Opsada Dubrovnika ili Obrana Dubrovnika skupni je naziv ratnih vojnih operacija koje su se tijekom Domovinskog rata, od rujna 1991. godine do konca rata u Hrvatskoj, odvijale na području nekadašnje općine Dubrovnik, od graničnog prijelaza Debeli Brijeg i Prevlake na istoku do Neuma i pelješkog mjesta Zamasline na zapadu, Čepikuća na sjeverozapadu, Osojnika u dubrovačkom zaleđu te graničnog prijelaza u Gornjem Brgatu na sjeveru općine. Ove operacije podrazumijevaju obranu od srpsko-crnogorske agresije na krajnji jug Hrvatske, obranu Dubrovnika za vrijeme opsade samog Grada, čišćenje dubrovačkog zaleđa i micanje neprijateljske vojske i topništva van domašaja za gađanje civilnih ciljeva u Dubrovniku i okolici. U Obranu Dubrovnika spadaju i operacije Čagalj, Tigar, Oslobođena zemlja, Vlaštica i Operacija Konavle.
Napad na ovaj dio Hrvatske izvele su kombinirane snage JNA, JRM i JRZ, potpomognute pripadnicima teritorijalne obrane Crne Gore, Istočne Hercegovine i četničkim dragovoljačkim postrojbama.
Uvod
Dubrovnik je grad smješten na krajnjem jugu Hrvatske s dobro očuvanom povijesnom gradskom jezgrom koja je uvrštena na popis UNESCO-ove Svjetske baštine. Tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća Dubrovnik je postao jedan od rijetkih gradova u kojem nije bilo vojarni JNA. Tadašnje vlasti bivše države držale da vojarni i vojsci nije mjesto u gradu čija je glavna gospodarska grana bio turizam, tako je vojska 1971. godine napustila Dubrovnik, a bivša vojarna je pretvorena u skladišta trgovačkog poduzeća Budućnost (kasnije Dubrovkinja). Jedini vojnici koji su ostali u Dubrovniku bili su mornari male barkase JRM koji su otočke vojarne na Lastovu opskrbljivali hranom i vodom. U blizini Dubrovnika, u mjestu Kupari, postojao je kompleks hotela u sastavu Vojne ustanove Kupari kojom je upravljala JNA, no vojnici na službi u Kuparima uglavnom su bili ugostiteljsko osoblje, a VU je bila gotovo nenaoružana. Sve oružje TO Dubrovnik bilo je pohranjeno u vojnim skladištima u selu Duži kod Trebinja, a vojni obveznici (rezervisti) iz Dubrovnika su na vojne vježbe odlazili na vojni poligon Grab iznad Trebinja ili u blizinu mjesta Ivanice, tada u trebinjskoj općini. Početkom rata u Hrvatskoj Dubrovnik je bio pošteđen napada, a tome je doprinijela činjenica da je Dubrovnik bio demilitariziran grad.
thumb|300px|Raspored snaga obrane i agresora tijekom opsade Dubrovnika thumb|300px|Ratno izvješće o brojnom stanju, danas muzejski eksponat thumb|300px|Ratno izvješće o brojnom stanju obrane na dan 1. prosinca 1991., danas muzejski eksponat thumb|300px|Radna mapa obrane Općine Dubrovnik - izložena u Muzeju Domovinskog rata thumb|300px|Ploča na ulazu u dubrovački Stari grad na kojoj su označena ratna oštećenja povijesnih dubrovačkih građevina thumb|300px|Oklopnjak Majsan thumb|300px|Letak s pozivom na predaju thumb|300px|Letak JNA s pozivom građanima na pružanje otpora Hrvatskoj vojsci thumb|300px|Dio naoružanja branitelja Dubrovnika izložen u Muzeju Domovinskog rata thumb|300px|Ratno izvješće i prepiska Zapovjedništva obrane i VPS Boka - izloženo u Muzeju Domovinskog rata thumb|300px|Branitelji Dubrovnika u dubrovačkom zaleđu
Osamostaljenjem Hrvatske, dubrovački Srbi, izjavljujući da im je ugrožena opstojnost, odlučili su osnovati ogranak Srpske demokratske stranke pa su organizirali osnivački skup i mitnig podrške u naselju Ivanici.Otvorena najava agresije na dubrovačko područje - Jakša Raguž, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska (PDF) Na tom skupu su bili nazočni Radovan Karadžić, Božidar Vučurević, Jovan Rašković, Novak Kilibarda, Jovan Pejović i ostali srpski političari iz vrha stranke.Jovan Pejović optužuje U svojim govorima jasno su iskazivali mogućnost vojnih operacija kojim bi od Dubrovnika napravili samostalnu novu Dubrovačku Republiku, koja bi bila pod patronatom nove Velike Srbije. Mještani srpskih naselja u istočnoj Hercegovini su naoružavani.
