Magični realizam ili magijski realizam književno-umjetnički je smjer u kojem je svijet prikazan realistično, ali s magičnim obilježjima, čime se često muti granica između spekulativne fikcije i stvarnosti. Taj se pojam ponajprije odnosi na književnost u kojoj su magične ili nadnaravne pojave dio stvarnoga svijeta ili normalnih okruženja. Najviše je prisutan u romanima i dramskim komadima. Luis Leal ističe da magična književnost i magični realizam nisu istovjetni pojmovi jer je cilj magičnog realizma „iskazati, a ne izazvati osjećaje”. Premda sadrži određena obilježja magije, žanrovski se uglavnom smatra drukčijim od fantastike zbog podrobnih opisa stvarnoga svijeta i zato što obilježjima magije nastoji nešto reći o stvarnome svijetu; fantastika, s druge strane, često je odvojena od njega. Ta se dva žanra također razlikuju po tome što je magični realizam bliži književnoj fikciji nego fantastici, koja je tek vrsta žanrovske fikcije. Magični realizam često se smatra mješavinom stvarnih i magičnih obilježja koja omogućuje slobodniji stil pisanja nego realizam i fantastika.
Opis Pojam magični realizam više je deskriptivan nego precizan; Matthew Strecher određuje ga kao „ono što se događa kad u iznimno detaljno i realistično mjesto radnje prodre nešto prečudno da bi bilo vjerojatno”.Strecher, Matthew C. 1999. „Magical Realism and the Search for Identity in the Fiction of Murakami Haruki.” Journal of Japanese Studies 25(2):263–98, str. 267. Pojam i šira definicija često se mogu miješati jer se brojni književnici svrstavaju među magične realiste. Taj je pojam nadahnut njemačkim i talijanskim slikarskim stilom iz dvadesetih godina 20. stoljeća, kojemu je nadjenuto isto ime. U knjizi The Art of Fiction britanski književnik i kritičar David Lodge magični realizam određuje kao „pojave čudesnoga i nemogućega u onome što se inače smatra realističnom pričom; to je učinak koji se pogotovo povezuje sa suvremenom latinskoameričkom fikcijom (primjerice s radovima kolumbijskoga književnika Gabriela Garcíje Márqueza), ali se javlja i na drugim kontinentima, na primjer u romanima Güntera Grassa, Salmana Rushdieja i Milana Kundere. Svi su ti pisci živjeli u doba velikih povijesnih prevrata i iskusili su žestoke osobne promjene koje, smatraju, ne mogu primjereno prikazati u diskursu neporemećena realizma”. Kao primjer navodi Kunderin roman Knjiga smijeha i zaborava iz 1979. Michiko Kakutani tvrdi da „dijalozi nadnaravnoga i običnoga u velikom dijelu latinskoameričke fikcije nisu tek književni postupci nego i odraz stvarnosti u kojoj je fantastika često dio svakodnevnoga života”. Magični realizam često miješa povijest i fantastiku; u romanu Djeca ponoći Salmana Rushdieja djeca rođena u ponoć 15. kolovoza 1947., na dan na koji je Indija stekla nezavisnost, telepatski su povezana.
Irene Guenther u opisu njemačkih korijena pojma tvrdi da se javljao uz zamjenski pojam „Neue Sachlichkeit” ili „nova objektivnost” te prikazuje odnos rane umjetnosti magičnog realizma i kasnije književnosti magičnog realizma. Međutim, usprkos njezinu prikazu njemačkih korijena tog pojma, magični realizam često se povezuje s latinskoameričkom književnošću i osnivačima tog žanra, pogotovo književnicima kao što su Gabriel García Márquez, Isabel Allende, Jorge Luis Borges, Juan Rulfo, Miguel Ángel Asturias, Elena Garro, Carrión Grimes, Mireya Robles, Rómulo Gallegos, Alejo Carpentier i Arturo Uslar Pietri. U engleskoj književnosti među glavnim su predstavnicima toga žanra Neil Gaiman, Salman Rushdie, Alice Hoffman, Louis De Bernieres, Nick Joaquin i Nicola Barker. Najistaknutiji predstavnicima žanra u ruskoj su književnosti Mihail Bulgakov, sovjetski disident Andrej Sinjavski i dramatičarka Nina Sadur. U bengalskoj književnosti najprominentniji su autori djela magičnog realizma Nabarun Bhattacharya, Akhteruzzaman Elias, Shahidul Zahir, Jibanananda Das i Syed Waliullah. U književnosti na karnatičkome jeziku autori Shivaram Karanth i Devanur Mahadeva uvrstili su obilježja magičnog realizma u svoja najpoznatija djela. U japanskoj je književnosti jedan od najvažnijih predstavnika tog žanra Haruki Murakami, a u kineskoj Mo Yan, koji je 2012. osvojio Nobelovu nagradu za književnost za svoj „halucinacijski realizam”.
