Stari zavjet prvi je dio kršćanske Biblije, preuzet iz hebrejskih svetih spisa koji govore o savezu između Boga i Židova prije Isusova vremena. Kod katolika i pravoslavaca Stari zavjet uključuje i određene deuterokanonske knjige koje nisu dio hebrejskog kanona. U kršćanskoj Bibliji, iza Staroga slijedi Novi zavjet u čijem je središtu Isus Krist koji, prema kršćanskoj teologiji, kroz Evanđelja donosi puninu objave i Novi i konačni savez.
U katoličkoj teologiji Stari zavjet se promatra kao Stari savez koji, prema katoličkom nauku, nije nikada bio opozvan (KKC 121) te u čijim znakovima Crkva prepoznaje pralikove sakramenata Novog saveza (KKC 1150). Kršćani smatraju da su knjige Staroga zavjeta, kao sastavni dio Svetog pisma, od Boga nadahnute te ih, prema Katekizmu Katoličke Crkve, poštuju kao pravu Božju riječ (KKC 123). U hrvatskim prijevodima Biblije riječi savez i zavjet često se upotrebljavaju kao sinonimi.
Prvi spomen naziva "Stari zavjet" vezuje se uz popis kanonskih knjiga grčkog biskupa Melitona Sardskog (oko 170. g.), koji je zapamćen i po zauzimanju da se kršćanstvo proglasi državnom religijom Rimskog Carstva.
Stari zavjet u odnosu na hebrejski Tanah Encyclopædia Britannica ističe kako je hebrejska Biblija temeljna za kršćanstvo kao i za judaizam, jer bez Staroga zavjeta, kao kršćanske zbirke hebrejskih svetih spisa, ne bi mogao nastati Novi zavjet niti bi kršćanstvo poprimilo svoj povijesni oblik.
S druge strane, Schmid i Schröter ističu kako su se Novi zavjet i Stari zavjet razvijali paralelno, vezajući se jedan s drugim, osiguravajući kontinuitet uzajamnog utjecaja židovske i kršćanske tradicije, te se pitaju bi li židovstvo preživjelo da nije bilo preoblikovano u natjecanju s ranim kršćanstvom.Iz opisa knjige
Objašnjavaju kako u židovstvu ne postoji tehnički termin za Bibliju, te da se naziv hebrejska Biblija ponekad koristi kako bi je se razlikovalo od kršćanske Biblije. Svoje svete spise Židovi primarno nazivaju pismo, sveti spisi, a formalno koriste naziv Tanah.
Prema Schmidu i Schröteru riječ Biblija, kao kolektivni naziv za knjige Starog i Novog Zavjeta, ušla je u opću primjenu u 9. stoljeću. Navode kako je od najranijih vremena bilo jasno da Biblija nije jedna knjiga, nego kolekcija knjiga ili zbirka (biblioteka) te da je riječ Biblija imala značenje množine. Također ističu kako se židovska Biblija ne može smatrati istovjetnom kršćanskome Starome zavjetu; jer kršćanska Biblija bez Novoga zavjeta ne postaje hebrejskom Biblijom, nego ostaje Starim zavjetom.
Etimologija
Prema Schmidu i Schröteru nazivi Stari i Novi zavjet pojavili su se kroz vrijeme. Korijen je bio grč. dhiateke (lat. testamentum, oporuka; korijen ≃ testari, svjedočiti). Riječ se u Septuaginti koristila za prijevod hebrejske riječi berit koja opisuje savez između Boga i izraelskog naroda, a prema Schmidu i Schröteru, Tora je definira kao Božju nagodbu.
Kada Novi zavjet govori o starom i novom savezu, ili zavjetu, ne suprotstavlja samo dvije knjige, nego dva reda. Novi savez ili novi zavjet za kršćanstvo je najavljen u židovskim tekstovima, poput:Evo dolaze dani – riječ je Jahvina – kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi savez. (Jeremija 31,31) Kršćanstvo takve starozavjetne tekstove potom stavlja u odnos prema Božjem djelovanju kroz Isusa Krista:Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva. (Lk 22, 20) U prijevodu Biblije Ivana Šarića kao i kod Daničić Karadžić umjesto savez koristi se zavjet: ..."Ova je čaša Novi Zavjet s mojom krvi
Prema Hrvatskom jezičnom portalu savez se definira kao ugovor, sporazum o zajedničkoj suradnji na nekom području te u biblijskome značenju kao zavjet. U istome izvoru zavjet se definira kao svečano obećanje, svečana obveza na što; zakletva, te zast. savez, zakon (Stari zavjet; Novi zavjet), te se u sintagmi daje sinonimno Stari zavjet (savez) i Novi zavjet (savez).
