mini|Bijela ruža kuće York lijevo|mini|Crvena ruža kuće Lancaster Ratovi dviju ruža, vođeni između 1455. i 1485. godine, bili su isprekidan građanski rat koji se vodio oko engleskog prijestolja između sljedbenika kuće Lancastera i kuće York. Obje kuće bile su ogranak kraljevske kuće Plantagenet, vukući svoje podrijetlo od engleskog kralja Edvarda III. (1327. – 1337.).Wars of the Roses - Britannica Online
Naziv Ratovi dviju ruža nije bio korišten u to vrijeme, ali njegov naziv nastao je naknadno jer su se suprotstavljene strane u ratu predstavljale ružama crvene i bijele boje. Crvena boja ruže je bila boja kuće Lancaster, a bijela boje ruže je bila boja kuće York.Rat dviju ruža - Proleksis enciklopedija Naziv je ušao u opću uporabu tijekom 16. stoljeća na temelju scene iz Shakespeareove (1564. – 1616.) drame ‘’Henrik VI.’’ gdje suprotstavljene strane u drami odaberu različito obojene ruže. Iako su se ruže povremeno koristile kao simboli tijekom rata, ipak se većina sudionika služila grbovima svojih feudalaca.
U Ratovima dviju ruža sudjelovalo je zemljoposjedničko plemstvo i vojska njihovih vazala. Biti pobornik jedne od zavađenih kuća omnogome je ovisilo o bračnim ili rodbinskim vezama između obitelji, obećanim feudalnim titulama i dodjelama zemljoposjeda. Tako je vođa kuće Lancaster jedno vrijeme imao titulu grofa od Richmonda, a vođa kuće York titulu grofa od Cambridgea. Kuća Lancaster većinu je saveznika našla na sjeveru i zapadu zemlje, dok je Yorku potpora stizala uglavnom s juga i istoka.
Uzroci sukoba
Uzroci sukoba nalazili su se u suparništvu između dviju ogranaka dinastije Plantagenet, dviju dinastičkih kuća Lancaster i York, a koje je počelo padom engleskog kralja Rikarda II. kojeg je s vlasti srušio njegov bratić Henry Bolingbroke, vojvoda od Lancastera, 1399. godine, a koji je bio unuk Edvarda III. po njegovom trećem sinu Johnu od Gaunta. Kako je krunu Edvarda III. trebao prema redu prvenstva naslijediti drugi sin Lionel, vojvoda od Clarencea, pobornici kuće York smatrali su da, po toj osnovi, kući York pripada jače pravo na englesko prijestolje. Stoga je pravo Henryja Bolingbrokea (kasnije okrunjenog kao Henrik IV.) na englesko prijestolje, prema mišljenju pobornika kuće York, stajalo na vrlo slabim temeljima. Vladavinu Lancastera pobornici Yorka su trpili sve dok na vlast nešto kasnije nije došao izrazito nepopularani i duševno bolesni kralj Henrik VI. Međutim, unutar tog razdoblja bilo je nekoliko ustanaka, koji su suzbijeni, a u kojima su Yorkisti isticali svoje pravo na krunu.
mini|180px|Henrik IV. lijevo|mini|180px|Henrik V.
Počeci sukoba
Kada je 1413. umro kralj Henrik IV. naslijedio ga je njegov sin i nasljednik Henrik V. koji je bio veliki vojnik i koji je postigao velike vojne uspjehe protiv Francuske u Stogodišnjem ratu koji su ga učinili popularnim vladarom, što mu je omogućilo da ojača položaj Lancastera u odnosu na kuću York.
Henrik V. vladao je kratko, a 1422. naslijedio ga je duševno bolesni i nesposobni sin Henrik VI. koji je bio okruženim nepopularnim regentima i savjetnicima. Najpoznatiji među njima su bili Edmund Beaufort, drugi vojvoda Somerseta i William de la Pole, prvi vojvoda od Suffolka, koji je bio okrivljen za loše vođenje vojnih operacija protiv Francuske u Stogodišnjem ratu.
mini|180px|Henrik VI., kralj Engleske i Francuske
Tijekom vladavine Henrika VI., svi raniji teritorijalni dobitci i engleske vojne pobjede u Francuskoj (za vrijeme Henrika V.) bile su anulirane i izgubljene. Henrika VI. se doživljavalo kao slabog i neučinkovitog kralja. Povrh toga, on je patio od povremenih nastupa duševne bolesti koju je vjerojatno naslijedio od svoga djeda Karla VI., kralja Francuske. Kako su pripadnici kuće York smatrali da je Henrik VI. nesposoban za vladavinu počeli su postavljati pitanje njegova legitimiteta kao kralja i isticati svoje pravo na krunu po osnovi podrijetla od već spomenutog Lionela od Clarencea, drugog sina kralja Edvarda III. Plantageneta.
