Skinheads (eng. obrijana glava ) ili anglizam skinsi naziv za pripadnike supkulturne skupine.
Prva faza (Spirit of '69)
Iako su na nastanak i razvoj skinheada utjecali mnogi povijesni, demografski, religijski i sociopolitički utjecaji, najvažnije su dvije pojave: poslijeratno gospodarsko stanje, te useljavanje i socijalna integracija jamajkanskog stanovništva. Pedesetih i šezdesetih godina u Velikoj Britaniji bile su prisutne dvije glavne supkulture koje su naročito pridonijele nastanku skinsa. Predstavnici britanske bijele radničke klase bili su modsi, Skraćeno od Modernistmladići koji su slušali najnoviju "modernu" glazbu (uključujući soul, reggae i ska), nosili besprijekorno uredna odijela i vozili skutere (vespe i lambrette). Modsi su bili "tipični pomodari niže klase"Goldman, 1974 – supkultura poslijeratne Velike Britanije kada su teenageri imali solidne dohotke i želju za identitetom pored ličnosti školarca ili radnika. Nosili su nazgled konzervativna odijela pristojnih boja, te su bili probirljivi i uredni. Glazbom i mjestima za izlazak bili su usko vezani uz crnačku zajednicu imigranata s Jamajke, koja je u to doba bujala. U isto vrijeme, kako na Jamajci, tako i među imigrantima bila je aktivna supkultura čiji su akteri bili znani kao "Rude Boys"Rude u jamajkanskoj uporabi znači "divlji, nasilan, bezobziran". Povjesničar Horace Campbell o njima piše u djelu Rasta and Resistance:
"Između 1964. i 1967. u jamajkanskom društvu razvila se supkultura gnjevnih mladića. Znani pod pseudonimom "Rude boy" tražeći načine za samoizražavanje i priznanje, ovi nezaposleni mladići brzo su se integrirali u crno tržište, mnogi kao reketaši."
Nosili su odijela, slušali ska i reggae, te bili na zlu glasu zbog bezobzirnosti i nasilja.
Supkultura modsa počela se raspadati na niz različitih skupina tijekom 1966. godine. Najočitija je bila podjela između "hard modsa" i onih koji su otvoreno slijedili modu šezdesetih godina (te se tako približavali hipijima). "Ekstravagantniji modsi... upleteni u cijeli ritam i blues, pomodarstvo, stil ulice Carnabie... pretapali su se u modno svjesne hipije". Stan Cohen, 1972b
Takozvani "hard modsi" ili "gang modsi" su odbacivali hipijevske zamisli slobodne ljubavi i uživanja droga, njihovu glazbu i političke poglede. Često su se oblačili u jednostavnu odjeću – traperice s naramenicama, teške čizme s čeličnim "kapicama", kratko ošišani... Slušali su ska, rocksteady i reggae. Iz te grupe razvili su se skinheadi, te su krajem šezdesetih godina činili samostalnu i prepoznatljivu supkulturu. Svaka supkultura može se identificirati određenim stilom koji ju prati, a skinheadi nisu bili iznimka. Godine 1969. se razvilo nekoliko prepoznatljivih značajki stila koje su se mogle vidjeti po čitavoj Velikoj Britaniji: mladići s kratko ošišanom kosom, naramenicama i cipelama s čeličnom kapicom, su se olako mogli nazivati skinheadom a tada je to bila većina mladih iz radničke klase. U to vrijeme dužina kose i nije bila toliko važna kao danas – iako je većina redovno išla brijaču, "prolazila" je svaka dužina kroz koju se mogla vidjeti koža. Takozvana "nulerica" nije postala popularna sve do kasnih sedamdesetih. Postoji nekoliko teorija koje govore o razlozima za takav izbor odjeće. Jedna kaže da je glavni razlog tuča – nasilnici su se počeli kratko šišati da im kosa ne bi smetala u tučama, a cipele s čeličnim kapicama također daju očitu prednost. Druga pak kaže da kratka kosa i cipele s čeličnim kapicama dolaze od lučkih radnika, koji su morali brijati glavu da ne bi dobili uši, a čizme su im štitile prste. Za prvu medijsku pojavu skinheada uzima se listopad 1968. i "Great Vietnam Solidarity March" kada je dvjestotinjak mladića obrijanih glava u bojama Millwalla trčalo za hipijima uzvikujući "Enoch, Enoch" Enoch Powell - britanski političar, član Konzervativne stranke. Poznat je po svom "Rivers of Blood" govoru u kojem osuđuje imigraciju, te upozorava na povećanje udjela crnačkog stanovništva
Sama riječ "skinhead" nije ušla u govor sve do 1969., ali obrijani mladići s čizmama su viđeni u mod krugovima već oko 1964. Kako su hipiji i njihovi načini razmišljanja došli tek nekoliko godina kasnije, skinheade se ne može jednostavno svesti na antitezu hipija. "Hard modsi" su ostavljali odijela za večernje izlaske, a po danu su nosili obične majice i traperice. Isto tako, skupe cipele su zamijenjene cipelama s čeličnim kapicama, a kosa je postajala sve kraća i kraća. Skinsi su počeli nicati po svim većim gradovima Velike Britanije – od Londona, Liverpoola, Birminghama, Newcastle-a pa sve do Glasgowa.
