Bugarska (bug. България, latinizirano: Bǎlgarija), službeno Republika Bugarska, država je u Jugoistočnoj Europi. Na sjeveru graniči s Rumunjskom, sa Srbijom i Sjevernom Makedonijom na zapadu, Grčkom i Turskom na jugu, a na istoku ima obalu na Crnome moru. Prostire se na području površine 110 994 km² i 16. je po veličini država u Europi. Sofija je glavni i najveći grad države, a ostali su veći gradovi Plovdiv, Varna i Burgas.
Jedna od najranijih prapovijesnih zajednica u zemljama današnje Bugarske bila je neolitska Karanovska kultura iz 6500. pr. Kr. Od 6. do 3. stoljeća pr. Kr. na području sadašnje Bugarske vodili su borbu za prevlast Tračani, Perzijanci, Kelti i Antički Makedonci. Politička stabilnost nastupa rimskim osvajanjem područja današnje Bugarske 45. godine, a s propašću rimske države ponovno su se rasplamsali plemenski sukobi i provale različitih naroda. Oko 6. stoljeća ova su područja naselili rani Slaveni. Protobugari predvođeni Asparuhom napali su iz zemalja (Stare Velike) Bugarske i trajno zauzeli taj dio Europe u kasnom 7. stoljeću. Osnovali su (Podunavsku) Bugarsku koju je Bizantsko carstvo priznalo ugovorom iz 681. godine. Bugarsko carstvo vladalo je većim dijelom Jugoistočne Europe i značajno utjecalo na slavenske narode razvojem ćirilice. Prvo bugarsko carstvo trajalo je do ranog 11. stoljeća kada ga je bizantski car Bazilije II. osvojio i razorio. Uspješna bugarska pobuna 1185. uspostavila je Drugo bugarsko carstvo koje je dosegnulo svoj vrhunac pod Ivanom Asenom II. (1218. – 1241.). Nakon brojnih iscrpljujućih ratova i feudalnih sukoba carstvo se raspalo 1396. godine i palo pod osmansku vlast na gotovo pet stoljeća.
Rusko-turski rat (1877. – 1878.) imao je za posljedicu stvaranje treće, sadašnje, bugarske države. Mnogi etnički Bugari ostali su izvan granica nove nacije, a to je potaknulo iredentističke težnje koje su dovele do nekoliko sukoba sa susjedima i saveza s Njemačkom u oba svjetska rata. Godine 1946. Bugarska je postala dijelom Istočnoga bloka pod sovjetskim vodstvom, postala je socijalistička država. Vladajuća Komunistička partija odrekla se svojega jednovlašća nakon revolucija 1989. i dopustila višestranačke izbore. Bugarska je tada prešla na demokratski parlamentarni sustav i tržišno gospodarstvo. Od usvajanja demokratskoga ustava 1991. godine Bugarska je bila unitarna parlamentarna republika koju je činilo 28 pokrajina s visokim stupnjem političke, upravne i gospodarske centralizacije.
Bugarska je zemlja u razvoju s gospodarstvom višega srednjega dohotka i nalazi se na 56. mjestu prema indeksu ljudskog razvoja. Njezino tržišno gospodarstvo dio je jedinstvenoga europskoga tržišta i uglavnom se temelji na uslugama, a zatim slijede industrija – posebice izgradnja strojeva i rudarstvo – te poljoprivreda. Rasprostranjena korupcija velik je društveno-gospodarski problem. Bugarska je rangirana kao najkorumpiranija zemlja Europske unije u 2018. Suočava se s demografskom krizom, godišnjim smanjenjem stanovništva koje traje od 1990. Trenutno broji otprilike sedam milijuna stanovnika, što je značajno smanjenje od vrhunca od gotovo devet milijuna koji je dosegnula 1988. godine. Bugarska je članica Europske unije, NATO- a i Vijeća Europe, također je članica utemeljiteljica OESS-a i triput je zauzela mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda.
Etimologija Ime Bugarska potječe od Protobugara, plemena turkijskog podrijetla koje je osnovalo Prvo bugarsko carstvo. Njihovo ime nije u potpunosti razjašnjeno i teško ga je pronaći prije 4. stoljeća nove ere, ali moguće je da potječe od praturske riječi bulģha ('miješati', 'tresti') i njezine izvedenice bulgak ('pobuna', 'nered'). Značenje se dalje može proširiti na 'pobuniti se', 'poticati' ili 'proizvesti stanje nereda', pa tako, u izvedenici, 'ometači'. Plemenske skupine u unutarnjoj Aziji s fonološki bliskim imenima često su opisivane sličnim terminima, kao Buluoji, sastavnica peterih barbarskih skupina koje su tijekom 4. stoljeća prikazivane i kao mješanci i smutljivci.