Neslaganja na dvoru odražavala su se u cijeloj državi, gdje je jačao partikularizam plemstva, a plemenitaške obitelji ulazile su u sukobe zbog privatnih zavada pri čemu su određene obitelji jačale i pokazivale sve manje poštovanja prema dvoru i vlasti kralja. To doba je upamćeno po mnogim osobnim ratovima vođenim među obiteljima što je stvorilo anarhičnu situaciju u zemlji i u konačnici pobunu protiv Henrika VI. U ove zavade osobito su bili uključeni vojnici poražene engleske vojske u Francuskoj.
Rastuće društveno nezadovoljstvo, otimanje hrane stanovništvu od strane plemića s privatnim vojskama, te korupcija na Henrikovom dvoru stvorili su sazrelu klimu za izbijanje građanskog rata.
Tijekom 1453. Henrik je trpio prvi od nekoliko nastupa duševne bolesti, pa je slijedom novonastale situacije imenovano Regentsko vijeće, na čelu s moćnim i popularnim Rikardom Plantagenetom, vojvodom od Yorka kao Lordom Protektorom. Rikard je uskoro politički i fizički pasivizirao Lancastere na dvoru. Nakon što se Henrik 1455. oporavio, Rikard je istjeran s dvora na nagovor Henrikove žene Margarete Anžuvinske.
mini|180px|Margaret Anžuvinska
Oružani sukobi
Kako je Henrik VI. bio neučinkovit i slab vođa, moćna, energična i agresivna kraljica Margaret Anžuvinska postala je de facto vođa lancasterskog klana. Margareta je izgradila savez protiv Rikarda od Yorka koji je bio prisiljen vojno mu se suprotstaviti, što je dovelo 1455. do prve bitke u ratu dviju ruža, prve bitke kod St. Albansa koja je označila početak glavnog razdoblja oružanog sukoba u Ratovima dviju ruža između 1455. i 1489.
lijevo|mini|180px|’’’St Albans’’’
Rikard, vojvoda od Yorka vodio je male vojne snage prema Londonu i s Henrikovim snagama susreo se kod St.Albansa, sjeverno od Londona. 22. svibnja 1455. gdje se odigrala relativno mala prva bitka kod St.Albansa, ali je bila prvi otvoreni sukob građanskog rata. Cilj Rikarda je bio tobože ukloniti “loše Henrikove savjetnike”. Rezultat je bio lancasterski poraz. Nekoliko istaknutih lancasterskih vođa je poginulo, a kuća York i njihovi saveznici vratili su svoj utjecaj, i neko vrijeme se činilo da su obje sukobljene strane šokirane bitkom koja se odigrala i činili su sve da bi se pomirile nastale političke razlike.
U trenucima kada je Henrik trpio drugi nastup svoje duševne bolesti, Yorkisti su ponovo imenovali Lorda Protektora, a Margareta je bila gurnuta po strani zaokupljena skrbi i njegom za svoga muža. Nakon prve bitke kod St.Albansa kompromis između sukobljenih strana imao je određeni uspjeh, a Yorkisti su do Henrikovog oporavka imali dominantnu ulogu u regentskom vijeću.The War of the Roses - History.com
No problemi koji su uzrokovali sukob uskoro su se ponovno pojavili, a osobito narazjašnjeno pitanje tko će naslijediti Henrika na prijestolju, Rikard, vojvoda od Yorka ili Henrikov sin Edvard. Margareta je odbijala prihvatiti bilo koje rješenje koje bi njezinu sinu oduzelo pravo na nasljedstvo. Samo vojna premoć kuće York održavala je status quo na dvoru. No, gospodarske poteškoće i loš položaj na vanjskopolitičkom planu učinili su svoje. Kralj i kraljica, da bi zaštitili svoju poziciju, prvi puta su u engleskoj povijesti uveli su novačenje u vojsku. U međuvremenu yorkistu Rikardu Nevilleu, grofu od Warwicka (kasnije nazvanom "Kingmaker") rasla je popularnost u Londonu, naročito kod snažno rastućeg trgovačkog staleža.
lijevo|mini|180px|Dvorac Ludlow
Neprijateljstva su se nastavila 23. rujna 1459., u bitci kod Blore Heatha u Staffordshireu, kada velika lancasterska vojska nije uspjela spriječiti Yorkiste predvođene lordom Salisburyjem da se spoje s drugim snagama Yorka u Dvorcu Ludlow.
