mini|250px|Znak Apollo programa Svemirski program Apollo bio je treći svemirski program s ljudskom posadom Američke civilne Nacionalne aeronautičke i svemirske agencije, (NASA). Program je zaslužan za slanje prvih ljudi na Mjesec. Nakon programa Mercury koji je poslao prve amerikance u svemir, program Apollo je kao svoju prethodnicu oformio program Gemini - prvi američki program s dvočlanom posadom čiji je cilj bio razvoj tehnologija potrebnih za slanje ljudi na Mjesec. Program Apollo kao NASA-in treći svemirski program s ljudskom posadom bio je do tada najveći i najskuplji svemirski program te je između ostalog uključivao velik broj misija bez posade s probnim zadacima te ukupno 11 misija s ljudskom posadom. Od tih 11 misija s posadom njih ukupno devet je poslalo ljude do mjeseca, od čega je šest misija sletilo na samu površinu mjeseca. Dvije misije (Apollo 7 i 9) su obavile zadatak provjere svemirskog broda i opreme u orbiti oko Zemlje, Apollo 8 je prvi poslao ljude u orbitu oko Mjeseca. Misija Apollo 10 je u svojstvu generalne probe za slijetanje provela ispitivanje lunarnog modula u orbiti oko Mjeseca, dok je u konačnici šest misija (Apollo 11, 12, 14, 15, 16 i 17) uspješno sletjelo na Mjesec te vratilo posadu na Zemlju. Iznimno, let Apolla 13 koji se trebao spustiti na Mjesec je zbog eksplozije servisnog modula gotovo završio havarijom, ali se posada ipak uspješno vratila na Zemlju bez slijetanja na mjesec. U ovom programu ukupno 26 ljudi je došlo do Mjeseca, od kojih je 12 ljudi sletilo na mjesec. Oni su izvršili razne površinske eksperimente na mjesečevoj površini koji su uključivali mehaniku tla, seizmička ispitivanja, ispitivanja površinske temperature, magnetskog polja i solarnih vjetrova.

Nakon početnih misija bez ljudske posade, Apollo 7, u kojoj je testiran Zapovjedni modul te Apollo 9, koji je testirao mjesečev modul za slijetanje na mjesec, bile su misije koje su obavljale zadatke u orbiti oko Zemlje. Naredne misije Apollo 8 i Apollo 10 testirale su različite komponente letjelice u orbiti oko Mjeseca, te su snimili fotografije mjesečeve površine. Misije Apolo 11 i Apollo 12 bile su prve misije s uspješnim slijetanjem na Mjesec. Apollo 13 nije uspio sletjeti na mjesečevu površinu zbog problema na uređajima, te je postao najveća akcija spašavanja iz svemira u povijesti svemirskih istraživanja.

Ukupni trošak Apollo programa koštalo je Sjedinjene Američke Države preko 19 milijardi $ što je bilo 34% proračuna američke Nacionalne aeronautičke i svemirske agencije. Počeci

Američki predsjednik Dwight David Eisenhower bio je idejni začetnik ideje o Apollo programu koji je trebao biti nastavak projekta letova u zemaljsku orbitu. Međutim, 1961., dolaskom na vlast američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja Apollo program je preorijentiran prema osmišljavanju svemirske letjelice s ljudskom posadom koja ima zadaću slijetanja na Mjesec. Tu svoju zamisao John F. Kennedy objavio je 25. svibnja 1961. godine u svome obraćanju američkom Kongresu:

"...vjerujem da se ova nacija samoj sebi treba obvezati da postigne cilj kojim bi prije kraja ovog desetljeća dovela čovjeka na Mjesec i vratila ga sigurno nazad na Zemlju. Ni jedan projekt u svemiru u ovom razdoblju neće biti tako impresivan za čovječanstvo te važniji u dugoročnom istraživanju svemira; i nijedan neće biti tako težak i skup za ostvariti..." (Kongres Sjedinjenih Američkih Država 25. svibnja 1961.)

Gledajući odluku američkog predsjednika u kontekstu vremena, Apollo program je bio velikim dijelom motiviran i geopolitičkim razlozima, a sve u svijetlu hladnog rata i utrke u osvajanju svemira vođenom između Sovjetskog Saveza i SAD-a.

