Analitička filozofija je opći naziv za stil filozofije koji je započeo dominirati u zemljama engleskog govornog područja u 20. stoljeću. U SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu sveučilišni se odsjeci za filozofiju u velikoj većini samoidentificiraju kao «analitički». mini|250px|Analitička filozofija ima svoje pobornike i u Hrvatskoj od kojih su možda najpoznatiji na Filozofskom fakultetu u Rijeci, u Zagrebu je Goran Švob (na slici), pojedinačno najpoznatiji vjerojatno Neven Sesardić i Nenad Miščević. Zbog ove širine teško je identificirati relevantne filozofske tvrdnje koje bi bile zajedničke cijeloj analitičkoj filozofiji. Naziv «analitička filozofija» može označavati samo obiteljsku sličnost među nesuglasnim filozofskim pogledima ili povijesnim linijama utjecaja. Ako se može napraviti široka generalizacija, analitička filozofija je definirana njezinom naglasku na jasnosti i argumentu često postignuto modernom formalnom logikom, analizom jezika i uvažavanjem relevantnih znanstvenih rezultata i oslanjanjem na iste. Povijesni korijeni analitičke filozofije se mogu sažeto opisati u trima općenitim idejama:
Prvo, pozitivističko stajalište da nema posebnih filozofskih istina i da je predmet filozofije logičko razjašnjenje misli. To je nasuprot tradicionalnom fundacionalizmu, započevši od Aristotela, koji gleda filozofiju kao posebnu znanost, najvišu, koja istražuje temeljne razloge i principe svega. Kao rezultat analitički filozofi su često smatrali svoje istraživanja sukladna s ili podređena onima u prirodnim znanostima. Drugo, stajalište da logičko razjašnjenje misli se samo može postići analizom logičkog oblika filozofskih tvrdnji. Logički oblik tvrdnji je način prikazivanja tih tvrdnji (često koristeći gramatiku i simbole formalnih logičkih sistema) da prikaže svoju sličnost s ostalim tvrdnjama toga tipa. Ali, analitički se filozofi naširoko ne slažu o točnom logičkom obliku svakodnevnog jezika. Treće, odbijanje velikih filozofskih sistema nauštrb velike pozornosti na detalje. Među nekim analitičkih filozofima (ali ne među svima) to odbijanje «velike teorije» je dobilo oblik obrane zdravog razuma i svakodnevice protiv pretenzija metafizičara.
Povijest U ranom 20. stoljeću engleski filozofi Bertrand Russell i G. E. Moore su koristili konceptualnu analizu da kritiziraju tada dominantni oblik hegelijanizma, odbijajući njegov idealizam i opskurnost. Njihov pristup je bio osnažen kretanjem pozitivističko orijentiranih kontinentalnih filozofa u zemlje engleskog govornog područja u prvoj polovici stoljeća. Analitička filozofija poslije 2. svjetskog rata kasnije je otišla u nekoliko smjerova uključujući odbacivanje formalne analize nauštrb detaljnog proučavanja prirodnog jezika, istraga logičkih temelja jezika i obnovljen interes u etičke implikacije analitičke metode.
Nadmoćnost logike Gottlob Frege i Edmund Husserl su bile ključne figure u filozofiji matematike ranog dvadesetog stoljeća. Husserlova Filozofija Matematike, inspirirana učenjima Karla Weierstrassa, pokušavala je pokazati da koncept kardinalnog broja, dobiven od konkretnih činova grupiranja objekata i njihovih brojanja, je temelj aritmetike. Husserlov pristup je bio strogo osuđen kao psihologizam u jednoj recenziji Fregea koji je imao pogled da matematika i logika imaju svoju valjanost neovisnu od prosudbi i mentalnih stanja pojedinih matematičara i logičara. Fregeovo vlastito djelo Begriffschrift (Pojmovno pismo) je razvilo koncepte specifičnog oblika moderne logike korištenjem ideja smisla i značenja. Frege je dalje razvio svoju filozofiju logike i matematike u Temeljima aritmetike (Die Grundlagen der Arithmetik) i Osnovnim zakonima aritmetike (Die Grundgesetze der Arithmetik) gdje daje alternativu psihologističkom konceptu broja.