Istovremeno se u Crnoj Gori vodila, uz potporu vlasti, huškačka ratna kampanja "Rat za mir" zastrašivanjem tamošnjeg stanovništa lažnim informacijama da se u okolici Dubrovnika skuplja silna vojska koja ima više od 30.000 ustaša i stranih plaćenika, a koja za cilj ima napad na Crnu Goru i osvajanje Boke kotorske.Index - Strugar je lagaoAbolicija
Geostrateški položaj tadašnje općine Dubrovnik je bio jako nezahvalan i težak za organizaciju obrane grada i kopnenog dijela općine. Kako su kopneni susjedi Hrvatske Bosna i Hercegovina i Crna Gora 1991. još uvijek bili dio SFRJ, Dubrovnik i cijela dubrovačka općina su bili fizički odvojeni od Hrvatske, a na pojedinim mjestima je udaljenost od granice sa susjednom BiH do obalne crte bila manja od dvjestotinjak metara što je još više otežavalo organizaciju obrane Grada.
Ovako nezahvalan položaj Dubrovnika išao je na ruku okupatorskoj vojsci, pa će cijelo kopneno područje općine uskoro biti potpuno okupirano i odsječeno od ostatka svijeta. U takvoj situaciji u slučaju neprijateljskog napada iz susjednih republika pomoć Dubrovniku mogla je dolaziti isključivo morskim putem.
Suprotstavljene snage Snage obrane Snage obrane Dubrovnika i okolnog područja su bile malobrojne, slabo naoružane lakim pješačkim oružjem, između ostalog i lovačkim puškama, te malim brojem topničkog naoružanja koje se sastojalo od 7 minobacača 82 mm, 2 minobacača 120 mm i dva topa "ZIS" 76 mm. Branitelji Dubrovnika su, osim ovog naoružanja, raspolagali i malim brojem ručnih bombi, dijelom improviziranih, a dijelom proizvedenih u nekadašnjoj dubrovačkoj tvornici ugljenografitnih proizvoda te protupješačkim minama usmjerenog djelovanja, popularnim Televizijama proizvedenim u istoj tvornici.
Snage obrane su uključivale samo jednu vojnu postrojbu, sastavljenu od dvije satnije iz kojih će početkom 1992. godine nastati 163. brigada HV. Ta je postrojba bila sastavljena većinom od dragovoljaca te jedne manje satnije djelatnih pripadnika ZNG. Uz dragovoljce i pripadnike ZNG-a, snage obrane su uključivale pripadnike dubrovačke temeljne, prometne i specijalne policije. Početkom opće agresije na područje Općine Dubrovnik 1. listopada 1991. godine snage obrane su imale 410 naoružanih branitelja i 70 ljudi u pričuvi. Početkom studenoga 1991. godine u Dubrovnik je kao pojačanje stigla jedna satnija sastavljena od tri voda IX. bojne HOS-a u sastavu 4. brigade ZNG-a koja je u Dubrovniku ostala do konca prosinca 1991. godine.
Koncem studenoga 1991. godine u Dubrovnik je gliserima Odreda naoružanih brodova stigla grupa branitelja iz Sinja. Ova grupa je bila jačine ojačanog voda, sastavljena od četiri desetine, ili 32 pripadnika 2. bojne 4. gardijske brigade, te 7 pripadnika HOS-a. Dio Sinjana je raspoređen na obrambeni položaj u naselju Sustjepanu, a dio na položaj u naselje Nuncijatu. Nakon pogibije dvojice te ranjavanja sedmorice branitelja iz Sinja za vrijeme najžešćeg napada na Sustjepan 6. prosinca 1991., ovaj vod napušta Dubrovnik 23. i 24. prosinca 1991. godine.Tiskana svjedočanstva preživjelih branitelja - Udruga hrvatskih dragovoljaca (Gradski ogranak Sinj)
Snage obrane Dubrovnika tijekom studenoga 1991. 7. studenoga 1991. godine brojno stanje obrane Dubrovnika je bilo:Ručno pisano izvješće danas izloženo kao eksponat Muzeja Domovinskog rata na brdu Srđu (vidi sliku) + Branitelji iz DubrovnikaDužnostBrojno stanjeČasnici35Dočasnici13Vojnici625Ostali142Ukupno815
+ Branitelji pristigli iz Omiša, Kaštela i SinjaMjestoBrojno stanjeOmišani71Kaštelani37Sinjani39Ukupno147 Tijekom studenoga 1991. godine Dubrovnik je branilo najviše 962 branitelja. Taj broj je zbog ranjavanja i pogibija bio u stalnom opadanju.
