mini|Marko Marulić, jedan od najvećih hrvatskih latinista i "otac hrvatske književnosti" Hrvatski latinizam ili hrvatska latinistička književnost termin je kojim se označuje književno stvaralaštvo na latinskom jeziku, koje se razvilo na području Hrvatske od 9. stoljeća pa sve do naših dana. Na tom se području već od 9. i 10. stoljeća javni, a ponekad i privatni dokumenti pišu na latinskom jeziku, dakako na lokalnoj varijanti srednjovjekovnog latiniteta, a od 12. do 14. stoljeća pojavljuju se i djela pisana na jeziku, koji je već bliži klasičnom latinitetu.

Srednji vijek mini|200 px|desno|Benediktinski samostan sv. Marije u Zadru Obilnih tragova latinskog stvaralaštva u srednjovjekovnoj Hrvatskoj nalazimo već od 9. stoljeća, kako na brojnim kamenim natpisima tako i u još brojnijim sačuvanim javnim i privatnim ispravama. U nekim od tih spomenika, posebno u stihovanim natpisima, nailazimo i na ljepote pjesničkog izraza. Tako na sarkofagu splitskog velikaša Petra Crnoga (11. stoljeće) čitamo deset stihova o prolaznosti života, koje je sastavio đakon Dabro (Dabrus). Poznatiji je nadgrobni natpis Vekenege, upraviteljice benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru (umrla 1111.), na četiri ploče s 20 stihova (heksametri i elegijski distisi), u kojima nepoznati pjesnik slavi Vekenegine zasluge za taj samostan. Zanimljiv je natpis bribirskoga kneza Mladena III. Šubića (umro 1348.) u trogirskoj katedrali, sastavljen od 22 golijardska stiha. Fragmentarno su sačuvana dva naročito vrijedna natpisa: kneza Trpimira iz sredine 9. stoljeća i nadgrobni natpis kraljice Jelene Slavne iz 976., koji počinje: In hoc tumulo quiescit Helena famosa (= "U ovom grobu počiva Jelena slavna"), a završava se riječima: Icque aspiciens vir "anime" dic "miserere Deus" (= "Čovječe, kad ovamo pogledaš, reci: 'Bože, smiluj se duši njezinoj'"). Najstarija isprava s dvora nekog od hrvatskih vladara jest Trpimirova darovnica (852.), u kojoj se prvi puta u domaćoj ispravi spominje hrvatsko ime.

Iz 11. stoljeća poznate su dvije povelje kralja Petra Krešimira IV.: darovnica povodom osnutka samostana sv. Marije u Zadru (1066.) i darovnica kojom se samostanu sv. Krševana u Zadru daruje otok Maun "u našem dalmatinskom moru" (= in nostro Dalmatico mari). Od drugih isprava značajni su notarski spisi (najstariji je iz 1146. u Zadru), gradski statuti (najstariji je splitski iz 1240) te Statut zagrebačkog kaptola, koji je sastavio zagrebački kanonik Ivan Arhiđakon Gorički (1334.) i koji predstavlja najstariji urbar u Hrvatskoj (urbarium je zbirka propisa, koji su u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, Slavoniji i Vojvodini uređivali odnose vlastelina i kmetova i njihove međusobne dužnosti). Istoj kategoriji pripada i Supetarski kartular, zbornik prijepisa dokumenata koji se odnose na samostan sv. Petra u Selu nedaleko od Splita (osnovan 1064.). To je važan izvor za hrvatsku povijest s kraja 11. stoljeća.

Iz 11. stoljeća potječu i dvije sačuvane liturgijske drame, obje u najstarijem obredniku zagrebačke katedrale. Jedna je u najprimitivnijem obliku, Pohod grobu (Visitatio sepulchri), a druga je mnogo razvijenija iz božićnog ciklusa, Trokraljevska igra (Officium stellae), u kojoj su prikazana tri kralja koja su se došla pokloniti Kristu, njihova posjeta Herodu itd.

