mini|Opsada Antiohije za Prvoga križarskoga rata (srednjovjekovna slika)
Križarski ratovi bili su srednjovjekovni sveti ratovi u kojima su pretežito sudjelovali kršćanski vitezovi iz Francuske i Svetoga Rimskog Carstva. Cilj im je bio oslobođenje svetog grada Jeruzalema od muslimanske vlasti, a trajali su oko 200 godina, u periodu između 1095. i 1291. godine.
Do tih ratova je došlo nakon što je pristup Palestini bio znatno otežan zbog seldžučkih osvajanja polovicom 11. stoljeća u Maloj Aziji. Period prvih ratova poklopio se s usponom papinske vlasti u kršćanskom svijetu, što je Katolička crkva nastojala dodatno osnažiti pa je radi toga poticala novi žar vjerske obnove među vjernicima.Križarski ratovi – Hrvatska enciklopedija Prvi organizirani sukob kršćanskih ratnika protiv seldžuka izbio je nakon što je papa Urban II. (1088. – 1099.), na crkvenim saborima u Piacenzi i Clermontu, održanima 1095. godine, pozvao na rat protiv muslimana za oslobođenje Jeruzalema, obećavši sudionicima oprost od svakoga grijeha. Njegov su poziv prihvatili brojni zapadnoeuropski velikaši, a potom i širi društveni slojevi.
Početkom 14. stoljeća bilo je nekoliko pokušaja ponovnog pokretanja križarskih ratova, ali su ostali neostvareni. Od druge polovice 14. stoljeća ideja križarskih ratova sve se više preusmjerava na pohode organizirane s ciljem zaustavljanja turskih prodora (pohodi hrvatsko-ugarskih kraljeva Žigmunda i Vladislava I. i dr.) u Europu.
Neke kampanje, koje su trajale sve do 15. stoljeća, vođene su i u Španjolskoj te protiv slavenskih poganskih naroda, te poganskih naroda na Baltiku, Židova, pravoslavaca, Mongola, Katara, Staroprusa, Husita, Valdenzijanaca i političkih neprijatelja papinstva.
Izraz je ostao sačuvan i u 16. stoljeću, a označavao je katoličko širenje izvan Europei osvajanje muslimanskoga teritorija kao što su Al Andalus, Ifriqiya, i Egipat, te također u Istočnoj Europi uglavnom protiv pogana, heretika i naroda koji su bili predmetom izopćenja s mješavinom vjerskih, političkih i ekonomskih razloga.Primjeri su Albigenški križarski rat, Aragonski križarski rat, Rekonkvista, i Sjeverni križarski rat.
Križarski su ratovi snažno utjecali na razvoj europske trgovine s Istokom, u čemu su prednjačili primorski gradovi Genova i Venecija, koja se osim trgovine bavila i prijevozom križara do Svete zemlje. Ratovi su doveli i do povećanog znanja arapske i grčke kulture, do porasta obrtništva i razvoja gradova te do pojave bankarstva. S križarskim ratovima, u opticaj ulaze i grbovi kao oznake vladarskih i velikaških obitelji.
Uzroci Sveta zemlja je još od 9. stoljeća bila pod arapskom vlašću, no oni su dozvoljavali kršćanima i Židovima nesmetan pristup do svetih mjesta. Prilike se mijenjaju polovicom 11. stoljeća, kada su Turci Seldžuci preuzeli vlast u Bagdadskom kalifatu i počeli ugrožavati teritorije Bizantskog Carstva. Nakon pobjede nad bizantskom vojskom, Seldžuci su osvojili Malu Aziju, Siriju i Palestinu te su s tih područja istisnuli grčki jezik i kršćanstvo i proširili arapski jezik i islam.
Premda je u 11. stoljeću u Europi počelo razdoblje opće demografske, gospodarske i političke obnove, niži su društveni slojevi proživljavali teško gospodarsko stanje i glad, a 1095./1096. europske je zemlje zahvatila nepoznata epidemija (vjerojatno kuga), pa je pokušaj bijega iz takve stvarnosti bio sasvim razumljiv. Gospodarsko je stanje bilo dodatno otežano jer su Seldžuci i Fatimidi kočili trgovinu maloazijskog i sjevernoafričkog prostora s kršćanskom Europom. Značajnu ulogu u pokretanju ratova imala je i zamisao o zaštiti mnogobrojnih hodočasnika na putu u Svetu zemlju od nasilja i samovolje bliskoistočnih mjesnih moćnika. Od rata protiv islamskog Istoka svi su očekivali koristi: vjernici – mjesto u raju, velikaši – nove velike posjede, seljaci – oslobođenje od osobne ovisnosti.
