Hrvatski jezik obuhvaća govoreni i pisani hrvatski standardni jezik i sve narodne govore kojima govore i pišu Hrvati. Povijesno, obuhvaća sve govore i sve književne jezike izgrađene na tim govorima, kojima su se služili Hrvati.<ref name="Matasović">Ranko Matasović: Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika, Matica hrvatska, 2008.</ref> Status hrvatskoga kao službenoga jezika u Hrvatskoj propisan je Zakonom o hrvatskom jeziku (NN 14/2024.).
Njime govori više od 5,5 milijuna ljudiTadić, Marko; Brozović-Rončević, Dunja; Kapitanović, Amir: The Croatian Language in the European Information Society , u: Rehm, G.; Uszkoreit, H. (ur.): The Croatian Language in the Digital Age. White Paper Series. Springer: Berlin, Heidelberg. https://doi.org/10.1007/978-3-642-30882-6_8 u Hrvatskoj i hrvatskim zajednicama u inozemstvu. Hrvatskim jezikom kao materinskim služi se stanovnika prema podatcima popisa stanovništva Hrvatske iz 2021.
Hrvatski je službeni jezik Republike Hrvatske, jedan od triju službenih jezika Bosne i Hercegovine te jedan od 24 službena jezika Europske unije.
Prema poredbenom jezikoslovlju hrvatski jezik jest sustav triju narječja:
čakavskog kajkavskog štokavskog.
Proučavanje hrvatskog jezika cilj je znanstvene discipline kroatistike. Pridružen mu je i hrvatski znakovni jezik, kojim se koriste gluhe osobe u Hrvatskoj.
Hrvatski sabor utemeljio je 1997. Dane hrvatskoga jezika od 11. do 17. ožujka. Institut za hrvatski jezik od 2013. obilježava Mjesec hrvatskoga jezika, od 21. veljače (Međunarodnoga dana materinskog jezika) do 17. ožujka (dana potpisa Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika).Mjesec hrvatskoga jezika ihjj.hr. Institut za hrvatski jezik
Povijesni razvoj hrvatskoga jezika Smatra se da se u doba doseljenja Slavena na područje današnje Hrvatske i Bosne (6. – 7. st.), ondje govorio još razmjerno jedinstven praslavenski jezik.Matasović, Ranko. 2008. Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika, Matica hrvatska.Lončarić, Mijo. 2005. Kajkaviana & alia, Ogledi o kajkavskim i drugim hrvatskim govorima. Čakovec, Zagreb: Zrinski, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Pretpostavlja se kako su se protojedinice budućih hrvatskih narječja već u razdoblju 7. i 8. st. razlikovala po razvoju praslavenskih jotiranih dentala, *t' i *d' i po razvoju suglasničkih skupina *št' i *žd'.Lukežić, Iva. 2012. Zajednička povijest hrvatskih narječja 1. Fonologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet u Rijeci, Katedra čakavskoga sabora Grobnišćine, Zagreb - Rijeka - Čavle.
Govori južnih Slavena idućih se stoljeća razvijaju u zapadnojužnoslavenske (predci slovenskoga, hrvatskog, srpskog, bošnjačkog i crnogorskog jezika) i stočnojužnoslavenske govore (predci bugarskog i makedonskog jezika).Lončarić, Mijo. 1996. Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb. Pretpostavlja se kako je slovenski jezik razvio jezične inovacije u 9. i 10. st. kojima se prvi odvojio od ostalih zapadnojužnoslavenskih govora, što je dovelo do toga, prema Snježani Kordić, da Hrvati štokavci u 21. st. razumiju oko % slovenskoga jezika.
Drži se da je nakon 10. st. uslijedilo raslojavanje ostalih govora u kajkavsko narječje, čakavsko narječje, zapadnoštokavsko narječje i istočnoštokavsko narječje.
Do 12. stoljeća Odjeljivanjem od ostalih slavenskih jezika, hrvatski počinje sa samostalnim razvojem. U odnosu na praslavensko stanje, dolazi do sljedećih promjena:
gubljenje razlike između dvaju poluglasa (slabog i jakog) nekadašnje y prelazi u i glasovi ę i ǫ (tj. nazalni e i o) prestaju biti nazalni te većinom prelaze u ẹ (zatvoreno e) i ọ (zatvoreno o)
13. i 14. stoljeće mini|Srednjovjekovni refleksi jata mini|Hrvatski dijalekti u srednjem vijekuU ovom razdoblju dolazi do različitog razvoja narječja, pa i do velikih razlika unutar samih narječja. Glavni uzrok je nestanak zatvorenih vokala (ẹ i ọ) u većini govora. Glas ẹ ili ě (hr. jat) koji je prelazi u a, e, i, je, ije ili opstaje kao ẹ (zatvoreno e), pri čemu ponegdje odlučuju kompleksna pravila.