Dvadesetak dana poslije odigrala se sljedeća bitka kod Ludford Bridgea u kojoj su snage Lancastera odnijele pobjedu. Rikard od Yorka, Salisbury i grof od Warwicka su nakon bitke morali pobjeći prema Calaisu. Kuća Lancaster je tada potpuno preuzela sveukupnu kontrolu, a Yorkisti su između 1459. i 1460. počeli seriju napada iz pravca Calaisa na englesku obalu izazivajući pri tome kaos i nered.
1460. Rikard od Yorka, Salisbury i Warwick izvršili su invaziju Engleske, i brzo našli saveznike u Kentu i Londonu, gdje su i ranije uživali široku podršku. U nakanama ih je podržao i papinski izaslanik, te su tako ohrabreni i vojno ojačani marširali na sjever. Henrik VI. je vodio vojsku na jugu dok je Margareta sa sinom princom Edvardom ostala na sjeveru. Bitka kod Northamptona koja se odigrala 10. srpnja 1460. i pretrpljeni poraz bili su katastrofa za kuću Lancaster. Vojska Yorkista predvođena grofom od Warwicka, zbog izdaje u lancasterskim redovima, teško je porazila vojsku Lancastera, pri čemu je bio zarobljen kralj Henrik VI. i odveden kao zatvorenik u London Tower.
Zakon o suglasju Ohrabreni ovim velikim vojnim uspjehom, Yorkisti su sada otvoreno istakli svoje pravo na prijestolje. Vojska Yorkista ušla je u London na čelu s Rikardom od Yorka s ceremonijom koja je obično priličila vladaru. Parlament se bio okupio i Rikard od Yorka je istakao svoje pravo na prijestolje. Ali njegovi najveći saveznici lordovi Warwick i Salisbury nisu se slagali s njegovim zahtjevom parlamentu. Oni u ovom trenutku nisu imali namjeru potpuno ukloniti Henrika nego ukloniti samo njegove utjecajne savjetnike iz klana Lancaster.
Sljedeći dan Rikard od Yorka je kao dokaz svojeg prava iznio detaljna rodoslovlja svoje obitelji koja upućuju na to da on vuče podrijetlo od Lionela od Clarencea, drugog sina Edvarda III. Parlament je pristao uzeti u razmatranje njegov zahtjev, ali je ipak izglasao da Henrik VI. treba ostati kralj. Kompromis je postignut u listopadu 1460. donošenjem Zakona o suglasju (Act of Accord), koji je propisao da će nakon Henrikove smrti Rikard od Yorka naslijediti krunu te je oduzeo pravo nasljedstva Henrikovu sinu Edvardu. Rikard od Yorka je prihvatio ovaj kompromis. On mu je dao mnogo od onoga što je i sam tražio, a osobito je bilo važno da je za Henrikova života dobio položaj Zaštitnika kraljevstva (Protector of the Realm) što mu je davalo moć upravljanja u Henrikovo ime. Henrikova žena Margareta je zajedno sa sinom Edvardom bila izgnana iz Londona. ‘’Zakon o suglasju’’ je bio neprihvatljiv za pobornike Lancastera, koji su se okupili oko Margarete te na sjeveru Engleske okupljali veliku vojsku.
lijevo|mini|180px|’’’Ruševine dvorca Sandal
Rikard od Yorka zajedno s lordom Salisburyjem napustio je potkraj 1460. London kako bi utvrdio svoje položaje prema lancasterskim snagama na sjeveru, koncentrirajući se blizu grada Yorka. Rikard od Yorka je predvodio obrambene položaje pored dvorca Sandal blizu Wakefielda na Božić 1460. Iako lancasterska vojska predvođena Margaretom brojem dvostruko nadmašivala Rikardove snage 30. prosinca 1460., Rikard je zapovijedio napuštanje dvorca i napad svim snagama. Njegova vojska u bitci je razdvojena i potpuno poražena. Ova bitka je kasnije nazvana Bitkom kod Wakefielda. Rikard od Yorka, Salisbury i mlađi Rikardov 17-godišnji sin poginuli su u bitci. Margareta je zapovijedila da se glave sve trojice istaknu na ulazu u York.
Edvard IV. mini|Edvard IV.
Zakon o suglasju i događaji kod Wakefielda su 18-godišnjeg Rikardova najstarijeg sina Edvarda, grofa od Marcha, učinila vojvodom od Yorka i prijestolonasljednikom. Salisburyja je naslijedio grof od Warwicka kao najveći zemljoposjednik u Engleskoj.
Margareta je nakon tih događaja otputovala u Škotsku pregovarati o mogućoj škotskoj pomoći. Marija, kraljica Škotske je pristala vojno pomoći Margareti pod uvjetom određenih teritorijalnih koncesija i pod uvjetom udaje njezine kćeri za Henrikovog i Margaretinog sina Edvarda. Margareta je pristala na te uvjete.