Milutin Milanković (Dalj 28. svibnja 1879. – Beograd, 12. prosinca 1958.) bio je srpski geofizičar, astronom, matematičar i građevinski inženjer, doktor tehničkih znanosti.
Najpoznatiji je po matematičkoj teoriji dugoročnih klimatskih promjena povezanih s periodičnim promjenama Zemljine putanje i orijentacije njezine osi, danas poznatima kao Milankovićevi ciklusi. Njome je dao astronomsko objašnjenje dugoročnih promjena insolacije i njihove povezanosti s izmjenama glacijalnih i interglacijalnih razdoblja.
Životopis
Djetinjstvo i školovanje Milutin Milanković rođen je 28. svibnja 1879. u Dalju, u tadašnjoj Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, dijelu Austro-Ugarske Monarhije.
mini|desno|280px|Rodna kuća Milutina Milankovića u Dalju, danas dio Kulturnog i znanstvenog centra „Milutin Milanković”.
Osnovno obrazovanje stekao je kod kuće u rodnom Dalju. Godine 1889. upisao je Kraljevsku veliku realku u Osijeku. Realka je 1890. uselila u novoizgrađenu školsku zgradu u osječkoj Tvrđi, u kojoj danas djeluje III. gimnazija Osijek. Tijekom njegova školovanja, 1895. godine, škola je preustrojena u Kraljevsku realnu gimnaziju. Milanković je školovanje u Osijeku završio 1896. godine. Na njegovo zanimanje za matematiku osobito je utjecao profesor Vladimir Varićak, poslije istaknuti hrvatski matematičar i član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
mini|lijevo|200px|Milutin Milanković kao student u Beču krajem 19. stoljeća.
Nakon završetka školovanja u Osijeku otišao je u Beč, gdje je na tadašnjoj Carskoj i kraljevskoj Visokoj tehničkoj školi (njem. k. k. Technische Hochschule in Wien, danas TU Wien) studirao građevinarstvo. Diplomirao je 1902., a 1904. stekao je doktorat tehničkih znanosti. Njegova doktorska disertacija Beitrag zur Theorie der Druckkurven („Prilog teoriji tlačnih linija”) bavila se problemima mehanike konstrukcija.
Prema Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti, time je postao prvi doktor tehničkih znanosti u povijesti Srbije.
Građevinarski rad Nakon doktorata Milanković je započeo profesionalnu karijeru kao građevinski inženjer u Beču. Početkom 1905. zaposlio se u poduzeću Adolfa Barona Pittela (Betonbau-Unternehmung). U razdoblju do odlaska u Beograd 1909. radio je na projektiranju i izvedbi armiranobetonskih konstrukcija te se afirmirao kao projektant u tada još razmjerno novom području armiranoga betona.
Tijekom inženjerske karijere razvio je i patentirao više tehničkih rješenja povezanih s armiranobetonskim konstrukcijama. Njegov građevinarski rad obuhvaćao je konstrukcije mostova, vijadukata, akvadukata i drugih armiranobetonskih građevina.
Veza s njegovom bečkom alma mater sačuvana je i u samoj zgradi današnjega TU Wien: Milanković je kao inženjer sudjelovao u projektiranju armiranobetonskih konstrukcija na objektima povezanima s tadašnjom Visokom tehničkom školom.
Premda je nakon odlaska iz Beča glavninu znanstvenoga rada usmjerio prema primijenjenoj matematici, astronomiji i geofizici, nastavio se baviti i problemima građevinarstva i mehanike konstrukcija.
Sveučilišna karijera i početak klimatskih istraživanja Godine 1909. Milanković je napustio profesionalni rad u Beču i prihvatio mjesto izvanrednog profesora primijenjene matematike na Sveučilištu u Beogradu. Predavao je racionalnu i nebesku mehaniku te teorijsku fiziku. Taj je prijelaz označio postupno usmjeravanje njegova rada prema matematičkom opisivanju astronomskih i klimatskih pojava.
Od 1912. intenzivnije se bavio matematičkim opisom Sunčeva zračenja i temperaturnih prilika na planetima. Nakon izbijanja Prvoga svjetskog rata 1914., kao državljanin Kraljevine Srbije zatečen na području Austro-Ugarske, bio je interniran u Nežideru (danas Neusiedl am See). Potom mu je omogućen boravak u Budimpešti, gdje je nastavio znanstveni rad koristeći se knjižnicom Mađarske akademije znanosti.
