Crvena Hrvatska (lat. Croatia Rubea) u nekim starijim povijesnim izvorima naziv je za područje od rijeke Cetine do Valone, te do porječja Pive, Morače, Zete i Tare u unutrašnjosti. Središte područja istovjetno je području Duklje, Zahumlja, Travunije, dijelovima Raške i teritorij suvremene sjeverne Albanije. Epitet "crvena" (južna) zemljopisna je opozicija "bijeloj" (sjevernoj) Hrvatskoj te se u tom slučaju u Ljetopisu popa Dukljanina odražava stara tradicija označivanja strana svijeta bojama.Proleksis enciklopedija Crvena Hrvatska
Krajevi od Istre do Valone u Albaniji, koje su naselili Slaveni, podijeljeni su na Duvanjskom saboru 753. bili razdijeljeni na dvije hrvatske samoupravne jedinice: Bijelu (zapadnu) Hrvatsku od rijeke Raše u Istri do rijeke Cetine u današnjoj Dalmaciji, te Crvenu (južnu) Hrvatsku od Cetine do Valone i gorja Himare u Albaniji. Crvena Hrvatska bila je na Duvanjskom saboru razdijeljena na samoupravne pokrajine: Zahumlje, Travunju, Duklju i Ilirik. Od tada ove pokrajine činile su izvjesno vrijeme jednu državnu cjelinu, manje više između sebe povezanu.
U starijoj historiografiji naziv se koristio i za cijelo područje južne Hrvatske od Omiša prema jugu. Problem Crvene Hrvatske često je raspravljan u historiografiji (Vjekoslav Klaić, Nikola Zvonimir Bjelovučić, Vladimir Košćak, Dominik Mandić i dr.), nerijetko opterećen političkim prizvukom. U znanstvenoj se zajednici raspravlja i o Crvenoj Hrvatskoj iz ranog srednjeg vijeka, koja se nalazila na području današnje Ukrajine.Karel Kroch: Crvena Hrvatska u Ukrajini, Ognjište, 5 (1994), 6; str. 71–77.
Ljetopis popa Dukljanina
Bit Ljetopisa popa Dukljanina, iz 12. stoljeća, o Crvenoj Hrvatskoj je, uglavnom, u ovome: Prostor od Jadranskog Mora do Drine, Save i Šar-planine bio je, u početku, pod jednim slavenskim kraljem. Ovo slavensko kraljevstvo (lat. Regnum Sclavorum) podijelilo se kasnije na dva dijela: na Primorje (lat. Maritima) i Surbiju (lat. Surbia) odnosno Zagorje (lat. Transmontana). Na saboru na Duvanjskom polju, kralj Svatopuk razdijelio je Primorje na dvije provincije: Bijelu Hrvatsku ili Donju Dalmaciju (lat. Croatia Alba, quae et inferior Dalmatia) i Crvenu Hrvatsku ili Gornju Dalmaciju (lat. Croatia Rubea, quae et Superior Dalmatia).Savić Marković Štedimlija, Crvena Hrvatska, Laus, Split, 1991. (pretisak izdanja iz 1937.) Prema Ljetopisu popa Dukljanina (glava XI.) razdioba na Duvanjskom saboru 753. godine je izgledala ovako:
Bijela Hrvatska: "Poslije ovoga prema sadržaju privilegija, koje su pročitane pred narodom, napisao je privilegije, podijelio pokrajine i oblasti svoga kraljevstva, i njihove granice i krajeve na ovaj način: prema toku voda koje teku s planina i ulijevaju se u more na južnoj strani imenova Primorje, a prema vodama koje s planina teku ka sjevernoj strani i ulijevaju se u veliku rijeku Dunav, nazvao je Srbija. Zatim je primorje podijelio u dvije pokrajine: od mjesta Dalme đe kralj tada boravljaše, i đe je bio sabor, sve do Vinodola nazva Bijelom Hrvatskom, za koje se kaže i Donja Dalmacija".
Crvena Hrvatska: "Isto tako od navedenog mjesta Dalme sve do grada Bamblone, koji se sada zove Drač, nazvao je Crvena Hrvatska, za koju se još kaže Gornja Dalmacija. I kao što je u donjoj Dalmaciji ustanovio Salonitansku crkvu kao mitropoliju, na isti način u Gornjoj Dalmaciji su Dukljansku crkvu, prema drevnom pravu, uredili mitropoliju".
Pojam obiju Dalmacija, kako ga je, s malom grješkom na jugu, fiksirao pop Dukljanin, bio je u njegovo doba još živ i svjež.Milan Šufflay, Srbi i Arbanasi (Njihova simbioza u srednjem vijeku), Zagreb, 1991., str. 107. Opisujući Crvenu Hrvatsku, Dukljanin kaže, da su se u njoj nalazili ovi gradovi: Kotor, Budva, Bar, Ulcinj, Skadar, Trebinje, Pilot i dr., a također i ove oblasti: Hum, Trebinje, Podgorje i Zeta.