Također, nestaje poluglas, i prelazi u a ili e, a iznimno u o.
Slogotvorno l prelazi u ọ (zatvoreno o), koje kasnije prelazi u u, o ili ostaje ọ (zatvoreno o).
Oko 1400. godine završno -l prelazi u o ili a u većini govora štokavskog narječja.
Staroslavenski glas t' u prelazi u č, ć, međuglas (č') ili opstaje kao t'.
Na krajnjem jugu (područje nastanka novoštokavice) šćakavske isoglose (refleksi praslavenskih šk', št', žg' i žd') postaju štakavske (refleksi šk, št, žg i žd).
Također, dolazi do promjene izvornoga naglasnog sustava od triju naglasaka (akut, kratki i dugi silazni) na sustave od 2 ili više naglasaka, te pomicanjem naglasnih mjesta u mnogim govorima.
Svim ovim promjenama se (novo)štokavsko narječje (koje sadrži 4 naglaska, kratki i dugi ulazni i silazni) više odjeljuje od ostala dva narječja.
U ovom razdoblju nastaje značajnija literarna produkcija oslikanih rukopisa na hrvatskom jeziku, uz svijest o posebnosti svojega jezika. Tako se u primjerice u 1. članku Vinodolskoga zakona iz 1288. godine govori o nazivu za đakona (žakana) koji služi u katedrali, uz biskupa: »Zakan ubo ki za biskupom stoji v toj istoj crikvi – zove se hrvatski malik, a vlaški macarol«. Nešto kasnije u Istarskom razvodu piše da su zapisnici o razrgraničenju općina u Istri sačinjeni od tri pisara, s verzijama na tri jezika, »jednoga latinskoga a drugoga nimškoga, a tretoga hrvackoga, da imamo vsaki na svoj orijinal pisat«.Stolac, Diana. 1996. „Nazivi hrvatskoga jezika od prvih zapisa do danas” // Filologija, br. 27, str. 107. - 121., , str. 112.
15. – 18. stoljeće mini|Pojednostavljeni prikaz razvitka hrvatskih dijalekataU ovom razdoblju dolazi do divergencije među narječjima, kao i do velikih seoba stanovništva, izazvanih turskim osvajanjima i ratovima koji su trajali stotinama godina. U mnoge štokavske govore ulazi vrlo velik broj turskih riječi (čarapa, top, boja, šećer, budala, jastuk, bunar…) U kajkavsko narječje ulaze mnoge njemačke riječi, a u primorske govore talijanske (putem venetskog). Takve razlike u rječniku postoje i danas.
U mnogim govorima nestaje razlika između č i ć/t'.
Postupnom standardiziranju jezika u to vrijeme je pomogao prijevod katoličkih obrednih pravila i raznih službenih crkvenih molitava na hrvatski jezik: 1640. godine je objavljen Ritual rimski, u prijevodu Bartola Kašića. Objavljuju se i razni drugi molitvenici i druga djela vjerske tematike, tako i više prijevoda na hrvatski jezik utjecajnog djela Tome Kempenca o kršćanskij askezi, pod naslovima Od naslidovanya Isukarstova kgnighe cetvere prevoditelja isusovca Atanazija Jurjevića (Beč, 1629.), Piismo od nasledovanya Gospodinna nasscega Yesussa koje je priredio isusovac Bartol Kašić (Rim, 1641.), te Od naszleduvanya Christussevoga : navuki oszebuyni prevoditelja pavlina Ivana Krištolovca (Beč, 1719.).Knjižnice grada Zagreba, podatci uz djelo Od naszleduvanya Kristussevoga : knige chetiri / iz diachkoga na horvatszki jezik po sztanovitem redovniku reda szvetoga Paula pervoga puschenika negda obernyene (Toma Kempenac, prijevod Ivan Krištolovec, 1760.) digitalnezbirke.kgz.hr. Pristupljeno 15. travnja 2024.]
19. stoljeće i kasnije mini|Moderni refleksi jata U novijem dobu dolazi do raznih pokušaja standardizacija jezika, uglavnom na štokavskoj osnovi, i usporedo s tim do pokušaja čišćenja jezika od posuđenica iz germanskih i romanskih, te iz turskog jezika; one se nerijetko zamjenjuju riječima posuđenima iz bližih slavenskih jezika (osobito češkoga: časopis, naslov, prednost, smjer, učinak, uloga, ured, zbirka…, kao i ruskoga: činovnik, iskren, odličan, opasan, poslovica, razočarati, strog, točka…). Istovremeno u jezik ulaze mnogi latinski i grčki termini. U 20. stoljeću dolazi do ulaska stanovitog broja riječi iz engleskoga (vikend, klub, tenk, boks…).