Od ideje do realizacije

Nakon što je bio poznat cilj cjelokupnog projekta znanstvenici NASA-e dobili su zadatak da ideju pretoče u praktično rješenje. To nije bio nimalo lak zadatak jer jedan od uvjeta je bio odvesti čovjeka na Mjesec i vratiti ga nazad bez rizika po njegov život što je bila vrlo zahtjevna zadaća za tadašnju svemirsku tehnologiju.

mini|lijevo|250px|Raketa Saturn V Razmotrena su četiri moguća plana: Direktno uspinjanje: Ovim planom je bilo predviđano upućivanje svemirskog broda izravno prema Mjesecu na koji bi sletio i vratio se istim pogonom. Ovaj plan je je zahtijevao puno veću raketu nego ijednu proizvedenu u to vrijeme. Susret u Zemljinoj orbiti: Ovaj plan zahtijevao bi lansiranje dvije Saturn V rakete od kojih bi jedna sadržavala letjelicu za Mjesec, a jedna gorivo. Letjelica za Mjesec bi u orbiti bila napunjena gorivom za Mjesec, te bi cjelokupna bila upućena na Mjesec i vratila se nazad. Susret na mjesečevoj površini: Ovaj plan bi zahtijevao slanje na Mjesec dva svemirska broda. Jedan brod bi nosio motore pokretače te bi pristao na Mjesec. Isti bi bio praćen od zapovjednog broda pa bi na mjesečevoj površini pokretači bili prebačeni na zapovjedno vozilo kojim bi se astronauti onda vratili na Zemlju. Susret u mjesečevoj orbiti: Ovaj plan, koji je bio usvojen 1962., pripisuje se Johnu Houboltu, koristio je tehniku susreta u mjesečevoj orbiti. Prema tome planu svemirska letjelica bi bila modularna, sačinjena od zapovjednog modula, servisnog modula i mjesečevog modula. Servisni modul bi sadržavao sustave za održavanje života za posadu koja se treba sastojati od tri astronauta. Kruženje oko Mjeseca i slijetanje na površinu trebalo je prema planu trajati pet dana, a mjesečev modul bi se s dva astronauta, sa svrhom slijetanja na Mjesec, trebao odvojiti od ostatka letjelice, te nakon obavljenog zadatka vratiti nazad u orbitu gdje bi se ponovno spojio s ostatkom letjelice. U usporedbi s drugim planovima samo bi mali dio svemirskog broda trebao sletjeti na Mjesec pa bi se time na minimum smanjila težina za povratni let s Mjeseca, a time i snaga motora i količina goriva na tom dijelu letjelice. Na mjesečevom modulu bi slijedom toga postojao dio koji bi nakon završetka misije bio lansiran nazad u orbitu te bi se pripojio ostatku letjelice.

Cjelokupna misija bila bi izvedena s jednom raketom Saturn V. Jedina mana koju su isticali kritičari plana je bila u opasnostima koje su proizlazile iz relativno mnogo spajanja i odvajanja dijelova letjelice.

Letjelica

mini|250px|lijevo|Zapovjedni i servisni modul mini|150px|Mjesečev modul Apollo je bio trodjelni svemirski brod koji se sastojao od: zapovjednog modula kojem je svrha bila služiti kao nastamba za astronaute, te za upravljanje svemirskim letom. servisnog modula koji je služio za pogon letjelice i kao logistička podrška cjelokupnoj letjelici i astronautima. mjesečevog modula koji je služio da dvojicu astronauta spusti na mjesečevu površinu te ih vrati u mjesečevu orbitu.

Misije Apollo bez ljudske posade

Prije stvarnog početka svemirskog programa Apollo izvršeno je mnogo testiranja pogonskih raketa i lansirnih rampi, što je bio preduvjet da se uđe u realizaciju samog projekta. Stvarnim vremenom početka realizacije programa mogla bi se smatrati 1966. godina kada su počela testiranja pogonskih raketa koje će kasnije Apollo odvesti u svemir kao i testiranja sastavnih komponenti same svemirske letjelice.

Misije bez ljudske posade bile su sljedeće:

AS–201 – Prvo lansiranje rakete Saturn IB i prve verzije zapovjednog modula. Lansiranje izvršeno 26. veljače 1966. AS–203 – Istraživanje utjecaja bestežinskog stanja na tankove s gorivom rakete Saturn-IVB. Lansiranje izvršeno 5. srpnja 1966. AS–202 – Suborbitalni testni let zapovjednog i servisnog modula. Lansiranje izvršeno 25. kolovoza 1966. Apollo 4 – Prvo lansiranje rakete Saturn V. Lansiranje izvršeno 9. studenog 1967. Apollo 5 – Testiranje mjesečevog modula lansiranog na raketi Saturn IB u zemljinu orbitu. Lansiranje izvršeno 22. siječnja 1968. Apollo 6 – Pokušaj lansiranja Zapovjednog modula u mjesečevu orbitu raketom Saturn V. Lansiranje izvršeno 4. travnja 1968.