Bertrand Russell i Alfred North Whitehead su pokušali pokazati da je matematika svediva na fundamentalne logičke principe. Njihova Principia Mathematica (1919 – 1913) je ohrabrila mnoge filozofe da se ponovno zainteresiraju za razvoj simboličke logike. To je zauzvrat doprinijelo evoluciji logičkog pozitivizma koji je koristio formalna logička oruđa da podupre empiristički iskaz našega svijeta. Filozofi kao Rudolf Carnap i Hans Reichenbach s ostalim članovima Bečkog kruga smatrali su da istine logike i matematike su tautologije i da tautologije zajedno s provjerljivim empirijskim tvrdnjama konstituiraju cijeli svemir smislenih sudova; sve ostalo je, strogo govoreći, besmisleno (u što spada npr. tvrdnje etike, estetike i teologije). Inzistiranje Karla Poppera na ulozi falsifikacije u filozofiji znanosti je bila reakcija na logički pozitivizam.
Formalizam i prirodni jezici Dio analitičkog pristupa je razjašnjenje filozofskih problema proučavanjem jezika koji ih izražava. Dvije glavne struje prolaze kroz tu tradiciju: formalizam i prirodni jezici.
Prva struja želi razumjeti jezik, i stoga filozofske probleme, korištenjem formalne logike tj. želi formalizirati način tvorbe filozofskh tvrdnji. Ovaj pogled je preuzet u mnogim formulacijama, uključujući simboličku logiku, koja pretpostavlja primarnu važnost smisla i reference u stvaranju značenja, kao i teorem nekompletnosti Kurta Gödela, teorija određenih opisa Bertranda Russella, teorija falsifikacije Karla Poppera i semantička teorija istine Alfreda Tarskija.
Druga struja želi razumjeti filozofske ideje brižnim i temeljitim proučavanjem prirodnog jezika koji ih izražava – često s naglaskom na važnosti zdravog razuma u ophođenju s teškim konceptima.
Te se dvije struje isprepleću, ponekad nepomirljivo u opoziciji, ponekad identične. U slavnom slučaju, Wittgenstein je započeo u formalističkoj struji ali završio u struji prirodnog jezika.
Formalizam Logički atomizam Analitička filozofija ima svoje korijene u Fregeovom razvoju logike predikata. To je dozvolilo mnogo većem broju rečenica da se prikažu u logičkom obliku. Bertrand Russell ju je posvojio kao svoj glavni filozofski alat; alat za kojeg je on smatrao da može pokazati ispodpovršinsku strukturu filozofskih problema. Na primjer hrvatska riječ «je» se može analizirati na tri načina:
u 'mačka je životinja': je predikacije kaže da 'x je P': P(x) u 'neki auto je crven': je isto tako izražava predikaciju, tvrdi se postojanje određenih klasa predmeta koje stoje u odnosu koordinacije. TO je egzistencijalni sud, simbolički izražen: ∃x(A(x) & C(x)) u 'avion je zrakoplov': je ovdje stoji kao predikat identiteta, je x isto kao y: x=y
Russell je namjeravao riješiti različite filozofske probleme primjenjivanjem metode analize obogaćene konceptualnim aparatom suvremene simboličke logike, razvitku koje je i sam puno doprinio.
Svoju analitičku metodu Russell je primijenio u svrhu rješavanja različitih filozofskih problema. Jedan od tada značajnijih problema je bio problem referencije ne postojećih predmeta. Russell je uzeo primjer rečenice: 'Sadašnji kralj Francuske je ćelav.'Ova rečenica je očito kriva, jer Francuska nema kralja. Što bi značilo da negacija ove rečenice treba tvoriti istinitu rečenicu. No, negacija ove rečenice glasi 'Sadašnji kralj Francuske nije ćelav.'-što je isto tako ne istinito. U Russellovo vrijeme postojala je teorija referencije po kojoj sve naše riječi referiraju na nekakve objekte, tako se smatralo da u prije spomenutom primjeru izraz 'sadašnji kralj Francuske' očito ne referira na nešto što postoji u našem svijetu (egzistira), nego se uzimalo da ono postoji na neki drugi način (subzistira). To referiranje na subzistentne entitete (koji postoje objektivno, samo na drukčiji način od svakidašnjih objekata koje možemo percipirati) je omogućilo ubrajanje svakojakih čudnih predmeta u našu ontologiju (poput okruglih kvadrata, drvenih željeza i tome slično). Russell se nije slagao s tom teorijom, smatrao je da ne postoje takvi subzistentni predmeti na koje naše riječi referiraju. U tu svrhu razvio je svoju teoriju određenih opisa. Prema toj teoriji izrazi poput 'sadašnji kralj Francuske, 'pegaz', 'zmaj' itd. su zapravo skriveni opisi. Prema Russellu rečenicu 'Sadašnji kralj Francuske je ćelav' bi trebali protumačiti na sljedeći način: Postoji točno jedna osoba koja je kralj Francuske i ta osoba je ćelava (simbolički zapisano: ∃x[(Kx & ∀y(Ky → y=x)) & Bx]).Kad je ta rečenica iskazana kao egzistencijalna tvrdnja onda možemo vidjeti da nam ne treba obvezivanje na postojanje subzistentnih predmeta. Jer negacija prethodne rečenice glasi 'ne postoji takva osoba koja je kralj Francuske i koja je ujedno ćelava.Drugim riječima svojom teorijom određenih opisa Russel je omogućio smisleno govorenje o ne opstojućim predmetima, bez da se obvezujemo na njihovo postojanje.