Objasnivši ispočetka kako je došlo do formiranja Crvene Hrvatske, Dukljanin se dalje u čitavom svom djelu zadržava na njenom prikazivanju i opisivanju pojedinih događaja i ličnosti njene prošlosti. Bijelu Hrvatsku spominje uzgredno tek na par mjesta, a Raške se dotiče još rjeđe. Njegovo prikazivanje Crvene Hrvatske obuhvaća vrijeme od 450. do 1150., dakle od prije dolaska Slavena u ove krajeve pa skoro do osnivanja države Nemanjića.
Iz Dukljaninovog pričanja, od bitne važnosti njegovo vjerovanje da su Srbija, Bosna i Hrvatska nekad bile u jednom slavenskom kraljevstvu i da se kasnije diobom, izdvojila Hrvatska, koja je podijeljena na Crvenu i Bijelu Hrvatsku, na čijoj se međi nalazio Dubrovnik, no koji je stvarno pripadao Bijeloj Hrvatskoj. Do ove diobe, po njegovom kazivanju, došlo je negdje polovinom 10. stoljeća, do kojeg vremena su obje Hrvatske bile u jednoj istoj državi pod jednim državnim poglavarem.
Dandolo i Flavije Blondo
Andrea Dandolo, dužd mletački (1343. – 1354.), najodličniji je ljetopisac Mletačke Republike. Napisao dvije knjige o povijesti Venecije u kojoj je i Kronika Dalmacije o Hrvatskoj u kojoj spominje podjelu Hrvatske. U svom djelu Chronicon venetum, koje se i danas čuva u izvorniku u biblioteci sv. Marka u Mlecima, on donosi veoma vrijednih vijesti i o najstarijoj prošlosti hrvatskog naroda. Za to je crpio građu iz arhiva mletačkih duždeva te iz raznih djela, koja su bila napisana prije njega. O hrvatskom saboru na Duvnu i o razdiobi hrvatske države na tom saboru Dandolo piše;Dominik Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Ziral, Mostar, 1982. (pretisak)
latinski navod:
hrvatski prijevod:
Dandolov je navod bliz Ljetopisu popa Dukljanina, ali nije izravno prepisan iz poznate redakcije toga Ljetopisa. Najvažnija novost, koju Dandolo donosi u svom tekstu, jest ta, da se Zagorje ne zove "Surbia" nego "Chroatia", Hrvatska. Ferdo Šišić je dobro primijetio, da ni u Ljetopisu popa Dukljanina naziv Surbia, kao ni Zagorje, nema političko ni etničko značenje nego samo geografsko, mjesno, ipak da ne bi tko navod "Surbia" krivo shvatio, Dandolo ga ispušta i veli, da se u njegovo vrijeme Zagora, tj. Bosna, zove Hrvatska, i prema tome da čini sastavni dio hrvatskih narodnih zemalja."Srbija (Surbia) je za Popa Dukljanina samo geografski pojam, a ne politički ili državni", Ferdo Šišić, Letopis 174.
Glasoviti talijanski humanist Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388. – 1463.) u svom poznatom djelu Povijesti prenosi gotovo od riječi do riječi ono, što je Dandolo napisao o duvanjskom saboru, dotično o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Ovo Biondovo svjedočanstvo nema posebne povijesne vrijednosti, jer prepisuje Andreu Dandola. Na koncu ipak Biondo zaključuje svoj navod svojim osobnim zaglavkom, koji nije uzeo iz Dandola. Taj glasi: "...Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske". Ovo svjedočanstvo ima posebnu povijesnu vrijednost, jer ono pokazuje, da se sredinom 15. stoljeća, kada je Biondo pisao svoje djelo, na zapadu smatrala Bosna, kojoj je tada pripadala i zapadna Raška, hrvatskom zemljom.... Rassiaque et Bosna pro regni Chroatiae regionibus habentur", Flavius Blondus 115r (177); Ferdo Šišić, Letopis 37.
Orbini, Lučić i drugi izvori
Grčki pisac Laonik Halkokondyles (1432. – 1490.) po tadašnjem humanističkom imenovanju naroda klasičnim imenima, podijelio je narode na Balkanskom poluotoku na Ilire, Tribale i Mezeje. Po Halkokondilesu Iliri žive zapadno od Drine do Jadranskoga mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. Zemlje Sandaljeve (tadašnju Humsku zemlju, koja je obuhvaćalo većinu Dukljaninove Crvene Hrvatske) kako Halkokondyles zove široku oblast, kojom je u njegovo vrijeme vladao herceg Stjepan, sinovac i nasljednik Sandaljev, smješta on u Ilirik. U toj zemlji živi isti narod, kao onaj uz dalmatinsku obalu do Istre.Chalcocondiles L.,: "Historiae (de rebus turcicis)", u "Corpus scriptorum historiae byzantinae 48", Bonn, 1843. mini|130px|Il Regno de gli Slavi mini|180px|De regno Dalmatiae et Croatia Najstariji sačuvani prijepis je na latinskom jeziku, a datira iz oko 1650. godine, dok je po mogućem starijem izvorniku Mavro Orbini 1601. objavio knjigu na talijanskom, Il regno degli Slavi.Proleksis enciklopedija Ljetopis popa Dukljanina Orbini je upotrijebio ne samo Dukljaninov Ljetopis, nego i mnoge druge, kasnije izgubljene izvore. On spominje "Dioclea che fu la metropoli della Croatia Rubea", diobu na Bijelu i Crvenu Hrvatsku (Croazija Alba, Croazija Rossa). To čine i neki dubrovački pisci, kao što su Jakov Lukarić i Resti. Dukljaninov je izričaj Crvene Hrvatske bio dobro prihvaćen od ovih, kasnijih pisaca i analista kao istinit.
