Sveti Antun (Anton, Ante, Anto) Padovanski (port. António/Antônio de Pádua, tal. Antonio di/da Padova, lat. Antonius Patavinus), rođen kao Fernando Martins de Bulhões (Lisabon, 15. kolovoza 1195. – Arcella kod Padove, 13. lipnja 1231.), u Portugalu poznat i kao Antun Lisabonski (port. Santo Antonio de Lisboa, lat. Antonius Olisiponensis), bio je portugalski katolički svećenik, franjevac, crkveni naučitelj i svetac. Jedan je od najpopularnijih svetaca u pučkoj pobožnosti Katoličke Crkve. Poznat je pod nadimkom „svetac svega svijeta”. Spomendan mu je 13. lipnja – Antunovo.
Bio je kanonik i augustinac u Coimbri. Ulaskom u franjevački red odlazi na misijski pohod u Maroko, nakon čijega neuspjeha djeluje u sjevernoj Italiji i Francuskoj kao propovjednik i profesor teologije na sveučilištima u Bologni, Montpellieru, Toulouseu, Padovi i inima.Enciklopedije: Antun Padovanski, sv. Hrvatska enciklopedija. LZMK LZMK / Proleksis enciklopedija: Antun Padovanski, sv. Umro je na glasu svetosti, a tijelo mu je ostalo neraspadnuto. Kanoniziran je manje od godinu dana nakon smrti, što je najkraća kanonizacija u povijesti Crkve. Papa Pio XII. proglasio ga je 1946. crkvenim naučiteljem.
Životopis Rani život Rođen je 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Fernando Martins de Bulhões ili Fernando Martim de Bulhões e Taveira Azevedo (ovisno o izvorima). Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Antun (Antonio), a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostatci, dobio je naslov Padovanski.
Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog roda. Odgajali su Ferdinanda u katoličkoj vjeri. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i pobožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu pa stupa u samostan augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije mogao naći željeni mir, na njegovu molbu premješten je u Coimbru, u samostan sv. Križa istih redovnika. Proučavao je Sveto Pismo i spise Crkvenih otaca, uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svojega boravka u Coimbri zaređen je za svećenika.
Redovništvo Portugalski infant Don Pedro donio je u Coimbru posmrtne ostatke petorice franjevačkih misionara, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. poginuli mučeničkom smrću u Maroku. Ugledavši njihove relikvije Ferdinand je odlučio postati redovnikom sv. Franje, sa željom podnošenja mučeničke smrti za vjeru. Već u ljetu 1220. godine stupio je u samostan Manje braće u Olivares kod Coimbre. Iz poštovanja spram sv. Antunu pustinjaku, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uzeo je ime Antun. Tamo je počeo svoj novicijat. Kako si je uzeo za uzor sv. Antuna pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.
Kako ga nije napuštala želja za misijima, tako je klečeći molio svoje glavare, neka ga puste k Maurima u sjevernu Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Ubrzo nako što je stao na afričku obalu i počeo propovijedati, obolio je te je morao natrag u Španjolsku.
Odlazak u Italiju 200px|desno|mini|Simone Martini, Sv. Antun i sv. Franjo Asiški Lađu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem te lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antuna, ali po malo se oporavljao kod svoje braće; osobito ga veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Assisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krenuo je sv. Antun na put iz Mesine u Assis.
Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku. Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako su ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali brat Gracijan, provincijal u Romagni, te pristupi sv. Antunu i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze k sebi i postavi u samostan Montepaolo, neka ondje šestorici braće laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i Božja nadahnuća.
U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Antunu, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Dočuo to i sv. Franjo radovao se i počeo cijeniti sv. Antuna tako, te mu dao punomoć, da po čitavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Antun stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evanđelje.
U ono doba širila se krivovjerno manihejstvo pod raznim imenima Valdenga, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ svetog Antuna pratio je Gospodin izvanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djelovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovijedaonici, što u razgovoru.
Krajem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uči mistično bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao učitelja bogoslovije; tako je prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Antun. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montpellier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulsi, u Puyu kao gvardijan, u Limogesu kao čuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajući bogosloviju i propovijedajući evanđelje.