Tractatus Kao mladi austrijski vojnik, Ludwig Wittgenstein je proširio i razvio Russellov logički atomizam u jedan opsežan sistem u kratkoj knjizi Tractatus logico-philosophicus. Argument unutar nje predlaže da je svijet postojanje određenih stanja stvari i da se ta stanja stvari mogu prikazati jezikom predikatne logike prvog reda. Stoga se slika svijeta može načiniti iskazivanjem atomskih činjenica u atomskim propozicijama i međusobnim povezivanjem s logičkim operatorima.
Jedan od središnjih pokreta u analitičkoj filozofiji je blisko povezan s ovom tvrdnjom iz Tractatusa:
5.6 Granice mojeg jezika znače granice mojeg svijeta.
Ovaj stav je jedan od razloga za blisku vezu filozofije jezika i analitičke filozofije. Jezik, prema ovom pogledu je glavno – ili možda jedino – oruđe filozofa. Za Wittgensteina i mnoge analitičke filozofe, filozofija se sastoji od razjašnjavanja kako jezik može biti uporabljen. Nada je da kada jezik bude korišten jasno, filozofski problemi će se početi rastapati.
Wittgenstein je mislio da je dao «zadnje rješenje» svim filozofskim problemima i stoga je postao školski profesor. Ipak, kasnije se vratio neadekvatnosti logičkog atomizma i još dalje proširio filozofiju jezika s onim što je postala njegova posmrtna knjiga Filozofska istraživanja.
Prirodni jezik Reakcija protiv idealizma G. E. Moorov slavni dokaz vanjskog svijeta se sastojao od toga da je podignuo ruku i izjavio "ovdje je jedna ruka." Još je uvijek znatna literatura koja se tiče kako bi Moorov dokaz trebao raditi, dok neki kritici tvrde da jednostavno traži pitanje protiv skeptika. Bez obzira, Moorov dokaz je bio važan i karakterističan za analitičku filozofiju zbog njenog oslonca na zdravom razumu i njenim ciljem spašavanja fenomena predreflektivnih zdravorazumskih prosudbi. Moore je reagirao na britanski posthegelovski idealizam, na kojeg je on gledao da gradi spekulativne metafizičke sisteme na temelju nesigurnih filozofskih principa. Filozofija običnog jezika Filozofija običnog jezika je bila povezana s filozofima kao Austin, Ryle, Searl i učenjima kasnog Wittgensteina.
Mnogi rani analitički filozofi su smatrali da jezik sakriva logički oblik rečenice i da bi filozofi trebali prikazati taj logički oblik sistematiziranjem uporabe ili čak konstruiranjem idealnih jezika. U kontrastu, filozofi običnog jezika se držali da jezik već odražava velik broj suptlinih razlika koje su ostale neotkrivene u formulaciji tradicionalnih filozofskih problema. Dok škole kao logički pozitivizam su usredotočene na logičke izraze, pretpostavljeni da su univerzalni i odvojeni od kontigentnih faktora (kao kultura, jezik i povijesni uvjeti), filozofija običnog jezika naglašava uporabu jezika od strane običnih ljudi. Može se onda tvrditi da filozofija običnog jezika je više sociološkog utemeljenja jer se bitno usredotočuje na uporabu jezika unutar društvenog konteksta.
Filozofija običnog jezika je često bila korištena da eliminira filozofske probleme, prikazujući ih kao posljedice fundamentalnog nerazumijevanja glede svakodnevne uporabe važnih lingvističkih izraza. Stvarno, to je očito kod Ryla (koji je pokušao se riješiti "Descartesovog mita") kao i kod Wittgensteina, među ostalima.
Semantika prirodnog jezika