Rezultate dotadašnjih istraživanja objedinio je u monografiji Théorie mathématique des phénomènes thermiques produits par la radiation solaire („Matematička teorija toplinskih pojava uzrokovanih Sunčevim zračenjem”), objavljenoj 1920. u Parizu. U djelu je matematički razmatrao raspodjelu Sunčeva zračenja, toplinske prilike na planetarnim površinama i utjecaj astronomskih parametara na klimu.
Astronomska teorija klime Središnji dio Milankovićeva znanstvenog rada postalo je istraživanje dugoročnih promjena insolacije povezanih s promjenama parametara Zemljine putanje i osi rotacije. U razvoju i prihvaćanju njegovih ideja važnu su ulogu imali klimatolog Wladimir Köppen i geofizičar Alfred Wegener. Milanković je računao promjene insolacije za različite zemljopisne širine i geološka razdoblja te ih povezivao s razvojem i povlačenjem velikih kontinentalnih ledenih pokrova.
Višedesetljetna istraživanja objedinio je u djelu Kanon der Erdbestrahlung und seine Anwendung auf das Eiszeitenproblem („Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba”), koje je Srpska kraljevska akademija objavila 1941. godine. U njemu je povezao nebesku mehaniku, matematički proračun insolacije i problem ledenih doba u jedinstvenu teorijsku cjelinu.
Njegova astronomska teorija klime poslije je postala poznata kao teorija Milankovićevih ciklusa.
Reforma kalendara Milanković se bavio i reformom julijanskoga kalendara. Za Svepravoslavni kongres održan u Carigradu 1923. izradio je prijedlog reformiranoga kalendara, poznat kao revidirani julijanski kalendar. Njime je uvedeno drukčije pravilo određivanja prijestupnih godina radi smanjenja odstupanja kalendarske od tropske godine. Prijedlog je prihvaćen na kongresu, ali nije poslije jednako primijenjen u svim pravoslavnim crkvama.
Povijest i popularizacija znanosti Uz matematičku klimatologiju, astronomiju, mehaniku i građevinarstvo, Milanković se bavio poviješću znanosti i popularizacijom znanstvenih spoznaja. Napisao je više sveučilišnih udžbenika, povijesno-znanstvenih i popularnoznanstvenih djela. Među poznatijima je Kroz vasionu i vekove, u kojem je razvoj astronomskih spoznaja prikazao u književno-popularnoznanstvenom obliku, kao i Kroz carstvo nauka. Objavio je i autobiografsko djelo Uspomene, doživljaji i saznanja.
Njegovo zanimanje za konstrukcijsku mehaniku zadržalo se i u kasnijim godinama života te se u pojedinim radovima ponovno vraćao teorijskim problemima građevinske statike.
Akademska priznanja i posljednje godine
mini|desno|220px|Bista Milutina Milankovića u Matematičkom institutu SANU.
Milanković je 1920. izabran za dopisnog, a 1924. za redovitog člana Srpske kraljevske akademije. Od 1948. do smrti bio je potpredsjednik Srpske akademije nauka. Godine 1925. izabran je za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Sa Sveučilišta u Beogradu umirovljen je 1955. Umro je 12. prosinca 1958. u Beogradu i prvotno je pokopan na Novom groblju. Prema njegovoj želji, posmrtni su mu ostatci 13. svibnja 1966. preneseni u obiteljsku grobnicu na pravoslavnom groblju u rodnom Dalju, gdje danas počiva zajedno s članovima svoje obitelji.
Njegova rodna kuća u Dalju danas je sjedište Kulturnog i znanstvenog centra „Milutin Milanković”.
Znanstveni doprinos
Milankovićevi ciklusi Milanković je matematički razradio utjecaj dugoročnih promjena Zemljine putanje i orijentacije njezine osi na raspodjelu Sunčeva zračenja (insolacije) na Zemlji te njihov utjecaj na dugoročne klimatske promjene i izmjenu glacijalnih i interglacijalnih razdoblja. Te periodične promjene, danas poznate kao Milankovićevi ciklusi, obuhvaćaju promjene ekscentriciteta Zemljine putanje, nagiba Zemljine osi (obliquiteta) i precesije.
mini|središte|600px|Tri glavne sastavnice Milankovićevih ciklusa: promjene ekscentriciteta Zemljine putanje, nagiba Zemljine osi (obliquiteta) i precesije.
Ekscentricitet Zemljine putanje mijenja se ponajprije u ciklusu od približno 100.000 godina, uz dulje komponente od nekoliko stotina tisuća godina. Nagib Zemljine osi mijenja se između približno 22,1° i 24,5° u ciklusu od oko 41.000 godina, dok aksijalna precesija traje približno 25.772 godine; zajedno s precesijom Zemljine putanje daje klimatski važan precesijski ciklus prosječnog trajanja od približno 23.000 godina.
