Slavko Kopač

Slavko Kopač (Vinkovci, 21. kolovoza 1913. – Pariz, 23. studenoga 1995.), hrvatsko-francuski slikar i kipar.

Godine 1937. diplomirao je na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Zagrebu i zahvaljujući stipendiji Vlade Republike Francuske boravio na usavršavanju u Parizu. Nakon akademije, od 1943. do 1948. studirao je povijest umjetnosti u Firenci, kada odbacuje akademizam i ulazi u krug najznačajnijih umjetnika 20. stoljeća. Od 1948. godine trajno se nastanjuje u Parizu gdje je zajedno s Jean Dubuffetom, André Bretonom i Michel Tapié osnovao Compagnie de l'Art Brut koju 30 godina vodi i kreira istoimenu kolekciju. Blisko je surađivao s Andréom Bretonom koji mu je organizirao izložbe u svojoj galeriji Étoile scellée. Michel Tapié ga je uvrstio u svoju knjigu Un Art Autre u kojoj se Kopač nalazi kao jedan od začetnika Informela. Izlagao je u Zagrebu, Firenci, Rimu i Parizu.

Školski i akademski dani 1913 - 1932.

Slavko Kopač rođen je u Vinkovcima 21. kolovoza 1913. godine. U rodnom je mjestu završio osnovnu i srednju školu. Prve slikarske poduke prima od gimnazijskog nastavnika crtanja, Vinka Pajalića.

1933 - 1937.

U listopadu 1933. godine Slavko Kopač postaje student zagrebačke Kraljevske umjetničke akademije u klasi prof. Vladimira Becića, kod kojega i završava studij 1937. Na akademiji kao talentirani dvadesetogodišnjak susreće kolege Zorana Mušiča, Bojana Stupicu i Mladena Vežu s kojima će prijateljevati niz godina, kako u Zagrebu tako i poslije u Parizu. Već tada Kopač stvara sliku o Parizu kao "prijestolnici svjetla i slikarstva",Igor Zidić, Hrvatski Vedutisti od Bukovca do danas, katalog izložbe, Umjetnička galerija, Dubrovnik, 1981, str.6. jer na Akademiji o Parizu često i nadahnuto pripovijeda prof. Becić.

1938.

Kopač izlaže sedamnaest radova u popularnom Salonu Ullrich, poglavito ulja i akvarela, od kojih su mnoga i otkupljena. Izložba je popraćena općim odobravanjem publike i kritike te je opisana kao izložba "najmlađih slikara zagrebačke škole iz nepresušne radionice njihova uzora i učitelja Becića".Ljubo Babić, Najmlađi, Hrvatski dnevnik, Zagreb, 21. VIII 1938. Kopač je često isticao svoju veliku zahvalnost prof. Beciću, koji je kako kaže, mnogo puta "izvlačio kola iz blata"Zdenko Tonković, Kopač, katalog izložbe u Galeriji likovnih umjetnosti, Osijek, 1986, str.4.Potom mu se priređuje izložba u rodnim Vinkovcima. Zajedno s prijateljem Mladenom Vežom pozvan je izlagati na antologijskoj izložbi hrvatske moderne umjetnosti u novom Domu likovnih umjetnosti pod naslovom Pola vijeka hrvatske umjetnosti koju je pripremilo Hrvatsko društvo umjetnosti povodom 60. obljetnice svoga opstanka. Izložba je okupila ponajbolje slikare, kipare i arhitekte, među kojima je Kopač, premda najmlađi, bio zastupljen s tri slike. Zahvaljujući uspjesima, Kopaču je dodijeljena stipendija francuske Vlade za usavršavanje u Parizu.

Rani Pariz 1939 - 1940.

Potkraj 1939. godine Kopač odlazi u Pariz gdje ga prijateljski dočekuje Leo Junek koji je u Pariz otišao još 1925. godine. Kopač u razgovoru s Mirkom Galićem opisuje svoj prvi odlazak u Pariz: "Za mene je Pariz bio grad snova. Govorio sam: ako ne mogu drukčije, ići ću pješice do Pariza; toliko me privlačio. Kada sam napokon došao, to je bilo 30. studenog 1939." Kako se ratni vihor približio Francuskoj, u to doba ljudi su masovno bježali pred najezdom nacizma i njemačke vojske, a Kopač i Junek su provodili dane u šetnji praznim Parizom. "Pariz je bio pust, ulicama su prolazile samo mačke, nije bilo automobila, bio je to doslovno mrtav grad."Ljiljana Domić, Krenuo sam stranputicom, Oko, Zagreb, 31.V.1990, br.11, str.22. Unatoč takvom stanju Kopač nije želio napustiti Pariz: "Imao sam nesreću da dođem u grad u kojem su bili zatvoreni muzeji, katedrale, ali i sreću da tu sretnem Lea Juneka. Ako sam osjetio Francusku, to njemu mogu zahvaliti.", ali kao strani državljanin morao je napustiti zemlju. Za vrijeme ovog prvog Kopačevog posjeta Parizu rađa se potreba za napuštanjem akademskih znanja i pravila u njegovom umjetničkom izričaju: "Imao sam veliku sreću što sam u Juneku našao nekoga tko mi je pokazao ono što je bilo vrijedno. I ja sam ima svoje poglede na slikarstvo, bliske njegovima. Čini mi se da nisam imao ni 15 godina kad sam dobio u ruke jednu knjigu koja me dosta odredila: to je bila knjiga o velikom austrijskom slikaru Schileu. Za mene je on i danas jednako zanimljiv i pametan, kao i onda kad sam ga otkrio. Ali ja nikad nisam kopirao, ni njega, ni drugoga."

