mini|250px|Henrik IV. (Detalj iz evangelistara samostana St. Emmeram, poslije 1106.) Henrik IV. Okrutni Povijest 6, str. 266, Jutarnji list, Isbn 978-953-300-040-4 (vjerojatno u Goslaru, 11. studenog 1050. – Lüttich, 7. kolovoza 1106.) bio je sin cara Henrika III. i Agneze od Poiotua. Rimsko-njemački kralj od 1056.; rimsko-njemački car (1084. – 1105.). 31. prosinca 1105. njegov sin i nasljednik Henrik V. prisilio ga je da se odrekne prijestolja.
Henrik IV. bio je jedan od najkontroverznijih srednjovjekovnih careva. Vladao je skoro 50 godina, najdulje od svih srednjovjekovnih careva. Ovaj vladar podijelio je ne samo svoje suvremenike nego i kasnije naraštaje, osobito povjesničare. Njegov sukob s papom Grgurom VII. i odlazak u Canossu smatraju se vrhuncem borbe za investituru i među najpoznatijim su događajima europske srednjovjekovne povijesti.
Djetinjstvo i mladost mini|150px|Henrikova rodna kuća u Gosleru danas. Henrik IV. rodio se 11. studenoga 1050. u Goslaru (u današnjoj saveznoj pokrajini Donjoj Saskoj) kao dugo željeni nasljednik prijestolja. Njegovi roditelji isprva su mu dali ime po njegovu djedu Konradu, ali su mu ime, vjerojatno pod utjecajem opata opatije Cluny Huga, ubrzo promijenili u Henrik.
Na Božić 1050. zakleli su se nazočni knezovi njegovu ocu caru Henriku III. da će biti vjerni prijestolonasljedniku. U studenome 1053. državni knezovi su na saboru u Triburu odabrali tada trogodišnjeg Henrika za kralja postavivši međutim uvjet da će mu biti vjerni samo ako se dokaže kao pravedan vladar.
17. srpnja 1054. Henrik je u Aachenu okrunjen za njemačkoga kralja. Na Božić 1055. otac ga je u Zürichu zaručio s Bertom Torinskom čime je htio postići političku protutežu u alpskome području nasuprot svome najvećem protivniku vojvodi Donje Lotaringije Gottfriedu III. Bradatom i kući Canossa-Tuscija.
Henrik III. iznenada je umro 5. listopada 1056. Na samrti je dao da prisutni državni knezovi po drugi put izaberu njegova sina za kralja te ga stavio pod zaštitu pape Viktora II., koji se od rujna nalazio u Njemačkoj. Budući da je Henrik u trenutku očeve smrti imao samo šest godina papa je postigao da regentsku vlast preuzme njegova majka Agneza. Također je ishodio pomirenje s vojvodom Gottfriedom Bradatim, posjeo Henrika u Aachenu na prijestolje Karla Velikog te se pobrinuo da mu državni knezovi s juga države prisegnu na vjernost. U veljači 1057. papa Viktor vratio se u Italiju gdje je ubrzo i umro.
Da bi formirala pouzdan oslonac među velikašima regentkinja Agneza izvršila je preraspodjelu vojvodstava, ali novi bavarski vojvoda Oton prevario ju je i prisilio da stupi u samostan, a novim je regentom postao nadbiskup Kölna Anno. Njega je pak potisnuo nadbiskup Bremena Adalbert.
Unutarnje borbe regenata oko vlasti omogućile su dotle niz promjena u Ugarskoj. Ondje je 1060. umro Andrija I., a pretendenti su bili njegov brat Bela I., oženjen kćerkom poljskoga kneza Mješka II., i njegov sin Salamon, oženjen kćerkom cara Henrika III. U prvoj njemačkoj intervenciji u korist Salamona njemačka je vojska poražena tako da je zavladao Bela I. Ali on je ubrzo umro tako da je došlo do druge njemačke intervencije koja je na vlast dovela Salamona (1063. – 1074.), ali Mađarska je morala priznati vrhovnu njemačku vlast.
29. ožujka 1065. Henrik IV. proglašen je punoljetnim te je sam preuzeo vladarske poslove. No pravu je vlast i dalje zadržao nadbiskup Adalbert. On je svoga štićenika upućivao na razuzdan život kako bi sam nesmetano mogao vladati. Ali to je izazvalo pobunu velikaša koji su 1066. odstranili Adalberta, prisilili kralja da promijeni način života, prihvati se vladarskih dužnosti i 13. ožujka 1066. oženi Bertom Torinskom. No, Henrik se ubrzo 1069. htio rastati od Berte i poništiti to prisilno vjenčanje, ali to nije dopustio papinski legat (poslanik) Petar Damiani. Mladi kralj zbog toga je zamrzio papinstvo što će vrlo skoro doći do izražaja.