4. listopada 1226. god. umire sv. Franjo. Na Duhove sljedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izpropaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Antun. Red je tada dobio vrsnoga glavara Ivana Parentija, a sv. Antun u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolonjske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čuda tvorio i red proširio. Postoji predaja da je Trst i neke druge istarske gradove pohodio sv. Antun Padovanski, koji je 1229. godine kao lombardski provincijal prošao ovuda osnivajući samostane. Predaja kaže da je na putu u Goricu skrenuo u Trst, a možda i u neke druge gradiće na zapadnoj obali Istre.https://www.glasistre.hr/istra/svetac-cijeloga-svijeta-hodao-istrom-sv-antun-utemeljio-samostane-male-brace-u-trstu-kopru-puli-i-porecu-592412 Preuzeto 20. rujna 2021.
God. 1230. bi opet sazvana opća skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Odlučeno je da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX. Papa Grgur IX. odredi tri mjeseca do odluke. Kako je i sv. Antun bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu četiri mjeseca.
Smrt mini|Bazilika svetog Antuna u Padovi Mjeseca studenog 1230. god., kada se stvar riješila, vrati se sv. Antun iz Rima s blagoslovom sv. Oca u svoj omiljeni grad Padovu, da nastavi svoj apostolski rad.
Ali već 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umire u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX. u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Antunu Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Antuna prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadašnji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Antuna i svi se zadiviše, kada su vidjeli istrulo tijelo samo jezik cijel i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.
Postumna istraživanja God. 1981. provedena su znanstvena ispitivanja posmrtnih ostataka u sklopu postupka potvrde njihove autentičnosti, pri čemu su provedena antropometrijska mjerenja, popis kostiju, patološko-anatomska, mikrobiološka i radiološka ispitivanja. Antropometrijom je utvrđeno da je sv. Antun Padovanski bio tamnokos, tamnih obrva, izduženog i uskog lica, upalih očiju, a na temelju dugačkih ruku i visine od oko 170 cm utvrđena je pripadnost atlantomediteranskom tipu osobe. Potvrđena je pripadnost lubanje (pronađene 1330. bez donje čeljusti), donje čeljusti i kosti trupa ostatku kostura i sukladnost njihovih zglobnih površina. Ispitivanjem zubala i drugih organskih sustava utvrđeno je da je preminuo u dobi između 35 i 40 godina, a unatoč tragovima karijesa i pokazateljima mogućeg razvoja temporomandibularne artroze (koja je, zajedno s jakim otiscima žvačnih mišića na čeljusnim kostima medicinska potvrda Antunovih govorničkih sposobnostiG. Fornaciari, F. Mallegni i G. Ragaglini. Determinazione dell eta della morte e analisi di alcuni quadri radiologici relativi a segmenti os sei di s. Antonio di Paova. II Santo, br. 21 (1981.), str. 179-188.), stomatološko-radiološkim ispitivanjima zaključeno je kako je, s obzirom na okolnosti, zubalo u trenutku smrti bilo u izvrsnom stanju. Također, potvrđeni su i zapisi prema kojima je svetac bolovao od hidropsije, pretpostavlja se zbog izgladnjivanja ili neredovite prehrane.Fatović-Ferenčić, Stella i Dugački, Vladimir. Rezultati znanstvenih ekspertiza posmrtnih ostataka sv. Antuna Padovanskog s posebnim osvrtom na rezultate raščlambe čeljusti, Acta stomatologica Croatica, sv. 29, br. 4 (1995.), str. 259-264.
Čudotvorac Razna čuda 250px|mini|Domenico Beccafumi: Sv. Antun i čudo s magarcom, koji se poklonio hostiji.
Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako izvanredna čuda kao što je tvorio po sv. Antunu i na njegov zagovor. Sv. Antun proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike učio od mladosti. Jedna gospođa jednom je željela slušati propovijedi sv. Antuna, ali joj to nije dozvolio njen suprug. Ona je otišla na gornji kat na prozor i tu je posve jasno čula propovijed, iako je sv. Antun propovijedao cijeli sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on je svojim ušima o tome posvjedočio, obrati se i rado je slušao riječ Božju.
Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Antuna i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete kao dijete, upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog, po svome ugodniku, očuvao dijete od sigurne smrti.
Jedna gospođa, vrativši se s propovijedi svečeve, nađe u kolijevki mrtvo dijete. Odmah otrči k svecu i zavapi za pomoć. Sv. Antun reče joj Gospodinove riječi iz sv. Evanđelja; Idi, sin tvoj živi. I doista nađe kod kuće dijete, kako se sa svojim prijateljima igra. Iza jedne propovijedi sv. Antuna, tako se pokajao jedan grješnik da je stao glasno plakati. Ode sv. Antunu, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, iščeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.