Josip Juraj Strossmayer (Osijek, 4. veljače 1815. – Đakovo, 8. travnja 1905.) bio je hrvatski biskup, teolog, političar, utemeljitelj središnjih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija te pisac i mecena. Bio je jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih hrvatskih osobnosti 19. stoljeća.
Životopis Podrijetlo i školovanje Josip Juraj Strossmayer podrijetlom je iz kroatizirane njemačke vojničke obitelji: njegov se pradjed iz Gornje Austrije nastanio u Osijeku gdje se vjenčao Hrvaticom. Rodio se 1815. godine u Osijeku, od oca Ivana i majke Ane (rođ. Erdeljac).Josip Juraj Strossmayer, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, pristupljeno 8. siječnja 2023. Josip Juraj je u rodnome Osijeku pohađao pučku školu i gimnaziju (šest razreda franjevačke gimnazije), a dvogodišnji filozofski tečaj završio je u katoličkom sjemeništu u Đakovu gdje mu je jedan od učitelja bio poznati teolog Andrija Šumanovac. Potom je studirao teologiju u Pešti gdje je 24. listopada 1837. godine promoviran u doktora filozofije. Dana 16. veljače 1838. godine zaređen je u Đakovu, i nakon toga dvije godine boravio je u Petrovaradinu kao vikar. Godine 1840. otišao je u Augustineum, u Beč, i 1842. godine postao je doktor teologije i profesor kanonskog prava na bečkom Sveučilištu, polaganjem disertacije o problemu crkvenoga jedinstva. Nakon što se vratio u Đakovo imenovan je profesorom u Sjemeništu gdje je predavao filozofiju, matematiku i svjetovnu povijest, te biblijske znanosti.
Već za vrijeme školovanja pristajao je uz Ilirski pokret u Hrvatskoj. Od 1842. do 1847. godine profesor je đakovačkoga sjemeništa, a potom je dvije godine u Beču dvorski kapelan i jedan od trojice ravnatelja u Augustineumu. U to doba predavao je i kanonsko pravo na bečkom Sveučilištu.
Promocija u biskupa mini|desno|Strossmayer 1850. godine Na prijedlog bana Josipa Jelačića 18. studenoga 1849. godine imenovan je đakovačkim biskupom, a za biskupa posvećen je u Beču tek 8. rujna 1850. godine. Prigodom ustoličenja u čast i dužnost biskupa Strossmayer je svoj program izrazio riječima "Sve za vjeru i za domovinu". Tom je vjerskom i narodnosnom programu ostao vjeran čitava života. Kao biskup naslijedio je golema imanja đakovačke biskupije, koja je iskoristio za svoje kasnije mecenatske priloge i darove na kulturnom i prosvjetnom polju. Najveću i najizrazitiju mecenatsku aktivnost Strossmayer je razvio u vrijeme najžešćih političkih borba u Hrvatskoj. To je bilo razdoblje između 1860. i 1873. godine. Nakon tzv. Luksemburškog manifesta cara i kralja Franje Josipa I. o liberalizaciji društvenoga života imenovan u Carevinsko vijeće, gdje traži samostalnost Hrvatske i ujedinjenje svih njezinih dijelova.
Kulturni rad mini|Posljednje počivalište biskupa Strossmayera u kripti đakovačke katedrale. Ističe se na Vatikanskom koncilu (1869. – 1870.), gradi katedralu u Ðakovu, zgradu HAZU (1877. – 1880.), podaruje Akademiji zbirku slika starih majstora (koja postaje temeljem Strossmayerove galerije 1884.), pomaže rad hrvatskih škola i knjižnica, čitaonica, rad na rječniku, podržava Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, pomaže časopise, novine, književnike, znanstvenike i umjetnike. Materijalno je pomagao i tiskanju raznih znanstvenih djela u akademijinim izdanjima. Zalaže se za ostvarenje hrvatskih nacionalnih interesa potičući narodni duh riječima: "Narodna je knjiga i glavni plod duha svakoga naroda i glavno pomicalo njegova razvitka, pače u nesnosnim prilikama javnoga života jedino sidro, koje ga čuva od propasti". U političkom se pogledu zauzimao za sjedinjenje hrvatskih zemalja, za građanske slobode i za prava hrvatskoga jezika. Na kulturnom planu zauzimao se za to da hrvatski narod ide u korak s ostalim kulturno razvijenim narodima Europe. Akademijina knjižnica, arhiv i galerija slika najveće su kulturne dragocjenosti hrvatskoga naroda.