Pobuna u Saskoj
Najvažniji događaj prvih godina Henrikove vladavine bilo je izbijanje pobune u Saskoj. Pad regenta nadbiskupa Adalberta iskoristila je naime saska vojvodska kuća Billunga i razgrabila njegove posjede. Istovremeno je misionarska djelatnost među slavenskim plemenima na istočnim granicama države jenjavala što je bio rezultat slabljenja njemačkoga utjecaja i jačanje oslobodilačkih pokreta slavenskih plemena protiv njemačke vlasti. Unutrašnji neredi u Saskoj potakli su na otvorenu pobunu i bavarskog vojvodu Otona koji je međutim poražen i svrgnut s položaja. Ali otpor se nastavio u Saskoj na što su se nadovezali daljnji ustanci velikaša diljem države.
Dugotrajno ratovanje i mnogobrojna razaranja teško su pogađala seljaštvo u cijeloj Njemačkoj. Seljaci u Saskoj pobunili su se zbog mnogobrojnih nameta i tlake koji su se od njih tražili. Ti nemiri proširili su se i u druga područja i poprimili obilježje općeg seljačkog ustanka protiv velikaških zamkova i crkvenih imanja. Ti ustanci prisilili su velikaše da prijeđu na kraljevu stranu. Pridobivši za sebe većinu velikaša Henrik je 1075. uspio ugušiti pobunu u Saskoj i uvesti red u državi.
Borba za investituru i odlazak u Canossu
Ali Henrik nije dugo uživao u plodovima trijumfa u Saskoj jer uskoro je planula višedesetljetna borba za investituru koja je vezala sve njegove snage i pozornost.
Od početka klinijevske i lotaringijevske reforme pa do druge polovice 11. stoljeća proces reformiranja Crkve i svećenstva ostvario je znatne uspjehe, ali je imao i brojne padove. U Njemačkoj je doduše redovnički život u samostanima dobio na disciplini i moralu, a biskupima su imenovani samo ljudi dostojni toga položaja. Crkva je međutim u cjelini bila podvrgnuta svjetovnoj vlasti pa je svaka nestabilna situacija na prijestolju omogućavala ucjenjivanje i promjene na položajima koji su se podjeljivali kao nagrada za političku i vojnu pomoć u brojnim zavjerama i obračunima među zavađenim stranama.
U Italiji su se reformna shvaćanja teško probijala do papinskoga prijestolja, a kada su papama postajali i pobornici reforme, njihova su se stremljenja sukobljavala ili s nastojanjima kraljevske odnosno carske vlasti da papinstvo i podloži državi, ili pak, u razdobljima kad nije bilo jake kraljevske i carske vlasti, sa svevlašću i samovoljom rimske feudalne aristokracije u Papinskoj državi. Zbog toga se papinstvo, naročito od Klementa II. (1046. – 1047.), nakon razdoblja u kojoj je nemoralni život pojednih papa kulminirao s ličnošću Benedikta IX., za pontifikata niza papa, pretežno Nijemaca, pod neposrednim utjecajem velikih pobornika reforme Petra Damijanija i redovnika Hildebranda moralo boriti s dvojakim teškoćama: s ovisnošću visokog svećenstva u Njemačkoj o svjetovnoj vlasti i s novim valom duboke demoralizacije koja je u Italiji zahvatila svećenstvo.
Usto je i opća situacija sada bila drukčija. Reformne težnje više nisu dolazile odozdo nego je sada njihovo ishodište bilo papinstvo. Međutim dok su papama postajali zaredom Nijemci, pobornici reforme, u Njemačkoj su reforme praktički bile onemogućene. Još je Konrad II. bio obustavio svaku pomoć reformi i crkvene službe sustavno podređivao interesima svoje politike. Za desetogodišnje malodobnosti Henrika IV. i zatim, u novom desetogodišnjem razdoblju njegova ratovanja s unutarnjim i vanjskim protivnicima kao i zbog već spomenute Henrikove mržnje prema papinstvu, u Njemačkoj je opet prevladalo kupovanje ili prodavanje biskupskih i opatskih položaja pristalicama ove ili one sukobljene strane (simonija).
Papinstvo je simoniju smatralo glavnim zlom toga doba, ali taj je pojam proširilo i na svaku investitiuru (uvođenje) klerika u crkvenu službu koju učini laik. Stoga su mnogi crkveni sabori (sinode) uvijek iznova zahtijevali da laici nipošto ne smiju uvoditi klerike u bilo koju crkvenu službu i da ih klerici od njih ne smiju ni kupovati ni primati.