Krajem 20. stoljeća dolazi do razvoja masovnih medija i velikog utjecaja standardnog (književnog) jezika novina, radija i televizije na jezik. Najprije kroz šaljive podlistke, komedije i sl., a kasnije demokratizacijom društvenih odnosa i šire, ipak u medije ograničeno prodire i govorni jezik. Kao mješavina stvara se hrvatski supstandardni idiom koji ima velik utjecaj na standardni jezik i u praksi ga često zamjenjuje.
Narječja mini|240px|Dijagram međusobnih odnosa hrvatskih dijalekata Hrvatski jezik sastoji se od tri narječja. Ona su čakavsko narječje, kajkavsko narječje i štokavsko narječje. Nazivi narječja potječu oblika odnosno-upitnih zamjenica ča, kaj i što koje su karakteristične za pojedina narječja, a sve su se razvile iz općeslavenske zamjenice *čьto.mini|desno|240px|Usporedba hrvatskih narječja
Dijalektima čakavskoga i kajkavskoga narječja govore samo Hrvati, dok se štokavskim narječjem uz Hrvate služe i Bošnjaci, Srbi te Crnogorci.
Štokavskim narječjem govori se u Hrvatskoj u Slavoniji i Baranji, na većem dijelu Banovine, Kordunu, Lici i dalmatinskom kopnu; na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore i u Srbiji.
Čakavsko narječje rašireno je u Istri, na hrvatskim otocima i uskom obalnom području Primorja i Dalmacije.Lisac, Josip. 2009. Hrvatska dijalektologija; 2. Čakavsko narječje, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb.
Kajkavskim narječjem govori se u sjeverozapadnom dijelu hrvatskoga jezičnog prostora i Gorskom kotaru.
Rasprostranjenost
Hrvatskim jezikom govori više od 5,5 milijuna ljudi u Hrvatskoj i hrvatskim zajednicama u inozemstvu. Prema podatcima popisa stanovništva Hrvatske iz 2021., hrvatskim jezikom kao materinskim služilo se stanovnika. ) U Bosni i Hercegovini, (2004.). Hrvatski je materinski jezik za Hrvate u drugim zemljama: Sjedinjenim Američkim Državama, (popis iz 2000.);M. Paul Lewis, ur., Ethnologue: Languages of the World, XVI. izd., Dallas, Tex.: SIL Int., 2009., http://www.ethnologue.com/ Austriji, (popis iz 2001.); Srbiji, (popis iz 2011.);popis 2011. popis2011.stat.rs Mađarskoj, (popis iz 2001.); Italiji, 3500 (Vincent 1987.); Crnoj Gori, 6810 (2006.); Slovačkoj, 890 (popis iz 2001.).
Kao manjinski hrvatski jezik je u službenoj uporabi u nekim pokrajinama na ozemlju susjednih zemalja, tako je hrvatski jedan od službenih jezika u uporabi u crnogorskim općinama u Boki kotorskoj, zatim jedan je od sedam službenih jezika u srbijanskoj autonomnoj pokrajini Vojvodini,Milan Micić, Tibor Pal, Kalman Kuntić: "Koliko se poznajemo? : brošura". Projekt Afirmacija multikulturalizma i tolerancije, Izvršno vijeće Autonomne Pokrajine Vojvodine, Novi Sad, 2005., (2007., ; 2008., ). Stranicu uprava.vojvodina.gov.rs održava Uprava za zajedničke poslove pokrajinskih organa Vlade Autonomne Pokrajine Vojvodine, Pristupljeno 19. studenoga 2010. lokalni idiomi hrvatskoga jezika u službenoj su uporabi u austrijskoj saveznoj zemlji Gradišću, te također u talijanskoj provinciji Moliseu i rumunjskoj županiji Karaš-Severin.
Hrvatske manjinske zajednice Hrvati u Gradišću (Austrija, Mađarska, Slovačka, Češka) služe se najviše dijalektima čakavskoga narječja u središnjem Gradišću, zatim štokavskoga narječja u južnom Gradišću i kajkavskoga narječja u sjevernom Gradišću, no oni rabe vlastiti zajednički standardizirani oblik gradišćanskohrvatskoga mikrojezika.