Samoglasnik (također i otvornik ili vokal) u fonetici jest naziv za glas koji se stvara bez zapreke u govornom traktu tako da zračna struja slobodno prolazi od pluća do usana. Primjeri su samoglasnici /a/, /e/, /o/, /u/ i /i/.
U svakom prirodnom jeziku vrh sloga čine samoglasnici. Može se reći da je fonološki svaki glas koji stoji u vrhu sloga samoglasnik iako on nije nužno fonetski (po artikulaciji) vokal, tako u hrvatskom jeziku slogotvorno može činiti vrh sloga. Zbog toga u hrvatskoj se literaturi često nađe pojam samoglasnik (u fonološkom smislu) kao naziv za slogotvorni glas.thumb|left|220px|Čestoća pojavljivanja samoglasnika.Jednomilijunski korpus riječi iz djela hrvatskih pisaca pokazuje da samoglasnici čine 45% svih glasova (slova), dok preostalih 55% čine suglasnici.
Artikulacijske osobine Samoglasnici razlikuju se uglavnom po visini jezika, mjestu tvorbe i nazalnosti.
Prema visini jezika ili veličine otvora razlikuju se: zatvoreni (ili visoki), poluzatvoreni, poluotvoreni i otvoreni (ili niski) samoglasnici. Zatvoreni su samoglasnici u standardnom hrvatskom jeziku i , poluotvoreni i , a otvoreni je samoglasnik .
Mjesto tvorbe je mjesto najvećeg suženja govornog trakta. Prema mjestu tvorbe razlikuju se stražnji, srednji i prednji samoglasnici. Stražnji su samoglasnici u hrvatskom jeziku i , srednji samoglasnik je a prednji su samoglasnici i .
Nazalni ili nosni samoglasnici stvaraju se spuštanjem mekog nepca tako da zračna struja prolazi i kroz nosnu šupljinu. Nazalnih samoglasnika u hrvatskom jeziku nema. U tu skupinu spadaju npr. poljski samoglasnici (ę) i (ą).
Kategorija:Fonetika