U Hrvatskoj enciklopediji riječ Stari zavjet izražena je kao istoznačna sa Stari savez, te upućuje na Bibliju. Katekizam Katoličke Crkve u tematskome kazalu za pojmove Stari zavjet i Stari Savez upućuje s jednog na drugi, a odlomak KKC 121 navodi: Stari je zavjet neodvojiv dio Svetog pisma. Njegove su knjige od Boga nadahnute i neprolazne vrijednosti,Usp. Dogmatska konstitucija *Dei Verbum*, 14; usp. također prim. u AAS 58 (1966), 825. jer Stari savez nije nikad bio opozvan. Engleska Britannica navodi kako je pojam savez (engl. covenant) imao ogroman značaj u tradiciji koja proizlazi iz hebrejske Biblije te kako iz njega proizlazi dugotrajna tradicionalna podjela Biblije od strane kršćana na Stari i Novi „Testament“ (ili Stari i Novi savezi).
Engleski prijevod testament (hebr. berit, grč. diatheke) prema Rebecci I. Denovi obuhvaća zajedničke religijske i kulturne koncepte u antičkome svijetu, koncepte "saveza", koji se razumijevaju kao pravni ugovor kojega se uzdržavalo zakletvama i ritualima.
Pojam berit u židovstvu
Hebrejski izraz za uspostavljanje ugovora između dviju strana poznat je kao kritat brit, što, prema rabinskome tumačenju, doslovno znači dijeljenje saveza. Iako sam izraz, prema Schochetu, može zvučati kao oksimoron, jer je svrha obećanja donijeti jedinstvo, a ne podjelu, fraza kritat brit ima svoje korijene u staroj običajnoj praksi: strane koje su stupale u savez dijelile bi životinju i prolazile između njezinih dijelova kako bi ozakonile dogovor (Postanak 15,10). Savez je, zaključuje Schochet, Božje obećanje da će židovski narod naslijediti cijelu zemlju Izraela.
Internetska stranica za popularizaciju židovskih vjerskih sadržaja riječ berit opisuje kao koncept odnosa između Boga i Izabranog naroda, prevedeno na engleski kao covenant (hrv. savez), te tumači da je značenjem nešto bliži obećanju ili zavjetu. U obećanju Abrahamu, Bog bira Abrahama i njegovo potomstvo kao poseban narod.
Pojam berit implicira odnos između gospodara i njegovih slugu, jer na hebrejskom berit znači jednostrano obećanje gospodara dano slugama da će ih štititi i brinuti o njima. S druge strane, ugovor se razumijeva kao poslovni dogovor, a savez kao bilateralni sporazum, oba zahtjevaju sudjelovanje obje ugovorne strane. Božji berit, s druge strane, prema židovskome izvoru, događa se jednostrano, bez sudjelovanja Abrahama ili njegovog naroda u sporazumu, Abraham je jednostavno odabran, Bog od Abrahamovih potomaka traži bezuvjetnu poslušnost najavljujući pravila koja će biti objavljena kasnije, nakon oslobođenja iz Egipta.
Iako je uobičajeno prevoditi riječ berit kao savez i opisivati odnos između Jahve i njegova naroda kao „savezni“, židovski izvor poziva da se ta riječ shvati u smislu „obećanja“, navodeći kako je s tim značenjem u skladu i grčki prijevod Tore. Misli se na Septuagintu
Dvojbe oko hrvatskog prijevoda savez
Zbog učestale pojave prijevoda hebrejske riječi berit sa "Bund", "Allliance", na hrvatskome "savez", Ljudevit Rupčić objavio je članak 1994. godine tražeći toj pojavi starozavjetno utemeljenje. Nalazi da se u Bibliji riječ berit prvotno pojavljuje u značenju "sporazuma", no poteškoću vidi u pojmu krt berit koji bi značio „rasjeći“ ili „raskinuti“ što ne odgovara uobičajenom prijevodu „sklopiti savez“. Zatim riječ povezuje s hebrejskim korijenom riječi, koji je u hrvatskome prijevodu „obveza“ i „odredba“. Navodi ranije zaključke njemačkog teologa Joachima Begricha koji berit razumijeva kao odnos u kojemu jači uzima slabijeg u zaštitu, gdje samo jači preuzima obvezu, dok nemoćniji u tom odnosu nema aktivne uloge, te potom Rupčić navodi kako Alfred Jepsen smatra da berit znači "svečano obećanje".
Rupčić tvrdi kako berit nije jednostavno savez, nego se tako može razumjeti tek sekundarno, teološki tumačeći kako Bog može biti subjekt berita samo ako je u tome samostalno, jer Bogu drugi ne može nametnuti nikakve obveze, a ako ih Bog prihvaća to je uvijek samoobveza. Prema Rupčiću Biblija strogo razlikuje teološko od profanog značenja berita. Zaključuje kako berit u kojemu sudjeluje Bog nikada nije uzajamno obvezujuć, ako ga Bog uspostavlja njime daje obećanje kojim se samoobvezuje ili ga daje kao obvezu koju on nameće čovjeku.
