mini|desno|200px|kaos na željeznicama pri završetku rata, studeni 1918. Zeleni kadar sačinjavali su hrvatski domobrani, dezerteri iz austrougarske vojske koji su se, za vrijeme Prvog svjetskog rata,Istorija Jugoslavije, I. Božić, S. Ćirković, M. Ekmečić, V. Dedijer, Prosveta, Beograd 1972. – str. 399, 400 zbog teških uvjeta ratovanja, te slabe motiviranosti, odmetali i skrivali po šumama, kao svojedobno hajduci. U selima su imali pristaše (obično rodbinu) koji su im slali hranu i odjeću, a često su i pljačkali trgovce i bogate seljake kako bi imali prihode. Za vrijeme nereda prilikom raspada Austro-Ugarske, mnogo je veleposjeda, dvoraca i rezidencija plemstva opljačkano i spaljeno. Na području Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije pred kraj rata bilo je više od 50.000 naoružanih dezertera po šumama.Veliki rat za još veće prešućivanje, Novosti, 12.11.2011. Zeleni kadar se proširio također na Bosnu i Hercegovinu, te su u velikom broju bili zapaljeni konaci begova. Jedan od najpoznatijih pripadnika zelenog kadra nakon Prvog svjetskog rata bio je Jovan Stanisavljević "Čaruga".
Karakteristike
Zeleni kadar je naziv za dezertere koji su tijekom I. svjetskoga rata prebjegli iz austrougarskih postrojbi u »zelena šumska prostranstva«. Ta je pojava, uvjetovana masovnom mobilizacijom, teškim gubicima na frontama, rekvizicijama i nestašicama, ratnim bogaćenjem te izljevima službenoga slavofobičnog šovinizma, poprimila masovno obilježje 1917. i 1918. u svim hrvatskim zemljama, osobito u Slavoniji i Srijemu te dijelovima Hrvatskog zagorja, Korduna i Banije. Kako su dezerterske skupine postajale sve veće i raširenije, njihova je djelatnost počela dobivati značaj društvenog pokreta. Uz vlastelinstva i trgovce (često Židove), cilj njihovih napada bile su i političke osobe – razni lokalni čelnici i svećenici. Napadi su često bili mješavina čistog razbojništva i samosvjesnijih buntovničkih ciljeva proisteklih, tek donekle pod utjecajem ruske revolucije, iz vjerovanja u novi svijet, bez činovnika, veleposjednika, pohlepnih trgovaca i lihvara, u kojem bi došlo do preraspodjele dobara i zemlje.Krležijana – Zeleni kadar Dopušteno je korištenje ili citiranje pojedinih članaka u dijelovima ili u cjelini uz naznaku izvora.
Do ljeta 1918. zeleni je kadar izrastao u snažnu oružanu skupinu u mnogim dijelovima Hrvatske i Slavonije. Najviše ih je bilo na Petrovoj gori (8000 prebjega organiziranih u vojne jedinice vođene zelenokadrovskim časnicima), Zrinskoj gori (ili Šamarici, posebno u kraljevčanskoj šumi), brežuljcima Hrvatskog zagorja u okolici Varaždina, Papuku, pašnjacima daljskog vlastelinstva, posjedu karlovačke patrijaršije (2000 prebjega), te na Fruškoj gori (6000 prebjega). Premda zeleni kadar nije imao središnje vodstvo i program, neke veće skupine imale su osnovne oblike organizacije. Odabrali su prkosna imena (gorski vilenjaci, zelena komuna, gorski tiči), stvarali primitivne zakone koji su uključivali teška fizička kažnjavanja i egzekucije (osim vješanja koje je bilo svojstveno vlastima), birali vođe (često nazivane vojvodama i harambašama u drevnom stilu balkanskih odmetnika) dajući im simbole vlasti (zelena grana s konjskim repom). Dotad ionako čvrsta jezgra zelenog kadra još više je ojačala priljevom domaćih seljaka, pa je pojam zeleni kadar prerastao izvorno značenje i postao sinonim za svaki oblik seoskog bunta.
U jesen 1918, u međuvlašću između raspada dvojne monarhije i odluke Narodnog vijeća SHS da se ujedini sa Srbijom i Crnom Gorom, zeleni je kadar pokrenuo lavinu nemira. Potkraj listopada, tijekom studenoga i velikim dijelom prosinca, nespremne oružane snage Narodnog vijeća (Narodna straža) sukobile su se s masovnim pokretom koji je glavni odušak našao u pljački i otimačini po gradovima i vlastelinstvima, ali i u političkim oblicima borbe (seljačke i crvene »republike« u Banovoj Jaruzi, Donjem Miholjcu, Feričancima i Petrijevcima). Neredi su uglavnom bili ugušeni do sredine studenoga 1918, iako su pobune mjestimice izbijale i u prosincu. Narodno vijeće služilo se podjednako oružanom prisilom i obećanjima o agrarnoj reformi da bi stalo na put pokretu seljaka i zelenoga kadra. U obuzdavanju nemira sudjelovala je i srbijanska armija i vojska Antante.
Krleža o Zelenom kadru
U rječniku svoje zbirke pripovijetki Hrvatski bog Mars, Miroslav Krleža definira pojam ovako:
Poveznice
Hrvatska u Prvom svjetskom ratu
Izvori
Kategorija:Austro-Ugarska u Prvom svjetskom ratu Kategorija:Hrvatska povijest (1790. – 1918.) Kategorija:Bosna i Hercegovina pod Austro-Ugarskom Kategorija:Hrvatska u prvoj Jugoslaviji