Planirani jednogodišnji boravak u Parizu tako se skraćuje na devet mjeseci te se u rujnu vraća u domovinu, gdje biva poslan u Mostar u tamošnju gimnaziju na mjesto nastavnika crtanja, koje je odlaskom Antuna Motike bilo ispražnjeno.

Nastavnička iskustva 1941 - 1942.

Kopač napušta Mostar i preuzima mjesto nastavnika na Drugoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Radove nastale za vrijeme boravka u Parizu i Mostaru izlaže na Prvoj i Drugoj izložbi hrvatskih umjetnika, a zagrebački veduti Isusovački samostan i Napušteni kolodvor bivaju uvrštene u hrvatsku selekciju XXIII. venecijanskog biennala 1942. godine.

Francuski povjesničar umjetnosti, dramski kritičar i esejist Emmanuel Daydé, u katalogu retrospektivne izložbe posvećenoj Kopaču povodom njegove smrti, navodi kako je Kopač postao sjajan učeći od djece s kojom je radio u školi, a on sam ovako opisuje svoje nastavničke dane: "Svoju karijeru započeo sam kao učitelj crtanja za djecu, ali nakon godinu i pol dana dobio sam otkaz jer se nisam mogao razumjeti s kolegicom. Ako ste pravi učitelj, vikala je na mene, kako možete dopustiti djeci da crtaju stol s dvije noge i tijelo bez ruku? Ali to je bilo upravo ono što mi se svidjelo u dječjim crtežima, oni nisu radili ono kako bismo mi htjeli. Bio sam poput čovjeka koji je morao razgovarati s Bogom i koji nije vjerovao u njega. Pravi učitelj, to su bila djeca, a učenik sam bio ja"Kopac, Association for the Promotion of the Arts at the Paris City Hall, April 18 - July 12, 1996

Firenca - put u nepoznato 1943 - 1947.

U veljači Kopač odlazi na studijsko putovanje u Italiju i nastanjuje se u Firenci gdje ostaje do 1948. godine. Tijekom tog razdoblja studira filozofiju na Sveučilištu u Firenci. Od 1945. do 1948. godine imao je devet nastupa, koji su odlično prošli kod talijanske kritike i umjetničkih krugova. Rektor firentinske Likovne akademije, svojim kritikama skreće pozornost javnosti na njegovu osobitu originalnost.Gordano Falzoni, Slavko Kopac - Caratteri, Rivista sperimentale di arte e cultura, Firenze, br10-11. Radovi iz talijanskog razdoblja uglavnom su akvareli i gvaševi "na kojima promatramo Kopačeve uzbudljive vizije bezazlenih sukoba ili susreta životinja i ljudi poetičnom okruženju šumskog svijeta." Vladimir Maleković ih opisuje kao "zimske akvarele svježih prozračnih boja kojima je zakoračio prema nadrealizmu. Ti akvareli djela su velike poetske nosivosti."Vladimir Maleković, Vedro i radosno, Vjesnik, Zagreb, 23. VII. 1966.

Vrijeme provedeno u Italiji odredilo je Kopačevo buduće stvaranje: "To moje očišćenje, ako se tako može zvati, počelo je u Italiji. Za vrijeme rata bio sam tamo, našla se grupa ljudi, umjetnika, slikara, pametnih ljudi, koji su studirali velike i visoke znanosti i to je bila jedna jezgra tih velikih, velikih razmišljanja i rasprava. Mi smo u sjeni onoga Batistera, pred katedralom, svaki dan se sastajali i to su bili sati razgovora. To je počelo tamo, moje oslobođenje."

Pariz - pronalazak stalnog doma 1948.

Potkraj godine Kopač napušta Italiju te odlazi u Pariz gdje ovoga puta ostaje za stalno. Već nakon nekoliko dana po dolasku u Pariz upoznaje Jean Dubuffeta, svjetski poznatog umjetnika, te nakon što uviđaju da se njihovi umjetnički svjetonazori podudaraju, započinju dugogodišnju suradnju na području publikacije i ustanovljavanju Dubuffetovog Art bruta, odnosno na "sabiranju djela za istoimenu Zbirku o kojoj će se Kopač, po izričitoj Dubuffetovoj želji, brinuti kao konzervator i kustos 35 godina, sve do listopada 1975 i njezina preseljenja u Lausanneu". Kopač usporedno nastavlja svoje umjetničko stvaralaštvo a njegov izričaj ostaje autentičan iako ga neki kritičari dovode u vezu s Dubuffetom što je Kopač objasnio sljedećim riječima: "Ja sam bio u nesretnom položaju, jer je Dubuffet počeo vladati svijetom. Što sam ja, čovjek s periferije Europe, mogao napraviti? Ili se skloniti, ili mu se pokloniti? Nisam se sklonio, ali se nisam ni poklonio. Zašto bih? Moja poznata Krava nastala je prije Dubuffetovih krava."Mirko Galić, Slavko Kopač: Presađena biljka - korijeni ostaju, Danas, Zagreb, 12. X. 1982. Igor Zidić ovako je opisao odnos dvojice umjetnika: "Njegova umjetnost ima dodirnih točaka s djelom Jeana Dubuffeta, no počinili bismo pogrešku kad bismo, zavedeni većom slavom Dubuffetovom, olako označili Dubuffeta kao učitelja, a Kopača kao poklonika. Kopač je pjesnik slabije opće, ali veće specifične, lirske snage; veći je humorist od Dubuffeta a manji cinik. Umjetnost je Dubuffetova brutalno kritička: unapređuje nas ćuškama. Kopaču je nostalgija kritičnost: hvali floru i faunu kao simbolski, praiskonski okvir nevina svijeta. Bratimi se sa živim na vrutku mitske, svjetske mladosti. Između raja i kompota odlučuje se za raj, pa mu je dobro i kad je gladan. Humor je Kopačev neodoljiv i ozbiljan: veliki kolonizator divljine smjestio je svoju ljudsku braću u sve slobodne, nezauzete biljke i životinje."Igor Zidić, Pješak na Galapagosu, Telegram, Zagreb, 2. XII. 1966, br. 344.

I sam Jean Dubuffet u svom pismu iz 1981. godine govori o prvom susretu s Kopačem i njegovom umjetnošću: "Kopač i ja upoznali smo se kad je stigao u Pariz, prije više od trideset godina. Njegova je umjetnost tada već bila formirana i takva je i ostala; njegove pozicije, već čvrsto utvrđene, više nisu bile podložne promjenama. On nije znao ništa o mojim slikama, koje su slijedile sličan dizajn, jednako kao što ja nisam znao ništa o njegovoj umjetnosti. Naše međusobne težnje su nas spojile; započele su naše blisko prijateljstvo. Jako volim njegova djela; ispunjavaju me životnom emocijom i divljenjem."Jean Dubuffet ; Prospectus et tous écrits suivants III, Galimard 1995., p. 267

1949.

Kopač ilustrira André Bretonovu pjesmu "Au regard des divinités" (U odnosu na božanstva), a Bretona upoznaje u vrijeme kada Jean Dubuffet odlazi u Afriku proučavati Arapsku umjetnost, te svakodnevno surađuju u radu na Art brut kolekciji. U radijskom intervjuu Kopač opisuje njihovu suradnju: "Za to vrijeme Breton koji je bio u prvom komitetu, odboru za Art Brut, koji je surađivao zajedno s Paulhanom i drugima, zamjenjivao je Dubuffeta i dolazio je svaki dan poslijepodne u taj prostor i tako smo mi zajedno gledali što trebamo učiniti, na što treba odgovoriti i u mjesec dana je to otprilike počelo. Tada mene Breton još uopće nije znao, u kojoj mjeri sam ja slikar i tako da se to nekako otvorilo i prvu izložbu sam imao 1949. i to je bio veliki događaj. Tada sam s Bretonom učinio tu plaketu koja je njemu bila jedna od najdražih što je uopće bila publicirana. I on je tu pisao, ja sam napravio nacrt kako da to organizira i to smo skupa napravili i skupa potpisivali i to je za mene jedna svjetla točka. Govorim o čovjeku koji je meni bio neobično drag, jedan od rijetkih gospodina koje sam u životu doživio."Intervju 8. kolovoza 1984. koji je dan Lidiji Tocilj za radijsku emsiju Susreti i Poznanstva (dobiveno iz Arhive hrvatskog radija)

Iako je u jednom intervjuu izjavio: "Nadrealizam me nikada nije osvojio. Mi smo imali nešto dodirnih točaka, ali i mnogo razlika. ja se nisam uklapao u Bretonovo nadrealističko evanđelje" Kopač je surađivao s nadrealistima i družio s njegovim pripadnicima pored Bretona, Michauxom, Paulhanom, Tanguyem. Ovako opisuje svoj odnos s njima: "Ja sam se s njima družio i što je simpatično oni nisu nikada od mene ni mislili ni željeli da u meni nađu nadrealističkog slikara, oni su prihvatili ono što sam ja donio."