S tri godine, Gorbačov je napustio roditeljski dom i preselio se u kolhoz s Marijinim roditeljima.
Dvojica Gorbačovljevih stričeva i teta umrli su od gladi tijekom razdoblja od 1930. do 1933. godine. Nakon toga uslijedila je Velika čistka, tijekom koje su pojedinci optuženi da su "neprijatelji naroda" bili zatočeni u radnim logorima ili pogubljeni. Obojica Gorbačovljevih djedova služila su kaznu u radnim logorima. Nakon puštanja na slobodu u prosincu 1938. godine, Marijin je otac pričao kako ga je mučila tajna policija, a to je svjedočanstvo snažno utjecalo na Gorbačova.
Tijekom Drugog svjetskog rata, njemačke oružane snage započele su invaziju na Sovjetski Savez u lipnju 1941. godine, a sljedeće su godine okupirale Privoljnoje na četiri i pol mjeseca. Sergej se borio na bojišnici; tijekom rata je pogrešno proglašen mrtvim, a sudjelovao je i u Bitci kod Kurska 1943. godine, prije nego što se ranjen vratio obitelji. Nakon rata, Sergej i Marija dobili su drugog sina, Aleksandra, 1947. godine; Gorbačov i Aleksandar bili su jedina djeca tog para.
Škola u Privoljnoju bila je zatvorena veći dio rata, a ponovo je otvorena u jesen 1944. godine. Gorbačov se isprva nije želio vratiti u školu, no kada je to učinio, akademski se istaknuo. Strastveno je čitao, prelazeći s vesterna Thomasa Maynea Reida na djela Visariona Bjelinskog, Aleksandra Puškina, Nikolaja Gogolja i Mihaila Ljermontova. Godine 1946. pridružio se Komsomolu, sovjetskoj političkoj omladinskoj organizaciji, postavši vođom mjesnog ogranka, a potom je izabran u rajonski komitet Komsomola. Nakon osnovne škole prešao je u srednju školu u Molotovskoju; tamo je boravio tijekom tjedna, a vikendom je pješačio 19 kilometara do kuće. Osim što je bio član školskog dramskog društva, Gorbačov je organizirao sportske i društvene aktivnosti te vodio školsku jutarnju tjelovježbu. Tijekom pet uzastopnih ljeta, počevši od 1946. godine, vraćao se kući kako bi pomagao Sergeju u upravljanju kombajnom; tijekom tih ljeta znali su raditi i po 20 sati dnevno. Godine 1948. požnjeli su više od 800 metričkih tona žita, što je bio pothvat za koji je Sergej odlikovan Ordenom Lenjina; sljedeće je godine Gorbačov odlikovan Ordenom Crvene zastave rada.
(1950. – 1955.) Studij lijevo|mini|Gorbačov (prvi zdesna) s kolegama na Pravnom fakultetu Moskovskog državnog sveučilišta, 1952. godine.
U lipnju 1950. godine, Gorbačov je postao kandidat za člana Komunističke partije. Prijavio se na studij prava na Moskovskom državnom sveučilištu (MGU), tada najprestižnijem sveučilištu u zemlji. Primljen je bez polaganja prijemnog ispita, vjerojatno zbog svog radničko-seljačkog podrijetla i činjenice da je bio odlikovan Ordenom Crvene zastave rada. Njegov odabir prava bio je neuobičajen; u to vrijeme to nije bila osobito cijenjena struka u sovjetskom društvu. S 19 godina otputovao je vlakom u Moskvu, što je bio prvi put da je napustio svoj rodni kraj.
Tijekom boravka u Moskvi, Gorbačov je s ostalim studentima MGU-a živio u studentskom domu u rajonu Sokolniki. Nije se osjećao ugodno među kolegama iz urbanih sredina, no ubrzo se uklopio. Kolege se sjećaju da je iznimno marljivo učio, često i duboko u noć. Stekao je ugled kao posrednik u sporovima i bio je otvoren u raspravama na nastavi, no svoje je stavove zadržavao za sebe. Primjerice, samo nekolicini kolega povjerio se da se protivi sovjetskoj pravnoj normi prema kojoj je priznanje automatski dokazivalo krivnju, ističući da priznanja mogu biti iznuđena. Tijekom njegova studija, Sovjetskim Savezom proširio se antisemitski val, koji je kulminirao Liječničkom urotom; Gorbačov je tada javno branio Volodju Libermana, židovskog studenta optuženog za nelojalnost.
Politička ideologija Početkom 1950-ih, Gorbačov je bio konvencionalni staljinist. Do sredine 1980-ih, kada je došao na vlast, Gorbačov je tvrdio da se Komunistička partija mora prilagoditi i okrenuti kreativnom razmišljanju, baš kao što je i Lenjin ranije kreativno interpretirao i prilagodio djela Karla Marxa i Friedricha Engelsa stanju u Rusiji početkom 20. stoljeća. Međutim, promjene koje je Gorbačov predlagao potpuno su se uklapale u marksističko-lenjinističku ideologiju. Prema Doderu i Bransonu, Gorbačovljev je svjetonazor djelomično oblikovan njegovom dugom provincijskom karijerom u Stavropolju, gdje je 23 godine obnašao regionalne stranačke dužnosti. Perestrojku je bilo teže definirati, a njezino se značenje mijenjalo s vremenom. Izvorno je značila "radikalnu reformu ekonomskog i političkog sustava". Kasnije je Gorbačov počeo razmatrati tržišne mehanizme i zadruge. Ipak, Gorbačov je zadržao vjeru u socijalizam, ako već ne u stvarni sovjetski sustav. Tijekom 1980-ih njegovo se razmišljanje radikalno promijenilo, do te mjere da je do 1989. ili 1990. godine zapravo postao socijaldemokrat.
Smrt
Gorbačov je preminuo u Centralnoj kliničkoj bolnici u Moskvi 30. kolovoza 2022. godine u 91. godini života. Preminuo je nakon "duge i teške bolesti". Bolovao je od teške šećerne bolesti te je bio podvrgnut višestrukim operacijama i hospitalizacijama.
Njegov je pogreb održan 3. rujna 2022. u Dvorani stupova Doma sindikata. Ceremonija je uključivala počasnu stražu, no nije bila riječ o državnom pogrebu. Vjerski obred predvodio je ruski pravoslavni svećenik. Pokopan je na moskovskom groblju Novodevičje, u istom grobu kao i njegova supruga Raisa, u skladu s vlastitom oporukom.
Nagrade i odličja desno|mini|Bivši američki predsjednik Ronald Reagan uručuje prvu Nagradu slobode Ronalda Reagana Gorbačovu u Reaganovoj predsjedničkoj knjižnici, 1992. godine. Godine 1988. Indija je Gorbačovu dodijelila Nagradu Indire Gandhi za mir, razoružanje i razvoj; Godine 1990. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za mir za "njegovu vodeću ulogu u mirovnom procesu koji danas karakterizira važne dijelove međunarodne zajednice". Nakon odlaska s dužnosti, nastavio je primati priznanja. Godine 1992. bio je prvi dobitnik Nagrade slobode Ronalda Reagana, dok mu je 1994. godine Sveučilište u Louisvilleu (Kentucky) dodijelilo Nagradu Grawemeyer. Godine 1995. portugalski predsjednik Mário Soares uručio mu je Veliki križ Reda slobode, a 1998. godine primio je Nagradu slobode od Nacionalnog muzeja građanskih prava u Memphisu (Tennessee). Godine 2002., odlukom Gradskog vijeća Dublina, proglašen je počasnim građaninom Dublina.