Misije Apollo s ljudskom posadom Sveukupno je bilo jedanaest misija s ljudskom posadom. Od njih su devet bile do mjeseca, a njih je šest završilo spuštanjem ljudi na mjesec Apollo 7

Posada: Wally Schirra (zapovjednik), Donn Eisele i Walt Cunningham.

mini|250px|Odvajanje Apolla 7 od rakete Svemirska letjelica Apollo 7 lansirana je uspješno iz Svemirskog centra John F. Kennedy pored Cape Canaverala na Floridi 11. listopada 1968. Letjelica je stavljena u orbitu od 227.8 x 283.4 kilometra (ili 123 x 153 nautičke milje).

Primarni cilj Apolla 7 bilo je testiranje pogonskih motora, zapovjednog i servisnog modula kao i testiranje posade prilikom ručnog upravljanja letjelicom. Nakon jedanaest dana leta zapovjedni modul je prošao brojne testove, a svi sustavi na letjelici funkcionirali su onako kako je bilo predviđeno. Pogonski sustav zapovjednog modula koji će imati zadaću izbacivanja zapovjednog modula u mjesečevu orbitu funkcionirao je prema planu.

Misija je obišla zemljinu orbitu 163 puta te iz orbite poslala prve žive televizijske snimke iz svemira koje su mogli promatrati milijuni ljudi širom svijeta. Letjelica je normalno izišla iz orbite, ušla u zemljinu atmosferu te se spustila u Atlantski ocean u blizini Bermudskog otočja sa samo 2 kilometra odstupanja od mjesta gdje je bilo predviđeno mjesto spuštanja.

Apollo 8

Posada: Frank Borman (zapovjednik), James A. Lovell Jr. i William A. Anders

mini|250px|Apollo 8 na raketi Saturn pri uzlijetanju mini|200px|lijevo|Zemlja snimljena iz Apolla 8 Apollo 8 je bio drugi let s ljudskom posadom u programu i prva misija u povijesti s ljudskom posadom koja je ušla u orbitu oko mjeseca. Letjelica je uspješno lansirana 21. prosinca 1968. iz Svemirskog centra John F. Kennedy.

Prilikom lansiranja prvi puta je s ljudskom posadom korištena raketa Saturn V koja će kasnije biti okosnica svih letova na Mjesec. Zadatak ove misije bio je postići operativno iskustvo posade u upravljanju letjelicom, testirati sustave zapovjednog modula, testirati komunikacijske sustave, te testirati sustave za održavanje života u orbiti oko Mjeseca. Posada je fotografirala mjesečevu površinu i to s bliže i dalje strane Mjeseca, tako dobivajući topografske podatke i druge znanstveno važne informacije o Mjesecu važne za buduće Apollo misije. Prilikom ove misije astronauti Frank Borman, William A. Anders i James A. Lovell Jr. bili su prvi ljudi koji su vidjeli Mjesec s dalje, Zemlji nevidljive strane.

Letjelica je težila od 28.817 kilograma što je bila težina zapovjednog i servisnog modula, uključujući potisnike i potrošna sredstva na letjelici. Letjelica i posada uspješno su sletjeli na Zemlju nakon nešto više od šest dana leta.

Na sam Badnjak 1968. godine, trojica astronauta iz Apollo 8 u izravnom televizijskom prijenosu čestitali su Božić svim stanovnicima Zemlje, uz čitanje odlomaka iz Knjige Postanka.https://www.bitno.net/vjera/svjedocanstva/video-misija-apollo-8-kruzili-oko-mjeseca-badnjak-1968-citali-bibliju/ Preuzeto 28. prosinca 2016.

Apollo 9

Posada: James McDivitt (zapovjednik), David Scott i Russell Schweickart.

mini|lijevo|250px|Astronaut David Scott pri izlasku izvan letjelice Letjelica Apollo 9 lansirana je iz Svemirskog centra John F. Kennedy 3. ožujka 1969. Ovo je bio prvi let u svemir mjesečevog modula s posadom sa zadatkom osposobljavanja mjesečevog modula (zvanog Pauk) za operacije na Mjesecu. Prilikom leta u zemljinoj orbiti koji je trajao deset dana mjesečev modul bio je od ostatka letjelice odvojen približno 70 sati pri čemu je testirano razdvajanje od zapovjednog modula, samostalni let mjesečevog modula i pristajanje uz zapovjedni modul. Kao rezultat nepovoljnog vremena u planiranom pristanišnom području, Apollo 9 je završio je ranije orbitiranje te se uspješno vratio na Zemlju.

Apollo 10

Posada: Thomas Stafford (zapovjednik), John W. Young i Eugene Andrew Cernan.

mini|250px|Mjesečev modul Apolla 10 iznad mjesečeve površine