Reformne su snage laičku investituru zbog dva razloga uspoređivale sa simonijom: s jedne je strane obred investiture vrlo sličio podjeljivanju lena, s druge strane čest je bio slučaj da su vlasnici mnogih crkava zapravo bili svjetovni feudalci koji su onda uvodili klerika u službu. Kod uvođenja u biskupsku i nadbiskupsku službu investitura je bila pridržana kralju koji je biskupu odnosno nadbiskupu prilikom uvođenja u službu predavao biskupski prsten i štap (tzv. investitura štapom i prstenom).
Papinstvo je tome pružalo otpor i govorilo da jedino papa ima ovlast postavljati i smjenjivati biskupe. Zahtijevalo se također od svećenstva da se strogo pridržava čistoće i celibata pozivajući se pritom na idele života prve Crkve u siromaštvu bez zemaljskih dobara.
Očekujući žestoki Henrikov otpor papinstvo je učvrstilo savez s vojvodom Gottfriedom Bradatim, francuskim kraljem Filipom I. i Normanima.
Te nove reformne idele najjače je podupirao redovnik Hildbebrand koji je 1073. izabran za papu kao Grgur VII. (1073. – 1085.); jedan od najznačajnijih papa uopće. On je 1075. sastavio spis „Dictatus papae“. U njemu se naglašava božansko porijeklo Crkve i utvrđuje njezina nepogrešivost. Zbog toga papa kao poglavar Crkve i nasljednik apostola Petra, kome je sam Isus, Sin Božji, povjerio vlast nad sveopćom Crkvom, ima pravo na apsolutnu i nepogrešivu duhovnu vlast nad cijelim kršćanskim svijetom. Papa je zakonodavac za sve crkvene ustanove i nema mu pravo suditi nitko osim Boga. Kao što je nastojanje za vječni život duše i njeno spasenje smisao čovjekova postojanja, tako se i država, kao institucija ovoga svijeta, treba podvrći duhovnom vodstvu Crkve, koja se brine za čovjekovu vječnost. Ako papa i Crkva ocijene da svjetovni vladar ne vlada državom u duhu Božjih i crkvenih propisa, onda papa može, po svome od Boga danom pravu, takvoga vladara svrgnuti, a njegove podanike razriješiti zakletve vjernosti.
Henrik se na to ispočetka uopće nije obazirao. Uspješno ugušivši pobunu u Saskoj (1075.) i dalje je postavljao i smjenjivao biskupe po volji. Kad je zatim u Milanu izbio ustanak protiv tamošnjeg nadbiskupa što ovaj nije bio kadar ugušiti, kralj je imenovao novog nadbiskupa, orijentiranoga izrazito antireformno i antipapinski. To je dovelo do oštrih polemika s papom, da bi papa Grgur VII. u prosincu 1075. poslao pismo Henriku u kojemu mu je zaprijetio izopćenjem iz Crkve (u ono doba najstrašniju kaznu koja je često bila vrlo djelotvorna ) ako to ne opozove. U tom je pismu papa među ostalim ovako oslovio Henrika:
Grgur biskup, sluga slugu Božjih, pozdrav i apostolski blagoslov kralju Henriku – pod uvjetom da se pokorava Apostolskoj Stolici kako i dolikuje kršćanskom kralju (...)!
To nije ostalo bez odgovora. 24. siječnja 1076. u Wormsu (u Frankoniji) održan je sabor njemačkoga visokog svećenstva i velikaša koji je u kraljevoj prisutnosti proglasio da je Grgur VII. nezakonito došao na svoj položaj isključivo pobunom svjetine u Rimu, da papinstvo samovoljno prisvaja vlast nad cijelim kršćanskim svijetom kao i pravo da postavlja i svrgava svjetovne vladare. Pripisivani su mu i nedopušteni spolni odnosi s Henrikovom majkom Agnezom, s Beatricom, vojvotkinjom od Toskane i njenom kćerkom i nasljednicom Matildom. Na završetku zasjedanja svaki je od prisutnih biskupa potpisao izjavu kojom uskraćuje svoju poslušnost redovniku Hildebrandu i osporava mu pravo na položaj pape te ga se poziva da odstupi. U izjavi je među ostalim stajalo:
Henrik, ne ohološću, već po pravednom Božjem nalogu kralj, Hildebrandu, ne više papi, već krivom redovniku [...] Odstupi, ti koji si proklet ovom kletvom i presudom svih naših biskupa i našom vlastitom, napusti apostolsku stolicu, koju si uobrazio (da je imaš). [...] Ja, Henrik, Božjom milošću kralj, kažem ti zajedno sa svim svojim biskupima: Odstupi, odstupi!
mini|150px|desno|Papa Grgur VII. Papin odgovor došao je brzo. Na saboru u Rimu 1076. proglasio je Henrika svrgnutim, sve njegove podanike razriješio zakletve vjernosti, te ga izopćio iz Crkve: