Postoji relativno velik broj knjiga naslovljenih Uvod u filozofiju, Povijest filozofije ili slično. One su međusobno vrlo raznolike, u skladu s problemom navedenim u uvodu članka Filozofija: nemoguće je definirati filozofiju; ima isto toliko definicija, koliko ima filozofa. Uvod u filozofiju već je sama filozofija. Uvodi u filozofiju uvijek se iznova pišu. Knjige navedene u ovom članku nastale su tijekom posljednjih stotinu godina, a ona najnovija (od M. Cipre iz 2007.) je možda i najviše tradicionalistička,
Ovdje navedene knjige mogu se podijeliti na tri grupe u pogledu pristupa uvođenju u filozofiju (neke kombiniraju dva ili sva tri pristupa): Sustavni i manje-više iscrpni pregledi disciplina, škola, problema, teza Povijesni pregledi Uvodi koji bez suzdržavanja uvode čitatelja i studenta u svoju filozofiju (vidi poglavlje Jedna filozofija i razne filozofije u članku Filozofija).
Neke su popularno pisane, namijenjene laicima; druge su udžbenici za studente, a treće su zapravo teško promišljanje namijenjeno školovanim filozofima.
U ovom članku, namijenjenom zainteresiranim laicima i početnicima u filozofiji, dajemo kratke prikaze onih knjiga koje su pristupačne na hrvatskom jeziku. Knjige su navedene redoslijedom prezimena autora. Autori su raznolikih uvjerenja i metoda, pa sveukupno ovaj članak može biti korisna dopuna članku filozofija. Pogledajte također Popis literature u članku "Filozofija".
Anzenbacher: Filozofija. Uvod u filozofiju Arno Anzenbacher: Filozofija. Uvod u filozofiju, Zagreb: Školska knjiga, 1995. (Einführung in die Philosophie, Wien: Herder & Co., 1981.)
Udžbenik za gimnazije, u upotrebi u Hrvatskoj od 1992. Prijevod s njemačkog izdanja iz 1981. Po stilu, više je priručnik za nastavnika i podsjetnik nego pravi udžbenik. Prije ovoga, u Hrvatskoj nije bilo srednjoškolskog udžbenika filozofije (samo povijesti filozofije).
Struktura knjige Anzenbacher filozofiju prikazuje sustavno, prema temama kojima se bavi. Prvo poglavlje nosi naslov Što je filozofija, a zatim, umjesto povijesnog pregleda, slijedi poglavlje Suvremena filozofija. Ukratko su prikazani fenomenologija, analitička filozofija i marksizam, te još nekoliko autora i pravaca pod zajedničkim naslovom "pojedinačne pozicije".
U tom pregledu nedostaje prikaz strukturalizma i post-strukturalističke postmoderne dekonstrukcije).
Autoru je najbliža fenomenološka pozicija, što je vidljivo već na prvim stranicama (pojmovi kao "egzistencija", "bitak-u-svijetu", "pred-znanstveno predznanje" isl).
Slijedi pet poglavlja naslovljenih osnovnim filozofskim pojmovima: Zbiljnost, Spoznaja, Čovjek, Etika, Bog. U okviru tih poglavlja Anzenbacher ide u mnoge potankosti, prikazujući pristupe i stavove raznih filozofa o pojedinačnim problemima. Iskazi su sažeti, dano je mnogo informacija, naporni su za razumijevanje i učenje. Zato u pogovoru Franjo Zenko piše: »Iako može poslužiti kao udžbenik, knjiga je prije svega nastavni priručnik za nastavnika. (…) Knjiga može funkcionirati i kao mala filozofska hrestomatija, ali i kao zanimljivo filozofsko štivo.«
Tri glavna pravca u filozofiji Filozofska učenja Anzenbacher svrstava u tri glavna pravca, polazeći od onog što naziva platonovski trokut: apsolut (ideja, Bog), Ja (subjekt, duša) i bitak (supstancija, svijet). »Sklopom bitak - ja - ideja (ili priroda - subjekt - apsolut, ili svijet - duša - Bog) trokut opisuje ukupan prostor teorijske filozofije.« (str. 29) Otuda slijede tri osnovne filozofske pozicije, ovisno o tome od kojeg se "kuta" polazi. Filozofija bitka pita o bitku na kojem se temelje pojave i o uvjetima mogućnosti iskustva u ne-ja. Glavni predstavnik: Aristotel. Ja-filozofija ide obrnutim putem: počinje od subjekta i pita o mogućnostima iskustva u ja. Takvo je iskustvo prvenstveno transcendentalno usmjereno. Glavni predstavnik: Kant. Filozofija duha: mišljenje polazi od ideje, i sa stajališta ideje razmatra uvjete mogućnosti iskustva. Glavni predstavnik: Hegel.