Snage obrane Dubrovnika tijekom prosinca 1991. Brojno stanje na dan 1. prosinca 1991. godine iznosi 881 branitelj naoružan sljedećim naoružanjem:Zapovjedništvo sektora Dubrovnik - Ratno izvješće br. 7811 od 1. prosinca 1991. godine. U potpisu pukovnik Nojko Marinović, zapovjednik obrane Dubrovnika (Originalno izvješće izloženo kao muzejski eksponat u Muzeju Domovinskog rata u utvrdi Imperial na brdu Srđ - vidi sliku) + Brojno stanje naoružanja obrane Dubrovnika na dan 1. prosinca 1991. godineNaoružanjeKalibar i modelJedinica mjereKoličina</div>automatska puška7,62 mm M-70AB2komada585puškostrojnica7,62 mm CZ M-72komada18puškomitraljez7,9 mm CZ M-53komada16snajper7,62x51 mm Steyr Mannlicher i 7,9 mm CZ M-76komada7puška7,9 mm CZ M-48komada92poluautomatska puška (PAP)7,62 mm CZ M-59komada12puška7,62 mm M-14komada11ručni bacač44 mm M-57komada11ručni bacač raketa Osa90 mm M-79komada6laki minobacač60 mmkomad1srednji minobacač82 mmkomada7teški minobacač120 mmkomada2top ZIS76 mmkomada2protuzrakoplovni top 3/2020 mm tri cijevikomad1protuzrakoplovni top 1/2020 mmkomad1protuzrakoplovni top 1/20 Erlikon20 mmkomad1teški mitraljez12,7 mm Browningkomada3
Zapovjedništvo obrane Dubrovnika Zapovjednik obrane Dubrovnika bio je general Nojko Marinović koji je prije toga obnašao dužnost zapovjednika trebinjskog garnizona, ali je početkom rata u Hrvatskoj kao Hrvat prešao na hrvatsku stranu. Prilikom bijega iz Trebinja, u selu Duži mu je bila postavljena zasjeda s ciljem da ga se likvidira.Slobodna Dalmacija - Razgovor s ratnim vojvodom hercegovačkih Srba Božidarom Vučurevićem
Zapovjednik 1. satnije bio je pukovnik Eduard Čengija dok je zapovjednik 2. satnije bio pukovnik Krešo Klarić. Iz ove dvije satnije kasnije će biti ustrojena 163. brigada HV, a satnije će prerasti u bojne. Zapovjednik postrojbe koje su činile ove dvije satnije a koja će kasnije prerasti u 163. brigadu Hrvatske vojske bio je prebjeg iz JNA pukovnik Ivan Varenina.
Okupatorske snage Nasuprot snagama obrane Dubrovnika, neprijateljska vojska je bila sastavljena od postrojbi koje su bile u sastavu nekoliko korpusa JNA i JRM: 2. Titogradski (podgorički) korpus, Mostarski korpus, 37. Užički korpus, 472. motorizirano-tenkovska brigada iz Trebinja 9. Vojnopomorski sektor JRM iz Kumbora.
Ove su postrojbe bile popunjavane i ojačavane pripadnicima crnogorske i Teritorijalne obrane grada Trebinja, te raznim četničkim dragovoljačkim postrojbama. Neprijatelj je napadao s oko 30.000 vojnika naoružanih sa 100 tenkova, 50 oklopnih transportera, oko 120 komada topničkog oružja raznih vrsta i kalibra, oko 100 zrakoplova te nekoliko brodova topovnjača. Za koordinaciju napada na jug Republike Hrvatske ustrojena je 2. Operativna grupa neprijateljskih snaga s isturenim zapovjednim mjestom u Kifinom selu pored Trebinja. Za zapovjednika 2. OG je postavljen general potpukovnik Jevrem Cokić.
Zapovjedni lanac neprijateljske vojske Zapovjednik JRM je bio admiral Mile Kandić, a zapovjednik 9. VPS Boka kapetan bojnog broda Krsto Đurović koji je 5. listopada 1991. godine poginuo u nerazjašnjenoj helikopterskoj nesreći. U istom helikopteru je bio i zapovjednik 2. OG Jevrem Cokić koji je teško ozlijeđen. Za zapovjednika 9. VPS, umjesto poginulog Krste Đurovića, imenovan je viceadmiral Miodrag Jokić, a načelnik štaba 9. VPS Boka je ostao kapetan bojnog broda Milan Zec. U isturenom zapovjednom mjestu 2. operativne grupe u Kifinom Selu, teško ozlijeđenog generala Cokića do 14. listopada 1991. mijenjao je general potpukovnik Mile Ružinovski, a njega je od tog dana naslijedio general potpukovnik Pavle Strugar.
Cilj napada Napad neprijateljskih snaga, koji je prema naznačenom roku trebao trajati od 2 do 3 dana, bio je predviđen u dvije faze. U prvoj je cilj bio izbiti na morsku obalu i presjeći Jadransku magistralu te na taj način prometno izolirati i blokirati Dubrovnik. U drugoj etapi je cilj bio potpuno razbiti, prisiliti na predaju i razoružati snage obrane Dubrovnika i biti u spremnosti za napadna djelovanja prema Zapadnoj Hercegovini.