Josip Juraj Strossmayer, darovatelj, osnivač i pokrovitelj Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, HAZU (tada JAZU, 1861.), utemeljitelj obnovljenoga Hrvatskog sveučilišta (1874.), skupljač umjetnina, znameniti domoljub i čovjek koji je golemom snagom djelovao na mnoge svoje suvremenike. O tome govore i mnoga njegova pisma.
Također je igrao veliku ulogu u osnivanju zagrebačkog Sveučilišta 1874. godine. Pomagao je osnivanje tiskare na Cetinju, a zatim Matice slovenske. Također tiska prvu zbirku makedonskih narodnih pjesama braće Miladinova (1861.). Zbirka sadrži 584 makedonske i 76 bugarskih pjesama (ove posljednje otkupljene od bugarskog folklorista i književnika Vasila Čolakova), a Konstantin Miladinov htio ju je nazvati Makedonske narodne pjesme.Miladinov Konstantin: Da vidam Ohrid, Struga da vidam, Zajednica Makedonaca u Republici Hrvatskoj, Priredio Borislav Pavlovski, Zavičajna naklada "Žakan Juri", Zagreb – Pula 2001. (2001), Ipak, na Strossmayerovo inzistiranje, zbirka je objavljena pod naslovom Bugarske narodne pjesme.K. Miladinov spominjao je makedonski naslov zbirke u svojim pismima Strossmayeru. Cf. Goran Kaogjera, Braća Miladinovi – legenda i zbilja, Hrvatsko filološko društvo Rijeka, Rijeka 2001.; Naslovnica zbirke vidljiva je ovdje Djeluje u duhu sjedinjenja katoličke i pravoslavne crkve, inicira kult slavenskog bogoslužlja Ćirila i Metoda i tiska glagoljske misale, pozdravlja proslavu devedestogodišnjice kijevskog pokrštenja svetog Vladimira. Obimnim priljevom iz dijeceza služio se prvenstveno kako bi utemeljio škole, sjemeništa i akademiju znanosti, likovnu galeriju i ornamentalnu katedralu svetoga Petra u Đakovu (1866. – 1882.).
Zalaganjem za to da se Mariju Jurić Zagorku 1896. godine primi u uredništvo Obzora, nasuprot protivljenju uredništva, pokazao se i kao pionirom borbe za ženska prava. Marija Jurić primljena je kao politička suradnica i referentica mađarsko-hrvatske politike.Aleksandar Vojinović, Trebam li se odreći svojih knjiga zato što me toliki čitaju?, Jutarnji list, 1. kolovoza 2008.
Umro je 8. travnja 1905. godine u Đakovu, u 90-oj godini života. Pokopan je u kripti katedrale svetoga Petra u Đakovu.M. L., Graditelj katedrale u Đakovu, Glasnik HAZU, Godina I., broj 2., Zagreb, 2015., ISSN 1849-6091, str. 12., pristupljeno 8. siječnja 2023.
Politički rad mini|desno|Strossmayer 1861. godine U Pešti je ušao u krug prijatelja Jana Kolara i surađivao s češkim političarima Františekom Palackym i Rigerom. Istupao je kao pristalica kulturnog i političkog zbliženja slavenskih naroda. Kao dvorski kapelan, u periodu od 1849. – 1859. godine, u doba austrijske kontrarevolucije odlučno je bio na strani bana Josipa Jelačića. Od 1860. godine pa narednih 13 godina vođa je Narodne stranke (1860. – 1873.), zastupnik u Hrvatskom saboru i predsjednik Hrvatskog kraljevinskog odbora. Od 1861. do 1862. godine veliki je župan Virovitičke županije. U doba aktivnog bavljenja politikom smatrao je kako Austrija mora postati federativna državaStjepan Damjanović, Jugoslavenstvo i hrvatstvo – Što je o velikom biskupu pisao predsjednik Matice hrvatske. Lukas o Strossmayeru , Vijenac, br. 551, 16. travnja 2015., pristupljeno 6. listopada 2019. u kojoj će svi narodi doći do izražaja. Težio je ujedinjenju južnih Slavena u okviru Austrije pod vlašću Habsburgovaca. Nastojao je Austriji prokrčiti put na slavenskom jugu šireći njenu utjecajnu sferu na južnoslavenske zemlje izvan granica austrijske države. U Pojačanom vijeću u Beču zalagao se 1860. godine za federaciju te zahtijevao prisajedinjenje Dalmacije Hrvatskoj, također i Rijeke i Međimurja sa sjevernom Hrvatskom i Slavonijom, kao i uvođenje hrvatskog jezika u administraciju i škole. Opirao se germanizaciji i mađarizaciji Hrvatske i svih ostalih slavenskih zemalja unutar Monarhije. Njegova borba za integritet Hrvatske i njezinu suverenost, rad na južnoslavenskoj uzajamnosti, usko su povezani s pokretanjem preporoda svih slavenskih naroda na temeljima duhovne baštine sv. Ćirila i Metoda, da tako Slaveni ravnopravno stanu uz bok Germana i Romana, kako u Europi, tako i u Crkvi.