Filozofija i "realne" znanosti Autoru je vrlo važno razgraničiti filozofiju od "realnih" znanosti (to su "znanosti" u danas uobičajenom smislu riječi: prirodne znanosti i društvene ako su egzaktne) i sačuvati njen specifični položaj i ulogu.
»Filozofija ne može imati svoju metodu, nego je metoda filozofije i sama filozofski problem. Na pitanje o tome kako treba filozofirati može se dakle odgovoriti jedino u samoj filozofiji.« (str.5) »Vrlo staro metodološko načelo govori da nijedna znanost sama sebi ne zadaje objekt i metodu. Primjerice, pitanje kako povjesničar utvrđuje svoj predmet i određuje svoju metodu sâmo nije povijesno pitanje.« (str. 8) »Filozofija i realne znanosti pretpostavljaju istu polaznu točku: pred-znanstveno, svakidašnje iskustvo.« (str. 8) »Čini se da samo filozofija može sa stajališta cjeline pokazati pojedinačnim znanostima njihovo mjesto u cjelini.« (str. 10) »Filozofija nije empirijska znanost, već ne-empirijska znanost o empirijskome.« (str. 11) »Ona je fundamentalna znanost zato što pita o krajnjim, a ne empirjskim temeljima, dakle o fundamentu svega empirijskog.« (str. 19)
Mnogi suvremeni filozofi (analitičari, marksisti idr.) neće se složiti s ovim stavovima pretenzijama, odbacujući ih kao zastarjelu metafiziku. U praksi, svi pokušaji filozofa da »pokažu pojedinim znanositma njihovo mjesto u cjelini«, imali su na znanstvenike vrlo malo utjecaja; znanstvenici sami, kroz multidisciplinarna istraživanja, grade cjelinu. U historiografiji, povjesničari se ipak sami bave diskusijom o predmetu i metodi (metodama) svoje znanosti, a razne filozofije povijesti na njihov rad imaju vrlo mali utjecaj.
O značaju i nezavisnosti filozofije u odnosu na znanosti autor ne spominje jednu jednostavnu (moguću) razliku: znanost se bavi samo svijetom kakav jest, a ne i onim kakav on treba biti. David Hume je u 17. stoljeću uvidio da se stavovi o onome "treba" nikada ne mogu izvesti iz stavova o onome što "jest"; ta činjenica, može se argumentirati, načelno garantira nezavisnost filozofije u odnosu na znanost. To dolazi do izražaja u kritičkoj teoriji društva i drugim ne-dogmatskim pravcima unutar marksizma (stvaralački marksizam, "novomarksizam"), za koje Anzenbacher ima pohvalne riječi (str .53). Kao fenomenolog, on je usmjeren na "same stvari", na "svijet kakav jest", "iskustvenu zbilju", ne na promišljanje mogućnosti drugačijih svjetova (što onda ostaje djelatnost ne filozofije, nego poezije i mita).
Filozofija kao kritika. Definicija filozofije Anzenbacher međutim smatra važnom kritiku zbilje, odnosno postojećeg svijeta: »Zato što pita o uvjetima mogućnosti iskustvene zbilje, filozofija načelno dovodi u pitanje cijeli naš (svakidašnji ili uz pomoć pojedinačne znanosti dokučen) iskustveni svijet. Ona je univerzalna kritika koja svako mnijenje, svaki svjetonazor, svaku smislenu tvorevinu podvrgava svojoj prosudbi kao umna znanost. Ona je kritika ideologije, religije, znanosti, tehnologije, društva. Ona se bori protiv svakoga nekritičnog dogmatizma i time u društvu obavlja prosvjetiteljsku funkciju.« (str. 20)
Slijedi, kao sažetak, sljedeća definicija filozofije: »Filozofija je kritička umna znanost o uvjetima mogućnosti iskustvene zbilje kao cjeline.« (str. 20)
Kao i svaki drugi pokušaj definicije filozofije, i ovaj postavlja nerazjašnjenja pitanja. Kada bismo pokušali precizno definirati viši rodni pojam "znanost" koji se ovdje javlja (i razgraničiti prema "neznanostima"), pa onda razjasniti razliku između "umnih" i "neumnih" znanosti, pa "kritičkih" i "nekrititičkih", odmah bismo se našli u šumu filozofskih kontroverzi gdje je nemoguće da se svi filozofi o bilo čemu slože. Analitički i marksistički filozofi ne bi se složili s ovom definicijom. To je opis (deskripcija, a ne definicija) jednog pravca (načina) mišljenja u filozofiji. Svakako, za učenika koji pokazuje određene simpatije za filozofiju značajan je i može biti poticajan, ali treba imati u vidu i navedena ograničenja.