U Postanku 15,18 berit se pojavljuje u značenju obećanja Boga Abrahamovu potomstvu, a dano obećanje osigurava se i zakletvom; beritom se izriče božanska volja prema čovjeku, a berit je i naziv za Dekalog. U Kumranskim spisima značenje berita je obećanje, obveza ili samoobveza.
Rupčić navodi kako je u Septuaginti berit preveden s diatheke (uredba, posljednja volja, oporuka koja ima najvišu obveznu snagu), a ne syntheke (što bi značilo savez) – i ističe kako su taj prijevod pisali Židovi koji su vrlo dobro poznavali i biblijski hebrejski i grčki jezik, te su krt berit preveli kao "napraviti oporuku".
Rupčić zaključuje da u prevođenju berita kao saveza nema nikakve podloge u Bibliji, te u hrvatskome jeziku kao najispravniji naziv za berit navodi riječ zavjet kao svečano dano obećanje. Primjećuje kako je savez u novije vrijeme ušao u moderne prijevode Biblije temeljem profanog smisla koje se uvelike razlikuje od teološkog. Odnos kakav implicira riječ savez, s Bogom kao subjektom, prema Rupčiću, nije moguć, jer teološki gledano, Bogu nitko ne treba da bi ostvario svoj naum niti mu itko drugi može postavljati uvjete i obveze.
Hoće li se u hrvatskim prijevodima koristiti riječ savez ili zavjet bila je odluka Biskupske konferencije Jugoslavije kada je jednim glasom prevagnula u korist uporabe pojma "savez", o čemu na kraju članka svjedoči Rupčić zaključujući pitanjima:Pravi je promašaj i velika šteta – a je li samo to? – da se u misnu pretvorbu umjesto zavjeta neobrazloženo uvukao savez. … Što u naslovu Biblije kaže Stari i Novi zavjet ako toga zavjeta uopće nema u prijevodu biblijskog teksta? Što se to kaže savezom u misnoj pretvorbi, kada to nema oslonac u Svetom pismu?
Prijevodi i dvoznačnost hebrejskog pojma berit
Hebrejska Biblija donosi berit samo kao imenicu i to u jednini, ukupno 287 puta, a aramejski Targum ga prevodi kao qwm. Septuaginta prevodi berit s riječju diathēkē, a Akvila iz Sinope i Simah izrazom synthēkē, iznosi Karlo Višaticki u Bogoslovskoj smotri. Vetus Latina berit uglavnom prevodi s testamentum. Jeronim u Vulgati prevodi hebrejski berit s latinskim riječima foedus i pactum.
U hrvatskom je riječ berit prevođena različito, zapaža Višaticki navodeći prijevode: Matija Petar Katančić (zakon, ugovor, uvit), Ivan Matija Škarić (uvit), Bartol Kašić (uvietovanje), Valentin Čebušnik (zavjet), Antun Sović i Ivan Evanđelist Šarić (zavjet, savez). Višaticki objašnjava kako se na hrvatskom govornom području vodila diskusija oko terminologije, no ističe kako se kao tehnički termin ustalio izraz »savez«, a ne »zavjet«.
Višaticki objašnjava kako u svojemu članku pokazuje raznolikost značenja pojma savez, što je vidljivo iz toga piše li ga velikim ili malim slovom. Pisan malim slovom »savez« je sinonim za ugovor, dogovor, sporazum, zavjet (kao kod Joba, Davida i Jonatana, Jakova i Labana, ali i Salomona i Hirama te Jojade i hramskih čuvara). Pisan velikim slovom Savez je teološki pojam, koji definira odnos starozavjetnog vjernika prema svome Bogu. Zaključuje kako se u mlađim tekstovima Starog zavjeta (2 Kr) pojam Saveza koristio kao sinonim za Toru, Mojsijev Zakon.
Starozavjetni kanon
Stari zavjet kršćanske Biblije obuhvaća sve knjige hebrejske Biblije, no različito ih dijeli i raspoređuje. U kršćanskoj Bibliji su knjige Samuel, Kraljevi i Ljetopisi podijeljene u po dvije knjige, knjiga o kasnim prorocima podijeljena je na dvanest knjiga, te su Ezra i Nehemija podijeljeni u dvije zasebne knjige. U kršćanstvu se zato govori o 39 knjiga istovjetnih spisima hebrejske Biblije, gdje ih je 24. U Stari zavjet dodatno je bilo uključeno i sedam deuterokanonskih spisa izvorno pisanih na grčkome jeziku, koje hebrejski kanon ne priznaje. Katolički kanon se tako sastoji od 46 knjiga, a pravoslavni ih obično ima nešto više jer uključuje i dodatne spise iz Septuaginte.