Zajedničko djelovanje tih orbitalnih promjena mijenja sezonsku i geografsku raspodjelu insolacije, osobito na višim zemljopisnim širinama. Promjene ljetne insolacije na visokim sjevernim zemljopisnim širinama osobito su važne za rast i povlačenje velikih kontinentalnih ledenih pokrova.
Kanon osunčavanja Zemlje Središnji rezultat Milankovićevih istraživanja bio je matematički proračun promjena insolacije Zemlje tijekom dugih vremenskih razdoblja. Povezujući nebesku mehaniku s problemima klimatologije, nastojao je izračunati kako promjene Zemljine putanje i orijentacije osi utječu na količinu i raspodjelu Sunčeva zračenja na različitim zemljopisnim širinama.
Rezultate višedesetljetnog rada objedinio je u djelu Kanon der Erdbestrahlung und seine Anwendung auf das Eiszeitenproblem („Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba”), koje je Srpska kraljevska akademija objavila u Beogradu 1941. godine.
Empirijska provjera i suvremeno značenje Važan doprinos empirijskoj provjeri Milankovićeve astronomske teorije klime dala su paleoklimatska istraživanja dubokomorskih sedimenata. James Hays, John Imbrie i Nicholas Shackleton objavili su 1976. u časopisu Science rezultate analize klimatskog zapisa za prethodnih približno 450.000 godina. U zapisu su utvrdili izražene periodičnosti od približno 23.000, 42.000 i 100.000 godina, povezive s precesijom, promjenama nagiba Zemljine osi i ekscentricitetom Zemljine putanje.
mini|desno|350px|Paleoklimatski zapis iz ledene jezgre Vostok na Antarktici za približno posljednjih 400.000 godina, s promjenama temperature, koncentracije ugljikova dioksida i količine prašine.
Kasnija istraživanja dodatno su razmatrala način na koji klimatski sustav odgovara na orbitalno forsiranje. J. A. Rial je 1999. analizom dubokomorskih zapisa izotopa kisika pokazao da se obilježja približno 100.000-godišnjih glacijalnih ciklusa mogu tumačiti nelinearnim odgovorom klimatskog sustava na promjene povezane s ekscentricitetom Zemljine putanje.
Orbitalno forsiranje danas je važan dio znanstvenog objašnjenja dugoročnih glacijalno-interglacijalnih promjena tijekom kvartara. Klimatski odziv pritom uključuje složene povratne sprege između ledenih pokrova, oceana, atmosfere i ugljikova dioksida. Milankovićevi ciklusi djeluju na vremenskim ljestvicama od desetaka do stotina tisuća godina te ne predstavljaju objašnjenje suvremenoga brzog globalnog zatopljenja.
Glavna djela
Milankovićev opus obuhvaća znanstvene monografije i rasprave iz građevinarstva, matematike, astronomije, geofizike i klimatologije, sveučilišne udžbenike te djela iz povijesti i popularizacije znanosti i autobiografsku prozu.
Znanstvena i stručna djela Beitrag zur Theorie der Betoneisenträger, Beč, 1905. Eisenbetondecke mit Isoliereinlagen, Beč, 1908. Théorie mathématique des phénomènes thermiques produits par la radiation solaire, Pariz, 1920. Reforma julijanskog kalendara, Beograd, 1923. Mathematische Klimalehre und Astronomische Theorie der Klimaschwankungen, Berlin, 1930. Nebeska mehanika, Beograd, 1935. Kanon der Erdbestrahlung und seine Anwendung auf das Eiszeitenproblem, Beograd, 1941. Osnovi nebeske mehanike, Beograd, 1947. Astronomska teorija klimatskih promena i njena primena u geofizici, Beograd, 1948. Astronomische Theorie der Klimaschwankungen, ihr Werdegang und Widerhall, Beograd, 1957.
Povijest i popularizacija znanosti Kroz vasionu i vekove, Novi Sad, 1928. Isak Njutn i Njutnova Principija, sa Slavkom Bokšanom, Beograd, 1946. Mika Alas, s Jelenkom Mihailovićem, Beograd, 1946. Osnivači prirodnih nauka, Beograd, 1947. Istorija astronomske nauke od njenih prvih početaka do 1727, Beograd, 1948. Kroz carstvo nauka, Beograd, 1950. Dvadeset dva veka hemije, Kragujevac, 1953. Nauka i tehnika tokom vekova, Sarajevo, 1955.