Duklja, također i Dukljansko Kraljevstvo (crn. Дукљанско Краљевство, Краљевина Дукља; grč. Διοκλεία, Diokleia; lat. Doclea, Diocleia), bila je srednjovjekovna slavenska država koja se nalazila na području suvremene Crne Gore.
Prof. dr. Neven Budak navodi kako bizantski izvori ni susjedna slavenska plemena Dukljana (Neretvani, Zahumljani, Travunjani, Konavljani) ne ubrajaju u Srbe, a "u slučaju Duklje to je još jasnije".Neven Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb 1994, str. 60
Srpski povjesničar dr. Dragoslav Janković također navodi da je Duklja "najstarija crnogorska država".Dragoslav Janković, Istorija države i prava naroda Jugoslavije, 1980, str. 6
Crnogorski povjesničar prava dr. Čedomir Bogićević piše da "moderna crnogorska država, sukcesor je historijski, pravni i kulturološki Duklje".Čedomir Bogićević, "Crnogorski pravno istorijski rječnik", Podgorica, 2010, str. 137 Povjesničar crnogorske književnosti Slobodan Kalezić navodi da je naslijeđe Duklje temelj crnogorske nacionalne kulture, uključujući i crnogorsku književnost.Slobodan Kalezić, "Crnogorska književnost u književnoj kritici: Stara književnost", Nikšić, 1990, str. 34
Slobodan Tomović piše kako npr. i Opštecrnogorski zbor "potječe iz dalekih vremena Dukljansko-zetskog perioda crnogorske povijesti".Slobodan Tomović, "Enciklopedija Njegoš", I, Podgorica, 1999, str. 628 Na drugome mjestu, prof. Tomović piše: "Pleme ili savez plemena od koga su Crnogorci stvarno postali - Dukljani, kasnije Zećani u to vrijeme (9-12. st.) imaju isti politički i teritorijalni status kao Srbi i Hrvati".Slobodan Tomović, "Komentar Gorskog vijenca", Nikšić, 1986, str. 21
I starije hrvatske kronike spominju državu Duklju kao zasebni entitet: "Prema tome prostirala se Duklja od Bara do Kotora uz more, a u unutrašnjosti do današnjih crnogorskih planina, koje su je odvajale od Srbije".Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine: Od najstarijih vrimena do godine 1463, Zagreb, 1942, str. 180
Pod dinastijom Vojislavljevića Duklja je doživjela uspon, ali i pad koncem 12. stoljeća.
mini|250px|Bodin
Etimologija Duklja je slavenizirani naziv i potječe od naziva rimskoga grada Duklja, sada gradine u blizini suvremene Podgorice, te od ilirskoga plemena Dokleati koji su živjeli na području od Podgorice do današnjeg Nikšića.
Duklja se, također, etimologički izvodi iz starog indoeuropskog korijena – dhoukl, sa značenjem skrovit, taman, crn, te je očita semantička veza ovoga korijena s današnjim imenom Crne Gore.Dr. Božidar Šekularac, Dukljanska država i povelje dukljanskih vladara, na crnogorskom jeziku
Negdje od konca 12. stoljeća za ovo područje sve se više koristi naziv Zeta.
Stanovništvo Slaveniziranje mini|270px|desno|Pismo pape. Grgura VII. u kojem je 1078. godine dukljanskom vladaru Mihailu priznao kraljevsku krunu, obrativši mu se kao Mihailu, kralju Slavena
Slavenski predci današnjih Crnogoraca i drugih narodnosti suvremene Crne Gore počevši od 6. stoljeća ovladavali su rimskom provincijom Prevalitanom, gradom Dukljom, planinama i ravnicom oko Skadarskoga jezera i dijelom obale Jadranskoga mora prihvaćajući ne samo kršćanstvo, već i etnik Dukljani.
Etnogeneza Najpoznatiji bizantski kroničar, car (945. – 959.) Konstantin Porfirogenet, u svome znamenitom djelu De administrando imperio – premda za sve okolne zemlje nabraja južnoslavenske narode, izrijekom Srbe ili Hrvate koji ih naseljavaju – za Duklju ne navodi da su je naselili ni Srbi ni Hrvati,Nedoumice srpskih povjesničara oko etnogeneze Duklje naime spominje samo i jedino: Dukljane.
K. Porfirogenet,O Dukljanima i zemlji u kojoj sada obitavaju
Dukljani mini|250px|desno|Vojislav, utemeljitelj dukljanske dinastije Vojislavljevića
Dukljani su slavensko i/ili slavenizirano stanovništvo Duklje, prve crnogorske države, predci suvremenih Crnogoraca.Dukljani (crnogorski: Дукљаңи, također i Dioklićani – Диоклићани, u grčkim povijesnim izvorima Διοχλείς ili Διοκλητιανοί, latinski: Dioclenses.
Za razliku od Porfirogeneta, te navoda N. Brijenija (Νικηφόρος Βρυέννιος)N. Brijenije, Opis borbe protiv Dukljana i Hrvata, u grčkom izvorniku Διοχλείς χαί χυί Χωροβάτων , Kekvamena (Κεκαυμένος),Kekavmen, O tome kako je knez Vojislav Dukljanin zarobio bizantskog stratega u DubrovnikuKekvamen, 108.11-12, u grčkom izvorniku: ἦν δὲ εἰς τὰ κάστρα Δαλματίας εἰς τὴν Ζένταν καὶ εἰς τὴν Στάμνον τοπάρχης Βοϊσθλάβος ὁ Διοκλητιανός najvećeg bizantskog pjesnika 12. st. T. Prodroma (Θεόδορος Πρόδρομος)T. Prodrom, veličajući jedan vojni pohod cara Manuela I. Komnena i protiv Duklje izrijekom spominje i Dukljane - Διοκλεΐς. Opširnije: Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, IV, urednici Georgije Ostrogorski i Franjo Barišić, Beograd 1971., str. 177. itd., neki drugi manje pouzdani bizantski pisci ponekad izjednačavaju dukljanske vođe ili dio stanovništva Duklje s drugim Slavenima (Dukljani-Srbi i Dukljani-Hrvati), daju im pogrdna značenja (Dukljani-Dalmati, Dukljani-Tribali, Dukljani-Skiti)), treći zamjenjuju imena iz neznanja i komotnosti (Srbi koje neki i Hrvati nazivaju), a riječ je, kako primjećuje Pavle Mijović, samo i izrijekom o Dukljanama, četvrti koriste recidiv mode skitomanije (Neki skitski čovjek po imenu Vojislav), a peti pleonazam (Hrvati i Dukljani pobunivši se), a govori se i o ustanku makedonskih Slavena pod vodstvom tadašnjeg dukljanskog princa Bodina itd.Dr. Pavle Mijović, Skiličine legende kao istorijski izvor
Dr. Špiro Kulišić utvrdio je kako još od najstarijih bizantskih izvora i kasnije nema spomena o tome da Srbi ili Hrvati u značajnijim skupinama naseljavaju područje u 11. st. oformljene Duklje (cit. u izvorniku):
Dr. Radoslav Rotković piše (cit. u izvorniku):
Dr. Neven Budak, razmatrajući krunidbu Mihaila, prvog kralja Duklje i činjenicu da je "zavladao susjednim sklavinijama" u svjetlosti etnika Dukljani, veli:
Vjera mini|230px|desno|Ostatci Katedrale Sv. Jovana u Svaču, jednom od najvažnijih dukljanskih gradova Po Ljetopisu popa Dukljaninu, Sv. Ćiril je, na proputovanju za Rim, preveo u kršćanstvo slavenskog kralja Svetopeleka. Uslijedilo je (citati na crnogorskom jeziku) "... veliko veselje i hrišćani, silazeći s planina i skrivenih mjesta, đe su se bili raspršili, počeše hvaliti i blagosiljati ime Gospoda".Dr. Danilo Radojević, Hrišćanstvo u Crnoj Gori od početka do Crnojevića, na crnogorskom jeziku
Tada je, navodno, "Svetopelek odobrio hrišćanima koji se 'služahu latinskim jezikom' da se povrate u svoja mjesta i da obnove sela i gradove, porušene od pagana".
No, o svemu tome nema potvrde u drugim izvorima.
Konstantin Porfirogenet ističe prvenstvo Bizanta u širenju kršćanstva među Slavenima. On kaže da je još car Heraklije (610. – 641.) uputio misionare među Slavene. Na osnovu toga je inzistirano da južnoslavenske zemlje pripadaju bizantskoj ekumenskoj patrijaršiji iz Carigrada.
Kristijaniziranje Dukljana izgleda da je u potpunosti svršeno do 10. stoljeća:
Za vladavine Mihaila dukljanskom kneževinom došlo je do konačne šizme između Istočne i Zapadne crkve (1054. godine).
Rim i Carigrad sukobit će se oko crkvene supremacije. Katolički vjerski karakter Duklje ostat će nepromijenjen do kraja njezina postojanja kao nezavisne države (do 1186. – 1189. godine).
No nakon srpskog osvajanja Dukljanskoga kraljevstva, tijekom narednih stoljeća, uz nemale će otpore dominatnom vjerom postati pravoslavlje. Paradoks se očituje u činjenici da je Nemanja, raški veliki župan koji je predvodio Srbe u pohodu na Duklju – kao dijete oca-izbjeglice iz Raške – bio kršten upravo kao katolik u Duklji.
Titule dukljanskih vladara Dvojica najmoćnijih dukljanskih vladara, kraljevi Mihailo i Bodin, nosili su titule priznate i u Carigradu i u Rimu, općenito i u drugim zemljama i kod drugih naroda:
Michaeli Sclavorum RegiMihailo, kralj Slavena
Mihailo, protospatar
Regis Bodin gloriossimi Bodin, veleslavni kralj mini|150px|desno|Grb Duklje καὶ ἐζουσιαστ(η) Διοκλίας (καὶ) Σερβ(ίας)Protosevast i eksusijast Duklje i Srbije
Цар на България Петър IIICar Bugarske Petar III.
Simboli Grb Duklje Grb dinastije Vojislavljevića imao je zlatnu kosu lentu, s heraldičke lijeve u desnu stranu, koja je razdvajala dijagonalni izduženi štit. Zastupljene su boje crvena i zlatna, kojima se u heraldici simbolizira hrabrost i velikodušnost.Crnogorski državni i dinastički grbovi, grupa autora, na crnogorskom jeziku
Grb Vojislavljevića je povijesni temelj crnogorskog državnog grba.
Dukljanska država prije Vojislavljevića
Crvena Hrvatska Ljetopis popa Dukljanina (Glava XI.), nastao koncem 12. stoljeća, donosi izvješće o razdiobi na Duvanjskom saboru 753. godine kojom je Duklja od druge polovice 8. stoljeća i kasnije jedno vrijeme bila dijelom Crvene Hrvatske, a koja se po tom izvoru prostirala od Duvna do Drača u Albaniji, no o svemu tome nema nikakve potvrde u bizantskim ili drugim referentnim povijesnim izvorima.
Najraniji spomen dukljanske države Tijekom 9. stoljeća Bizant je objedinio veći dio teritorija nekoć rimskih provincija Prevalitane i Novoga Epira u posebnu temu sa sjedištem u Draču.
No Duklja, po spisima Konstantina Porfirogeneta iz 10. stoljeća tada je izvan bizantskog i domašaja Dračke teme.
Izuzevši primorske gradove Bar i Ulcinj, Porfirogenet izvješćuje o slavenskoj arhontiji Duklji kao posebnoj sklaviniji koju naseljavaju Dukljani. U spisu De ceremoniis aulae byzantinae među stranim vladarima nalazio se i dukljanski arhont.
Prvi dukljanski vladar mini|250px|desno|Pečat dukljanskoga arhonta Petra Arhont Petar prvi je neosporno utvrđeni vladar Duklje,Istorijski leksikon Crne Gore (tom 1, A-Crn), Daily Press/Vijesti, Podgorica 2006., str. 55. no povjesnica nije točno utvrdila u kojem vremenskom razdoblju.
Iza njega je ostao pečat, koji se danas čuva u Berlinu, a na kojem piše:
† ПЕТР АРХОNТ С ДИОКΛIA AМIN † PETAR ARHONT DUKLJE AMIN
Vjeruje se kako je Petrislav iz Ljetopisa popa Dukljanina zapravo Arhiont Petar i da je on otac Svetoga Vladimira.
Sveti Vladimir mini|230px|desno|Knez Vladimir, dukljanski svetac Sveti Vladimir je dukljanski knez i prvotni svetac. U Dukljanskoj crkvi je Vladimir u najmanju ruku bio blaženik (beatus, prvi stupanj svetosti) a Ljetopis popa Dukljanina tri puta spominje da je on i sveti (sanctus). Ima indicija da ga je kanonizirao, kao sveca tada jedinstvene Crkve, 1019. Carigradska patrijaršija.<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/o_dukljanskom_knezu_vladimiru.htm Dr. Pavle Mijović, O dukljanskom knezu Vladimiru. Akademik Mijović navodi kako je Mavro Orbini († 1614.) prvi od naših pisaca koji su Vladimira ubrojili u svece: Donedavno ga (Sv. Vladimira - op.a.) nije bilo u kalendaru Srpske crkve, a u Carigradskoj je uveden poslije priznanja nezavisnosti Crne Gore i autokefalnosti njene crkve.]</ref>
Crnogorska povjesnica pretpostavlja da je Vladimir rođen oko 970. godine. Na samom koncu 10. st. Duklja se prostirala od Boke kotorske do rijeke Bojane. Vladimir je vladao i Duklji susjednim oblastima što Ivan Skilica opisuje kao Trimalijom i obližnjim oblastima Srbije. Skilica, općenito nenaklonjen Slavenima, kaže da je Vladimir bio čovjek pravičan i miroljubiv i pun vrline. Prema nekim povijesnim dokumentima prvi puta objavljenim 2001. – 2009. u zborniku Monumenta Montenegrina kojeg očekuje znanstveno verificiranje, Vladimirova je titula bila i kralj Dalmacije.
Bezuspješno je Vladimir nastojao sklopiti sporazum s Bizantom protivu cara Samuila. To je izazvalo bijes Samuilov, pa je 997. godine poslao vojsku na Duklju. Do sukoba je došlo na rijeci Bojani i Dukljani su poraženi. Vladimir je zarobljen i odveden u Samuilov dvor na Prespi.
Samuilova kćer, lijepa princeza Kosara, obratila se ocu za milost. Ona se zaljubila u dukljanskoga kneza i uz Samuilovu suglasnost Vladimir i Kosara ubrzo su se vjenčali.