Kao i u ostalim supkulturama, i ovdje je u socijalizaciji veliku ulogu igrala glazba. Bio je to reggae – drugi najvažniji jamajkanski izvozni proizvod. Skinsi su večeri provodili u halama za ples skupa s imigrantima s Jamajke, plešući na najnovije ska i reggae hitove – Desmond Dekker, Jimmy Cliff, Pat Morgan i drugi.Ovo doba se među skinheadima pamti kao "zlatno doba" – kad im se život sastojao od škole/posla, nogometa, izlazaka, alkohola i nasilja.
Uskoro je u reggae glazbi došlo do velikih promjena koje su nagovještavale isključenje bijelaca. Reggae je postajao sve jasnije posvećen rasnim temama, sve se više okretao rastafarijanizmu. Glavni motiv je postao Jah i moć crnog čovjeka.
"Dok je reggae postajao sve više obuzet svojim crnaštvom, dotle se sve manje doticao skinheada, koji su bili postupno izbačeni u vrijeme kada je krug zastarijevanja, bar što se supkulture tiče, skoro došao do svog kraja" Dick Hebdidge, Potkultura: značenje stila, Beograd, 1980.; str. 64. (srp.)
"...Sažeti jezik rastafarijanizma bio je namjerno načinjen nejasnim. On se razvio iz jamajkanskog žargona, a on je sam vjekovima govoren tako da ga Gospodar ne razumije. To je bio jezik koji je mogao ozlijediti svako pažljivo usređeno bijelo uho, a teme povratka u Afriku i Etiopiju, slavljene u reggaeu, nisu pravile nikakve ustupke za osjećaje bijele publike"Dick Hebdidge, Potkultura: značenje stila, Beograd, 1980.; str. 50.
Ranih sedamdesetih, mnogo starijih skinheada je polako "vješalo cipele o klin". Skinheadi su postali sinonim za nasilje, policija ih je neprestano kontrolirala, a i bilo im je otežano traženje posla. U Lutonu je policija skinheadima zabranila večernje izlaske nakon serije nasilnih incidenata s Azijcima, "greaserima",supkultura okupljena oko funka i disco-a, slavna u doba Johna Travolte i "Groznice subotnje večeri" drugim skinheadima, pa i slučajnim prolaznicima.
Stil skinheada nije potpuno nestao, ali je bilo očito da su se stvari jako promijenile. Odvojile su se tri nove struje – suedeheads, smoothies i bootboys. Suedeheads su pustili tek nešto dužu kosu, ali opet puno kraću u odnosu na ostale u to doba. Odijela i cipele koja su dosad bila rezervirana isključivo za večernje izlaske, sada su postala dnevna odjeća. Prestali su nositi teške cipele, ali ih se često moglo često vidjeti s kišobranom, koji je podjednako opasno oružje. Naime, znali su naoštriti sam vrh kišobrana, ili sakriti bodež u ručku.