Među latinskim stvaralaštvom u srednjovjekovnoj hrvatskoj kulturi posebno se izdvajaju kronike. Prva među njima je Ljetopis popa Dukljanina iz sredine 12. stoljeća, za koju autor u uvodu, kaže da ju je sa "slavenskog" preveo na latinski i naziva je Libellus Gothorum ili Sclavorum regnum. Autor "Ljetopisa" je nepoznati katolički svećenik iz Bara, a ime "Pop Dukljanin" dao mu je hrvatski povjesničar Ivan Lučić, koji je ovo djelo tiskao kao prilog vlastitom djelu De regno Dalmatiae et Croatiae (1666.) pod naslovom Presbyteri Diocleatis Regnum Sclavorum, i to latinski tekst (u 47 poglavlja), dok se navodni "slavenski" izvornik nije sačuvao. Postoji i stari hrvatski prijevod (vjerojatno iz 14. stoljeća), koji je sastavio nepoznati autor iz okolice Splita. Taj je prijevod početkom 16. stoljeća Splićanin Dmine Papalić našao u Makarskom primorju i prepisao ga "rič po rič". Taj je prijevod nazvan Hrvatska kronika, ali obuhvaća samo 23 poglavlja latinskog izvornika, za koja je prevoditelj smatrao da kazuju hrvatsku povijest i kojima je dodao još pet poglavlja o vladavini kralja Zvonimira i o legendi o njegovoj pogibiji. Papalićev prijepis zatim je na latinski slobodno preveo Marko Marulić (1510.), i taj je latinski prijevod također izdao Ivan Lučić u spomenutom djelu, pod naslovom Regnum Dalmatiae et Croatiae gesta. "Ljetopis" se obično dijeli na tri djela: rodoslovlje slavenskih vladara, legenda o sv. Vladimiru i dukljanska kronika 11. i 12. stoljeća. Povijesna vrijednost djela nije velika. Odsustvo svake kronologije, izmišljanje i miješanje raznih povijesnih ličnosti i događaja te intervencije kasnijih prepisivača znatno otežavaju raspoznavanje prave povijesne osnove djela.

U 13. stoljeću Toma Arhiđakon (Thomas Archidiaconus, oko 1200. do 1268.), rodom iz Splita, iz romanske obitelji, kanonik i političar u rodnom gradu, napisao je Solinsku povijest (Historia Salonitana, 1266.). Tu je kronološkim redom izneo živote i djela solinsko-splitskih nadbiskupa od rimskih vremena do svog doba, praveći mnoge ekskurse o prošlosti Splita i srednjovjekovne Hrvatske, te stoga predstavlja vrijedan povijesni izvor za razdoblje Krešimira IV. i Zvonimira. Suvremenu povijest često prikazuje veoma živopisno, npr. navalu Mongola, sukobe između Splita i Trogira te političke razmirice u gradu.

Spis Opsada Zadra (Obsidio Jadrensis), u dvije knjige, djelo je nepoznatog autora iz 14. stoljeća. To nije suhoparna kronika, već živ i detaljan prikaz teške sudbine Zadra kad su ga 1345./'46. s kopna i mora opsjeli Mlečani. O istom događaju sačuvan je i kraći suvremeni spis Zadarska kronika (Chronica Jadrensis), čiji je autor sklon Mlečanima, za razliku od autora Opsade Zadra, koji piše izrazito antimlečanski. Stihovanu kroniku o najstarijoj povijesti Dubrovnika sastavio je autor, koji sebe samoga zove Milecije (Miletius, 13. ili 14. stoljeće), pa je i samo to djelo, od kojega nam je sačuvan 91 heksametar, nazvano Milecijeva kronika.

Humanizam i renesansa

Humanizam je već u prvim desetljećima 15. stoljeća prodro na istočnu obalu Jadranskog mora, prije svega zbog blizine njegova izvorišta. Zahvaljujući kulturnim dodirima s Italijom, već u predrenesansno doba – uglavnom posredništvom pojedinih članova lokalne elite, ali i posredništvom putujućih humanista – krajem 14. stoljeća i u Hrvatskoj se primjećuju počeci humanističkog djelovanja: skupljanje antičkih natpisa i prepisivanje starih kodeksa.

Primorski su se krajevi od početka 15. stoljeća nalazili pod mletačkom vlašću, dok se sjeverna Hrvatska od 12. stoljeća do mohačkog poraza 1526. nalazi u državnoj zajednici s Ugarskom (i kasnije će, sve do 1918., biti u nekoj specifičnoj državno-pravnoj ovisnosti od nje), a 1527. skupa s jednim dijelom Ugarske potpada pod vlast Habsburga. Humanisti iz primorskih krajeva u sve većem broju odlaze na studije u Italiju i druge europske zemlje i tako jačaju kulturne veze sa središtima europskog humanizma. Humanisti iz sjeverne Hrvatske svoju djelatnost razvijaju ponajviše u korvinskom krugu u Budimu. Jedino je Dubrovnik s okolicom sačuvao relativnu neovisnost sve do Napoleonovog vremena, i ondje je uz književnost na hrvatskom cvalo i stvaralaštvo na latinskom jeziku, i to sve do duboko u 19. stoljeće.