Godine 1666. Ivan Lučić objavio je ljetopis pod nazivom Presbyter Diocleatis Regnum Slavorum u svojoj knjizi De regno Dalmatiae et Croatiae: libri sex. Dmine Papalić je pronašao Hrvatsku redakcije Ljetopisa popa Dukljanina 22. listopada 1500. u Krajini u domu Markovića u Poljicima o čemu svjedoči Marko Marulić, koji je kroniku preveo na latinski jezik pod nazivom "Povijest kraljeva Dalmacije i Hrvatske zajedno s poviješću pustošenja Salone" (Regum Dalmatiae et Croatiae historia una cum Salonarum desolatione).Ivan Mužić, Hrvatska kronika 547. – 1089., Marjan tisak, Split, 2002.
Turski putopisac Evlija Čelebi (1611. – 1682.) je išao iz Hercegovine u Dubrovnik kao pašin izaslanik pa je tom prilikom proputovao čitavu južnu Dalmaciju. Opisujući te krajeve kaže da većinu stanovništva u Herceg Novom čine Arnauti, Bošnjani i Hrvati (V. tom, 454.). Iz grada Risna pošla je tada vojska da pokori odmetnike po planinama Pive i Nikšića, kojoj se priključio i Evlija. Najprije su stigli u nahiju Pivu. Tu kaže, da su to sve čisti, pravi Hrvati, kojima daje i pridjevak dušmani (VI. tom, 467.). Ovdje Evlija označuje dakle jugoistočne krajeve Crvene Hrvatske. S ovog pohoda stigla je vojska u Gatačko polje. Odatle je dubrovački poslanik, koji je nosio ostatak blaga (danka) krenuo u Carigrad. Sutradan su stigli glasnici od poslanika, da su ih napali kotorski uskoci. Suhrab Mehmed-paša naredi Evliji, da ide spašavati blago. U vojni odred, koji je pošao tada u pomoć određeno je i tri stotine "dobro opremljenih, savršenih gazija Hrvata".Fehim Spaho Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu HercegBosna.org
Stefan Uroš II. u svoj povelji manastiru Banjska (Svetostjepanska hrisovulja), pored ostaloga, navodi i mnoga osobna imena tadašnjeg vremena. Jedno od tih imena je i ime Hrvatin. Sava Petrović Njegoš u svom pismu, oblast Crmnicu naziva Crvnicom: došli iz nahije Crvnice, a Arbanase, pored tog imena, naziva i Harbanasima, što je u mogućoj nekadašnjoj vezi s Harvatima, Hrvatima. Milan Šufflay u knjizi Srbi i Arbanasi dovodi u vezu (u smislu naziva) Crvenu Hrvatsku i Crmnicu. Moguća je veza imena Crvena Hrvatska i Crna Gora, crljena hora, što se vremenom preličilo u crna, jer i Čarnojevići su i Crnojevići, a čarvena je crvena boja. Velikosrpski intelektualac, a po Ivanu Jastrebovu šarlatan i falsifikator Miloš Milojević u knjizi Odlomci istorije Srba i srpskih – jugoslavenskih – zemalja u Turskoj i Austriji povremeno spominje Hrvate. Bijela Hrvatska ili Donja Dalmacija mu je do rijeke Cetine, a Zetu smatra Crvenom Hrvatskom (Gornjom Dalmacijom), od rijeke Crni Drim prema jugu. Karpatski Hrvati (u Mađarskoj, Poljskoj i Galiciji) su mu po svojoj naivnosti, iz sažaljenja, na svoj prostor primili Mađare, koji su ih kasnije tlačili. Hrvate smatra jednim od srpskih plemena koji su se vremenom pod utjecajem papa odvojili služeći stranim, neprijateljskim interesima. Prema Hrvatima ima izuzetno tolerantan stav za razliku od Bugara, Mađara, Grko-rimljana, Nijemaca, Turaka i Škipa. Hrvate u antici nalazi i na Kreti.
Etnogeneza Crv. Hrvatske Bizantski pisci mini|300px|Izaslanstvo Hrvata i Srba pred carem Bazilijem I., djedom Konstantina Porfirogeneta, kako je zabilježio Ivan Skilica