Smoothies su potpuno napustili izgled skinheada – nosili su tenisice, vjetrovke i zvonaste hlače, te su puštali kosu dužu od suedeheada. Sa skinheadima i suedeheadima ih je povezivala povezivala ljubav prema istoj glazbi, pivu i nogometu.
mini|200px|Stil odijevanja skinheadsa: Dr. Martens čizme i Levi's traperice
Godine 1972., u doba dotad neviđenog huliganizma, pojavili su se bootboys. Glazba i moda su igrali sporednu ulogu u životu bootboya, jer se sve vrtilo oko nasilja i bitke oko teritorija – bilo da je pub, kvart, selo, grad ili tribina nogometnog stadiona u pitanju. Ska i reggae su još uvijek bili popularni, ali se također slušala i glazba s top lista. Nosili su jeans i teške cipele s osam do deset rupa, koje su suedeheadi i smoothiesi napustili. Bili su to fanatični navijači kojima je svako nedjeljno popodne prolazilo u tučama na nogometnom igralištu.
Godine 1972. supkultura skinheada je zapala u prvu krizu, te je ono što je u početku bilo znano kao "skinhead" skoro potpuno nestalo.
Druga faza (The second wave)
Oko 1977. godine fenomen punka je bio "mrtav" – ono što je u početku predstavljao bilo je nepovratno izgubljeno. Otpor prema društvu postao je uzaludan, jer punk fenomen prerastao u opću pojavu; postao je samo još jedan dio društva koje je toliko prezirao. Sex Pistols su se raspali smrću Sida Viciousa, The Clash je potpisao za veliku diskografsku kuću, a punk odjeća se mogla kupiti u većim trgovinama na Kings Roadu. Johnny Rotten rekao je to u jednoj rečenici na oproštajnom koncertu Sex Pistolsa u Winterlandu : "Imate li osjećaj da ste prevareni?".
Počeli su se pojavljivati novi sastavi koji su pjevali o stvarnom životu Sham 69, Cock Sparrer, Slaughter And The Dogs, The Burial, Menace i Skrewdriver. Mladi su, nakon što su se reggae i punk otuđili, našli novu glazbu s kojom se mogu identificirati – bio je to Oi! ili Streetpunk.
Dolazak Oi! glazbe označio je povratak skinheada. No, oni su se po mnogo čemu razlikovali od skinheada iz 1969. godine. Dosta je vremena prošlo, i nova je generacija oslikavala društvo u kojem je živjela. Šišali su se kraće, čak do "nulerice". Nosile su se teške cipele, kao i prije, ali sada su se nogavice nosile podvrnute, do samog vrha cipele. Isto tako, za razliku od prijašnjih cipela s osam do deset rupa, sada su se nosile cipele s četrnaest, pa negdje čak i dvadesetdvije rupe. U modi su bile i tetovaže na licu, često "Made in Britain". Skinheadi koji su "ostali vjerni" još od 1969. nisu htjeli imati ništa s novom generacijom, ili "ćelavim punkerima", kako su ih nazivali. Tako se u tučama na Kings Roadu, koje su se odvijale između teddiboya i punkera, često moglo vidjeti starije skinheade kako se bore na strani teddiboya, a nove na strani punkera. "Ponos i tradicija protiv bezobraznog nepoštivanja bilo koga i bilo čega".George Marshall, Spirit of '69: A Skinhead Bible; str. 72 (eng.)
Kako je vrijeme prolazilo, a punk sve više postajao društveno prihvatljiv, skinheadi su se odvajali i preuzimali stilske oznake skinheada iz 1969. Počeli su preferirati čistoću i urednost (koju su prvotni skinheadi preuzeli od modsa), nasuprot istrošenosti i neurednosti punka. Čak je i "skinhead reggae" ponovno postao popularan, te je puštan u stankama između nastupa Oi! sastava.
Članovi niti jednog vodećeg Oi! sastava nisu bili skinheadi, jer Oi! nikada nije ni bio žanr namijenjen isključivo skinheadima. Između članova sastava i publike, bar u početku, nije bilo barijera – članovi sastava bi prije nastupa bili u publici, za vrijeme nastupa im se publika nerijetko pridruživala na pozornici, a svlačionica je bila uvijek otvorena za sve. Uskoro je nasilje preuzelo glavnu ulogu na koncertima – punkeri protiv skinheada, skinheadi protiv skinheada.