Zamisao o Palestini kao cilju križarskog vojnog pohoda pojavila se 1074. godine u planu pape Grgura VII. (1073. – 1085.). Tu njegovu zamisao ostvario je papa Urban II. kad je poslao ujedinjenu kršćansku vojsku na Bliski istok. Prvi križarski rat je pokrenut 1099. godine, tada je Respublica Christiana postala svjesna svog jedinstva. Za kršćane je postojalo samo jedno pravo, jedna vjera i jedan zakon.
Prvotni i glavni cilj križara bio je oslobađenje Jeruzalema i Svete Zemlje od muslimana, a križarski pohodi počeli su pozivom pravoslavnoga Bizanta za pomoć u obrani od muslimanskog širenja Turaka Seldžuka u Anatoliji. Obnoviteljsko djelovanje rimskih papa učvrstilo je Katoličku crkvu, s Papom na čelu i dovelo do snažne duhovne i svjetovne prevlasti papinstva u kršćanskom svijetu. Papin poziv na sveti kršćanski rat, kao i žarko propovijedanje zanesenjaka, poput francuskog redovnika, augustinca Petra Pustinjaka (o.1050. – 1115.), bili su dočekani s velikim poletom i oduševljenjem.Hrvatska enciklopedija: Petar Pustinjak, bl. pristupljeno 30. listopada 2015.
Kronologija mini|200px|Jean Colombe i Sébastien Mamerot, Bitka za Inab (Ard al-Hatim) 1148. godine, 14. stoljeće. mini|200px|Gustave Doré, Smrt Fridrika I. Barbarosse, bakropis. mini|200px|<center>Krak des Chevaliers u Sirijikrižarski dvorac iz 13. stoljeća.<center> U raznim dijelovima Francuske, Njemačke i Italije na tisuće vitezova i kmetova počinju se okupljati na ratni pohod, stavljaju na svoje tunike veliki crveni križ (latinski: crucesignati) i odlaze u 200. godišnji rat za oslobađanje Isusova groba.
Sudionici križarskih pohoda su se zavjetovali i bio im je obećan oprost grijeha iz prošlosti (indulgencija).Riley-Smith, Jonathan. The Oxford History of the Crusades New York: Oxford University Press, 1999. .Riley-Smith, Jonathan. The First Crusaders, 1095–1131 Cambridge University Press, 1998. . Kršćani i muslimani međusobno su sastavljali i razne saveze i ratovali protiv neprijatelja, kao što je bio kršćanski savez s Rumskim Sultanatom tijekom Petoga križarskoga rata. Nerijetko je zbog sukoba među samim kršćanskim zemljama, križarski pohod imao sasvim drugi cilj. Primjerice, u Četvrtome križarskome ratu je, zbog sukoba između Venecije i Bizanta, križarska vojska osvojila kršćanski Konstantinopol. Bilo je i drugih paradoksalnih situacija. Primjerice, papa Inocent IV. (1243. – 1254.) pozvao je, na Lyonskom koncilu 1245. godine, na Sedmi (šesti) križarski rat, a istodobno je pozivao i na tzv. križarski pohod protiv vlastitoga političkog neprijatelja, cara Fridrika II. (1220. – 1250.), koji je i sam bio istaknuti križar. Šesti križarski rat je prvi koji je započet bez papina blagoslova,—"Grgur IX. zapravo je izopćio Frederika prije nego je napustio Siciliju po drugi puta" a Sedmi, Osmi i Deveti križarski pohod završili su pobjedama Mamluka i Hafsida. Deveti križarski pohod okončao je križarske ratove na Bliskom istoku.Evanđelje u svim zemljama,Methodist Episcopal Church Missionary Society, Missionary Society, Methodist Episcopal Church, str. 262.
Prvi križarski rat
Prvi križarski rat (1096. – 1099.) vodili su francuski, flandrijski i normanski velikaši pod vodstvom Godefroya od Bouillona. Ratu je prethodio govor pape Urbana II. koji je dana 25. studenog 1095. godine pozvao kršćanske vjernike u ratni pohod za oslobođenje Palestine od Seldžuka koji su 1071. godine osvojili Jeruzalem i sveta mjesta. Već u prvim mjesecima 1096. godine, Walter Siromašni i Petar Pustinjak su okupili mnoštvo ljudi, no prava je organizacija krenula tek u kolovozu te godine kada su, prema Svetoj zemlji, krenule vojske Huga od Vermandoisa, Godefroy od Bouillona, Bohemunda I. Tarantskog, Rajmunda Tuluškog i Roberta II. Normandijskog.
U listopadu 1096. godine, poražena je narodna vojska pod vodstvom Waltera Siromašnog i Petra Pustinjaka, u bitci kod Civetota u Maloj Aziji. Tek sljedeće godine prva je križarska vojska, pod zapovjedništvom Godefroya od Bouillona, prešla Bospor kod Carigrada, da bi u lipnju križari pobijedili Seldžuke u bitci kod Doryleona. Nakon toga, uslijedila je opsada Antiohije u listopadu 1097. godine, koja je završena križarskom pobjedom i osvajanjem Antiohije u lipnju 1099. godine. Poslije te pobjede, križarima je bila osigurana pomorska opskrba preko Sredozemlja i otvoren put prema Jeruzalemu.