U zgradi tadašnjeg gradskog poglavarstva u Bjelovaru (danas zgrada Gradskog muzeja), na prvome katu susreo se s carem i kraljem Franjom Josipom I., 12. rujna 1888. godine. Tijekom susreta, Franjo Josip I. prigovorio mu je, što je poslao brzojavnu čestitku u Kijev prigodom 900. godina pokrštavanja Rusa. Taj događaj poznat je kao bjelovarska afera.
Za banovanja Khuena Hedervaryja Neovisna narodna stranka, kojoj pripada, iznosi program kojim zahtijeva potpunu autonomiju Hrvatske s Dalmacijom i Rijekom unutar ugarskoga dijela Monarhije.
U doba nagodbe Pri zaključenju Hrvatsko-mađarske nagodbe borio se protiv ukidanja hrvatske autonomije po pitanjima proračuna i financija. Godine 1872. izabran je u Regnikolarnu deputaciju za reviziju Nagodbe. Nakon propasti pokušaja proširenja hrvatske autonomije (1873.) povukao se iz aktivnog političkog života i iz vodstva Narodne stranke, reviziju Nagodbe nije odobrio. Stao je na stranu državno-pravne oporbe Makanaca, a kasnije uz Nezavisnu narodnu stranku. Posvećuje se radu na južnoslavenskoj uzajamnosti i zajedništvu. Krivo je i posve nepravedno smatrati Strossmayera „jugoslavenom” u onom značenju koje je taj pojam dobio u 20. stoljeću. Njegovo je južnoslavenstvo tek jedna vizija političkih traženja u ondašnjem geopolitičkom okruženju i ideje austroslavizma, vizija koja je za konačni cilj imala suverenu, integralnu i samostalnu Hrvatsku. Godine 1861. u Hrvatskom Saboru održao je čuveni govor o odnosu Hrvatske prema Ugarskoj, a u kome se zalagao za federalni savez s ugarskim narodima. Pet godina kasnije (1866.) izabran je za predsjednika Hrvatske regnikolarne deputacije za pregovore s Mađarima, a koji su bezuspješno završeni.
"Jugoslavenstvo" J. J. Strossmayer je, u suočavanju s u 19. stoljeću aktualnim težnjama za germanizacijom i/ili mađarizacijom slavenskih naroda na području Austrije i Ugarske, vidio izlaz u idejama panslavizma i austroslavizma. Iz takvih promišljanja iznjedrilo se i ime današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti: ona se 1866. godine kada ju je Strossmayer osnivao zvala "Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti".
Godine 1926. Đuro Šurmin objavio je dokument koji je Strossmayer sastavio 1874. godine, taj dokument trebao je biti osnovica za uređenje države južnih Slavena, a u njemu bilo je i:
Nakon što se tijekom narednih desetljeća Strossmayer imao priliku podrobnije upoznati s političkim težnjama tadašnje srpske politike, on prepoznaje da od nje prijeti slična prijetnja kakva je dolazila i od drugih nacionalističkih politika koji su u ono doba htjele Hrvatsku i hrvatstvo posve dokinuti, te taj teritorij i stanovništvo pripojiti svojim nacionalnim područjima. U pismu Franji Račkom 1884. godine piše: "Narod nam je u vrlo opasnom položaju. Srbi su nam krvavi neprijatelji. Dobro je rekao, mislim Marković, da dočim se mi ljuto borimo prot Madžara, Srbin brat iza leđa na nas navaljuje".Gordan Grbešić, "Od ilirskoga pokreta i jugoslavenske ideje do neuralgičnih točaka u hrvatsko-srpskim odnosima u 20. stoljeću", Diacovensia, sv. 21, br. 1. Travanj 2013.