Podrijetlo pojma i izvori u književnosti Preteče Romantičarskim književnicima 19. stoljeća kao što su E. T. A. Hoffmann i Nikolaj Gogolj, pogotovo kad je riječ o njihovim bajkama i pripovijetkama, pripisuju se zasluge za osmišljavanje romantičarskog pravca u kojem „carstva fantastike stalno prodiru u carstva stvarnoga i napučuju ih”. Anatolij Lunačarski izjavio je:
Hoffmann je, za razliku od ostalih romantičara, satirik. Stvarnost oko sebe promatrao je neuobičajeno oštro i u tom je smislu jedan od prvih i najvećih realista. Primjećivao je najsitnije detalje svakodnevnoga života i smiješne osobine ljudi koji su ga okruživali te ih prenosio uz nevjerojatnu iskrenost. U tom su smislu njegova djela poput planine predivno nacrtanih karikatura stvarnosti. No nije se zadržao samo na tome. Često je stvarao noćne more nalik na Gogoljev Portret. Gogolj je Hoffmannov sljedbenik i uvelike ovisi o njemu u brojnim djelima, primjerice u Portretu i Nosu. U njima, poput Hoffmanna, zastrašuje mòrom i stavlja je u kontrast s pozitivnim početkom ... Hoffmannov je san beskrajno slobodan, graciozan, privlačan i veseo. Kad čitate njegove bajke, jasno vam je da je Hoffmann draga i jasna osoba jer je djetetu mogao ispričati stvari poput Orašara i Kraljevne mladenke — te bisere ljudske mašte.
Filozof Nikolaj Berdjajev i pjesnik Andrej Beli služili su se pojmom „mistični realizam” u predgovoru djela Filozofska, društvena i književna iskustva (1900. – 1906.) odnoseći se pritom na književni žanr koji spaja realizam s mističnim otkrivenjima, s naglaskom na samo autorovo poimanje duhovnoga umjesto na dogmama. Ističu da su kasnija djela Fjodora Dostojevskoga, pogotovo priča o Ivanu Fjodoroviču Karamazovu u Braći Karamazovima (1879. – 1880.), primjeri toga stila smatrajući da Ivanov odnos sa Smerdjakovim i vragom „nadilazi stvarnost i prebiva u apstraktnijem, više metafizičkom okruženju”. Također spominju da se slična božanska obilježja mogu zamijetiti između Stavrogina i Šatova u Bjesovima (1871. – 1872.), protagonista i Svidrigajlova u Zločinu i kazni (1866.) te između protagonista i Nastasje Filipovne i Rogožina u Idiotu (1868. – 1869.). Među ostalim se autorima navode još i Gogolj, Aleksandar Sergejevič Puškin i Lav Nikolajevič Tolstoj. Akademik Ceylan Özdemir napisao je da „mistični realizam” nije sinonim magičnom realizmu, nego stil koji je prethodio njegovoj religijskoj strani.
U eseju Ruski magični realizam i Pelevin kao njegov nositelj Alexandra Berlina piše da je sedam godina prije nego što je Franz Roh osmislio pojam magischer Realismus Viktor Šklovski u eseju Umjetnost kao postupak; teorija proze (1918.) raspravljao o temi koja „nevjerojatno podsjeća” na to U tom se eseju mahom raspravlja o Tolstoju i njegovoj priči Holstomer (1896.) te „očuđenju poznatih predmeta” jer je pripovjedač konj.