Dana 17. srpnja 1099. godine, križarska je vojska oslobodila Jeruzalem, nakon čega je uspostavljeno Jeruzalemsko Kraljevstvo s vazalnim državama Antiohijskim Kneževstvom i vojvodstvima Tripoli i Edessa. Jedan od vođa križarske vojske, Godefroy od Bouillona imenovan je Zaštitnikom Sv. Groba, a nakon njegove skorašnje smrti, njegov se brat Balduin I. 1100. godine okrunio za prvog jeruzalemskog kralja.
Templarski red
Vremenski raspon koji ovdje uzimamo u obzir ograničen je pojavom (najvjerojatnije 1119. godine) i ukidanjem (oko dva stoljeća kasnije) prvog i najpoznatijeg vojnog reda, templara.T.Mastnak, 2005, Križarski mir, Prometej, Zagreb (str.160) Templarski red je osnovan u obrambene svrhe i radi pružanja zaštite hodočasnicima na putu u Svetu zemlju. U doba kad su se zavjetovali prvi templari „sveto nasilje“ doseglo je visoku razinu općeg prihvaćanja. Templar je bio vojnik i redovnik u jednoj osobi, redovnik koji se je latio oružja. Doprinos redovnika Bernarda iz Clairvauxa (1090. – 1153.) križarskim ratovima bio je presudan. Kao prvi viteški red, templari su bili institucija nove vrste, kojima je Bernard pomogao da formuliraju Pravila reda. Njihov oklop bio je dvostruk: tijelo je bilo zaštićeno željezom, a duša vjerom. Bernard je templare nazivao redovnicima. Nije sveo redovnika na vojnika, već je uzdignuo vojnika do redovnika. Hrabro je templare nazvao milites Christi, Kristovim vojnicima. Bernard je s oduševljenjem odobrio prijenos nasilja iz latinskog kršćanskog svijeta u Svetu Zemlju. Bilo mu je jasno da u svom tom mnoštvu koje ide prema Jeruzalemu ima razmjerno malo onih koji nisu zločinci ili bezbožnici, razbojnici ili svetogrdnici, ubojice, krivokletnici i preljubnici, te je stoga njihov odlazak u Svetu zemlju bio dvostruko koristan.
Drugi križarski rat
Kršćanske teritorijalne stečevine su poslije jednog desetljeća relativnog mira zapale u nemiran period, koji će potrajati sljedećih 200 godina, što je 1144. godine rezultiralo gubitkom grofovije Edesse koju je osvojio seldžučki vojskovođa Zengia. To je bio povod za pokretanje novog križarskog rata, na poziv pape Eugena III. (1145. – 1153.) i Bernarda iz Clairvauxa, koji je započeo tri godine kasnije.
Drugi križarski rat (1147. – 1149.) vodili su rimsko-njemački kralj Konrad III. (1138. – 1152.) i francuski kralj Luj VII. (1137. – 1180.) u cilju obrane ugrožene Edesse, ali je pohod svršio potpunim neuspjehom. Nakon što su križari započeli opsadu Damaska, u pomoć opsjednutom gradu priskočio je s velikom vojskom seldžučki vojskovoža Nur ad-Din, zbog čega su Konrad III. i Luj VII., nakon svega nekoliko dana, prekinuli opsadu grada i ne postigavši ništa, vratili se u Europu.
Treći križarski rat 200px|desno|mini|Opsada Akre 1191. godine
Treći križarski rat (1189. – 1192.) vodili su rimsko-njemački car Fridrik I. Barbarossa, engleski kralj Rikard I. Lavljeg Srca i francuski kralj Filip II. August protiv sultana Saladina, a u njemu su postignuti djelomični uspjesi. Vraćeni su dijelovi teritorija Jeruzalemskog Kraljevstva koja su muslimani nešto ranije preoteli, ali ta postignuća nisu bila dovoljno osigurana. Car Fridrik I. Barbarossa se utopio tijekom pohoda, a na povratku u Englesku Rikarda I. zarobio je austrijski vojvoda Leopold i dulje vrijeme zadržao u pritvoru.
Četvrti križarski rat
Četvrti križarski rat (1202. – 1204.) u organizaciji Mlečana je uvelike kompromitirao križarsku ideju. Križarska vojska nije ni stigla do Svete Zemlje, a velikim ju je dijelom instrumentalizirala mletačka politika za koju je osvojila Zadar (1202.). Križarsko-mletačka vojska osvojila je i opljačkala Carigrad (1204.) i na većem dijelu Bizantskog Carstva uspostavila tzv. Latinsko Carstvo, čime je još više produbljen rascjep između pravoslavaca i katolika.
Albigenški rat