Badiou: Manifest za filozofiju Alain Badiou: Manifest za filozofiju, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2001. Prijevod s francuskog: Gordana V. Popović. (Manifeste pour la philosophie, Paris: Éditions du Seuil, 1989)
U ovoj knjižici (90-ak stanica malog formata), objavljenoj na francuskom 1989., suvremeni francuski filozof Alain Badiou širu publiku izlaže osnovne teze svojih prethodnih opsežnijih rasprava o tome što to jest filozofija. Predmet Badiouovog interesa je suvremena situacija filozofije i njena moguća budućnost. Dakle ne "uvod u filozofiju", nego njen kraj i novi početak. Početniku, pa i onome tko ima predznanja, bit će teško uživjeti se, ali vrijedi truda. Širi prikaz sadržaja vidi u članku o autoru.
Nasuprot tezi o "kraju filozofije", Badiou se okreće propitivanju uvjeta u kojima je filozofija moguća. Postoje četiri vrste istine: znanstvena, umjetnička, politička i ljubavna. Filozofija sama ne uspostavlja nikakvu istinu, nego omogućava zajednički prostor u kojem se četiri vrste istine mogu susresti. Time ona omogućuje njihovo pojmovno jedinstvo. Filozofija biva blokirana, ako se svodi ("ušavljuje") na jedan od svojih uvjeta. Zato je danas zadatak filozofije "raz-šavljivanje. U tome se gradi novi pojam istine kao mnoštvene, te novi pojam subjekta.
Blackburn: Poziv na misao Simon Blackburn: Poziv na misao. Poticajni uvod u filozofiju, Zagreb: AGM, 2002. Pogovor: Milivoj Solar (str. 237-240) (Think. A compelling introducion to philosophy, 1999)
Ovo je sustavni uvod u filozofsko mišljenje, čiji je autor suvremeni britanski filozof analitičke orijentacije. Nakon uvoda, knjiga je strukturirana u osam poglavlja (začudo, u hrvatskom izdanju nedostaje sadržaj!): Znanje; Duh; Slobodna volja; Sebstvo; Bog, Rasuđivanje; Svijet; Što učiniti. Razmatranje započinje Descartesom: »Mogli bismo reći: sve je započelo [Tj. započela je moderna filozofija] 10. studenoga 1619.« (str. 17) U sljedećim poglavljima razmatra razne probleme koje postavlja Descartov pristup i kako su ih rješavali mislioci sljedeća dva stoljeća, završno s Kantom. Osobito razmatra razne probleme koje postavlja dualizam duha i tijela. Osim njih, poziva se samo na Wittgensteina i njegove nasljednike, analitičke filozofe.
Konceptualni inženjering Blackburn, s obzirom na »nesretne konotacije« riječi "filozofija", uvodi termin konceptualni inženjering. »Jednako kao što inženjer proučava strukture materijalnih stvari, filozof proučava strukturu mišljenja.« (str. 7) Baviti se "konceptualnim inženjeringom" znači podvrgavati refleksiji pojmove, postupke i uvjerenja kojima se inače nekritički koristimo. Filozofija je u posljednjih 2000 godina »ustrajala na tome da nije vrijedno živjeti nepreispitanim životom. (…) Poistovjetila je kritičku samorefleksiju sa slobodom.« (str. 15) Refleksija međutim mora biti »bezinteresna«. (str. 16) Konceptualni inženjering treba »izdvojiti i učiniti eksplicitnim stvarne elemente našeg mišljenja« i doći do »prihvatljivoga i održivog skupa pojmova i načela« i tako naše misli i navike »staviti pod nadzor razbora«. (str. 83)No, ne može se uvijek doći do jasnog rješenja. Konceptualni inženjering također »služi jasnijem ocrtavanju alternativnih struktura misli, a njih je puno«. (str. 95) Svrha Blackburnovih razmatranja je »obrana kritičke refleksije« nasuprot cinizmu. »Smatram da proces razumijevanja problema sam po sebi predstavlja vrijednost. Ako je pritom ishod ono što Hume naziva "ublaženim skepticizmom", odnosno ako je ishod osjećaj koliko nam čedna skromnost pristaje u intelektualnoj spekulaciji, to nije tako loše. Svijet je pun ideja, a rastuća svijest o njihovoj snazi, o njihovoj varljivosti, poteškoćama i slabostima zacijelo mu nije posve suvišna.« (str. 232)Jedno određeno stajalište