U članku „Magični realizam” iz 1932. Serge Charchoune komentira da se u svojem radu koristi simbolizmom, emocionalnom dubinom i zamućivanjem granice između stvarnosti i magije te da svim tim postupcima slijedi definiciju žanra magičnog realizma koju je odredio Edmond Jaloux. U odgovoru na taj članak kritičar Gleb Struve spomenuo je da njegova djela te djela Gaita Gazdanova, Irine Odojevceve i Nine Berberove „u biti ilustriraju magični realizam”. Majstor i Margarita, roman Mihaila Bulgakova, napisan između 1928. i 1940., a objavljen između 1966. i 1967., The Cambridge Companion to European Novelists iz 2012. proglasio je „jednim od velikih djela magičnog realizma” dodavši da stilski slijedi Puškina, Gogolja, Dostojevskoga i Tolstoja te da pokazuje kako se magični realizam drukčije razvijao od latinskoameričke tradicije.
Podrijetlo pojma Pojam se prvi put pojavio u njemačkome jeziku kao magischer Realismus. Godine 1925. njemački kritičar umjetnosti Franz Roh poslužio se tim pojmom u opisima slikarstvom nadahnuta stila poznata kao Neue Sachlichkeit (nova objektivnost),Roh, Franz. 1925. Nach-Expressionismus. Magischer Realismus. Probleme der neuesten europäischen Malerei. Leipzig: Klinkhardt & Biermann. odgovoru na ekspresionizam čiji je glavni predstavnik bio njemački ravnatelj muzeja Gustav Hartlaub. Roh je kao temeljne značajke magičnoga realizma izdvojio preciznost u detaljima, glatku fotografsku jasnoću i prikaze 'magične' naravi racionalnoga svijeta; odražavao je jezivu prirodu ljudi i suvremenoga tehnološkog okruženja. Također je izjavio da je magični realizam povezan s nadrealizmom, ali opet odvojen od njega; napisao je da se magični realizam posvećuje materijalnim objektima i stvarnom postojanju stvari u svijetu, a nadrealizam apstraktnijem prikazu stvarnosti utemeljenu na psihologiji i podsvijesti.
Njemačke slike magičnoga realizma utjecale su na talijanskoga pisca Massima Bontemepellija, za kojega se tvrdi da je prva osoba koja je pretočila obilježja magičnoga realizma u književnost u nastojanju da zahvati fantastičnu i tajanstvenu prirodu stvarnosti. Godine 1926. osnovao je 900. Novecento, časopis posvećen tom žanru, a njegovi su tekstovi nadahnuli belgijske magične realiste Johana Daisnea i Huberta Lampoa.
Rohov je magični realizam također utjecao na pisce u Latinskoj Americi, gdje je 1927. pojam preveden kao realismo mágico. Venezuelanski književnik Arturo Uslar-Pietri, koji je poznavao Bontempellija, dvadesetih i tridesetih je godina 20. stoljeća pisao utjecajne kratke priče u žanru magičnoga realizma u kojima se posvećivao tajanstvenosti i stvarnosti ljudskoga života. Luis Leal izjavio je da je Uslar Pietri vjerojatno prva osoba koja je upotrijebila izraz realismo mágico u književnosti, i to 1948. Postoje dokazi da se meksička književnica Elena Garro služila istim pojmom u opisu djela E. T. A. Hoffmanna, no vlastita djela nije svrstavala u taj žanr. Godine 1949. kubanski pisac Alejo Carpentier, koji je odbacio Rohov magični realizam nazvavši ga pretencioznim, osmislio je povezani pojam lo real maravilloso (čudesni realizam). Maggie Ann Bowers komentirala je da književnost i umjetnost čudesnog realizma iskazuju „naočigled suprotstavljen odnos pragmatična, praktična i opipljiva pristupa stvarnosti te prihvaćanja magije i praznovjerja” na sjecištu različitih kultura.
Pojmom magičnog realizma poslije se opisivao jeziv realizam američkih slikara kao što su Ivan Albright, Peter Blume, Paul Cadmus, Gray Foy, George Tooker, Brian Connelly i Henry Koerner, koji su stvarali u četrdesetim i pedesetim godinama 20. stoljeća. Međutim, za razliku od načina na koji se primjenjuje u književnosti, magični realizam u umjetnosti nerijetko ne sadrži očite fantastična ili magična obilježja, nego svakidašnje predmete i događaje prikazuje iznimno realistično i često tajanstveno.
Počeci