desno|mini|200px|Kip Ivana Viteza od Sredne Središnje ličnosti korvinskog kruga u Budimu bili su Ivan Vitez od Sredne (Johannes Vitéz de Zredna, oko 1408. – 1472.) i njegov nećak Ivan Česmički (Ianus Pannonius, 1434. – 1472.), obojica hrvatskoga podrijetla i obojica školovana u Italiji. Vitez se nije toliko istakao kao latinski pisac koliko kao organizator, jer je u Budimu utemeljio skriptorij i knjižnicu (Corviana), a u Požunu 1467., po uzoru na Sveučilište u Bologni, prvu visoku školu na slovačkom i ugarskom tlu (Academia Istropolitana). Ivana Česmičkog, najvećeg latinskog pjesnika toga doba izvan Italije, Talijani smatraju svojim, jer se školovao u Italiji, Mađari svojim jer je postao ugarski feudalni velikaš i bio najistaknutiji humanist u korvinskom krugu, a Hrvati svojim jer je bio hrvatskog podrijetla. Po utjecaju svoga djela nedvojbeno pripada mađarskoj i hrvatskoj književnosti, donekle i talijanskoj, ali prije svega univerzalnoj europskoj latinskoj književnosti (pisao je isključivo na latinskom). Njegove su latinske pjesme po svemu na razini najboljeg talijanskog latinističkog pjesništva 15. stoljeća, napose epigrami, koji su jednostavni, jasni, nalik improvizaciji i uvijek poentirani, kao kod njegova uzora Marcijala. Tematika im je široka: ljubav, prijateljske razmirice, književne rasprave, naivnost hodočasnika i lakomost svih onih, koji se na njihov račun žele obogatiti. Kasniji su mu epigrami već smireniji i često odišu melankolijom. Tada piše i elegije, u kojima je još sjetniji i turobniji, i koje premda napisane u najboljem humanističkom maniru i s puno aluzija na antičke teme, reflektiraju osjetljivu lirsku narav.

Zadar U Zadru djeluje ninski biskup Juraj Divnić, povjesničar i latinski pjesnik oko čije se ličnosti okupljaju zadarski humanisti.

Šibenik

Iz Šibenika je hrvatski humanist Juraj Šižgorić (Georgius Sisgoreus, 15. stoljeće), koji 1477. izdaje zbirku pjesama Tri knjige elegija i lirskih pjesama (Elegiarum et carminum libri tres), koja je ujedno i prva hrvatska inkunabula. U zbirci ima pjesama u elegijskim distisima, sapfičkoj strofi i falečkom jedanaestercu s uobičajenim humanističkim temama iz antike, ali i onih koje je ispjevao saepenumero doloris cruciatu affectus (= "počesto mučen bolom"), kako sam kaže u uvodu, gdje misli kako na vlastite tako i na narodne patnje. Duboko proživljen vlastiti bol najbolje se vidi u elegiji O smrti dvojice braće (De duorum obitu fratrum) – jedan od njih pao je pro patria pugnans, pro laribusque suis (= "boreći se za svoju domovinu i svoj kućni prag"). U elegiji O pustošenju šibenskog polja (De Sibenicensis agri vastatione) izražava tugu i ogorčenje zbog turskih pljački po rodnom zavičaju. Pjesnik bi i sam u borbu: Pro te, sacra fides, et dulcis patria, pro te / sit mea barbaricis dedita vita viris (= "Sveta vjero, za tebe, i slatka domovino, za tebe / život bih dao svoj barbarskim ljudima tim"). Po tri pisma u prozi koja su uvrštena u zbirku, a koja su mu poslali prijatelji, te po pjesničkim poslanicima koje je on posvetio drugima, vidi se da su se održavale žive književne veze među humanističkim krugovima na cijeloj jadranskoj obali. U rukopisu je ostalo manje prozno djelo O položaju Ilirije i o gradu Šibeniku (De situ Illyriae et civitate Sibenici). Premda je pisao isključivo na latinskom, Šižgorić hvali usmjeno stvaralaštvo na narodnom jeziku posebno ističuči pjesme i poslovice.

U Šibeniku je dobio prvo humanističko obrazovanje Šižgorićev mlađi sugrađanin Antun Vrančić (Antonius Verantius ili Wrantius ili Vrantius, 1504. – 1573.), stric polihistora i konstruktora Fausta Vrančića (Faustus Verantius, 1551–1617), također iz Šibenika. Na svojim brojnim putovanjima Antun Vrančić sakupljao je rimske natpise na Balkanu, a tijekom jedne diplomatske misije u Otomanskom carstvu, skupa s poznatim flamanskim humanistom A. B. Busbecqom u Ankari pronašao je Augustov autobiografski spis Djela božanskog Augusta (Res gestae divi Augusti), kasnije nazvan Spomenik iz Ankare (Monumentum Ancyranum). Kako ga je i objavio, to je ovaj natpis poznat i kao Codex Verantianus. Pored povijesno-putopisnih dela, tiskao je i zbirku pjesama u elegijskim distisima Pjesme u dokolici (Otia, iz 1542. godine), u kojima pjeva o ljubavi, životnim radostima i društvenim zbivanjima.

Trogir