Povijest
Prapovijest i antika alt=Thracian golden wreath exhibited in the National Historical Museum|lijevo|mini|230px|Odriški zlatni vijenac u Nacionalnom povijesnom muzeju. Ostaci neandertalaca na tom području datiraju iz razdoblja prije oko 150 000 godina ili srednjeg paleolitika i neki su od najranijih tragova ljudske aktivnosti u zemljama moderne Bugarske. Pronađeni ostaci Homo sapiensa datirani su na 47 000 godina pr. Kr. Ovi su ostaci najraniji dokaz migriranja modernih ljudi u Europu. Karanovska kultura nastala je oko 6500 godina pr. Kr. i bila je jedno od nekoliko neolitskih društava u regiji koja su razvila poljoprivredu. Varnskoj kulturi iz bakrenog doba (peto tisućljeće pr. Kr.) pripisuje se izum metalurgije zlata. Blago Varnske nekropole sadrži najstariji zlatni nakit na svijetu čija je približna starost preko 6000 godina. Ovo je blago bilo dragocjeno otkriće koje je omogućilo razumijevanje društvene hijerarhije i stratifikacije u najranijim europskim društvima.
Tračani, jedna od tri primarne skupine predaka modernih Bugara, pojavili su se na Balkanskom poluotoku nešto prije 12. stoljeća pr. Kr. Istaknuli su se u metalurgiji i imali su određen kulturni utjecaj na Antičke Grke, koji su preuzeli su njih Orfejeve i Dionizijeve kultove, ali nikad nisu razvili državni sustav vlasti, već su ostali na plemenskoj strukturi vladanja. Perzijsko Ahemenidsko Carstvo osvojilo je dijelove današnje Bugarske (osobito istočnu Bugarsku) u 6. stoljeću pr. Kr. i zadržalo je kontrolu nad regijom do 479. godine pr. Kr. Invazija je postala katalizator za jedinstvo Tračana, a većina njihovih plemena ujedinila se pod kraljem Teresom i formirala Odrisko Kraljevstvo 470-ih godina pr. Kr. Ovo je kraljevstvo oslabio i natjerao u vazalstvo Filip II. Makedonski 341. pr. Kr., a područje su napali Kelti u 3. stoljeću i ondje osnovali svoju državu s glavnim gradom Tilisom. Područje Bugarske konačno postaje provincija Rimskog Carstva 45. godine.
Do kraja 1. stoljeća nove ere rimska je uprava uspostavljena nad cijelim Balkanskim poluotokom, a kršćanstvo se počelo širiti u regiji u 4. stoljeću. Gotsku Bibliju – prvu knjigu na germanskom jeziku – stvorio je gotski biskup Ulfila u današnjoj sjevernoj Bugarskoj oko 381. Regija je došla pod kontrolu Bizanta nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine. Bizant je vodio dugotrajni rat protiv Perzije i nije mogao obraniti svoje balkanske teritorije od barbarskih napada. To je omogućilo Slavenima da kao pljačkaši uđu na Balkanski poluotok, prvenstveno kroz područje između rijeke Dunav i Balkanskih planina poznato kao Mezija. Postupno je unutrašnjost poluotoka postala zemlja Južnih Slavena. Slaveni su asimilirali djelomično helenizirane, romanizirane i gotizirane Tračane u ruralnim područjima.
Prvo Bugarsko Carstvo desno|mini|250px|Susret kneza Borisa I. s učenicima svetog Ćirila i Metoda. Nedugo nakon slavenskog prodora, Mezija je ponovno napadnuta, ovaj put od strane Protobugara pod kanom Asparuhom. Njihova horda bila je ostatak stare Velike Bugarske, izumrle plemenske konfederacije smještene sjeverno od Crnog mora u današnjoj Ukrajini i južnoj Rusiji. Asparuh je 680. godine napao bizantske teritorije u Meziji i pokorio tamošnja slavenska plemena. Mirovni ugovor s Bizantskim Carstvom potpisan je 681. godine, označavajući utemeljenje Prvog bugarskog carstva. Manjinski Protobugari činili su blisko povezanu vladajuću kastu.
Novi vladari koji su preuzimali vlast jačali su bugarsku državu tijekom 8. i 9. stoljeća. Krum je uveo pisani zakonik i zaustavio veliki bizantski prodor u bitci kod Pliske, u kojoj je ubijen bizantski car Nikefor I. Boris I. ukinuo je 864. godine poganstvo u korist istočnog pravoslavnog kršćanstva. Pokrštavanje je pratilo bizantsko priznanje bugarske crkve i prihvaćanje ćirilice, razvijene u glavnom gradu Preslavu. Zajednički jezik, vjera i pismo ojačali su središnju vlast i postupno stopili Slavene i Protobugare u jedinstveni narod koji govori jednim slavenskim jezikom. Zlatno doba započelo je tijekom 34-godišnje vladavine Simeona Velikog, pod čijom je vlašću država dosegla najveće teritorijalno proširenje.
Nakon Simeonove smrti, Bugarska je oslabljena ratovima s Mađarima i Pečenezima i širenjem bogumilske hereze. Grad Preslav u konačnici je zauzela bizantska vojska 971. godine nakon uzastopnih ruskih i bizantskih invazija. Carstvo se nakratko oporavilo od napada pod Samuilom, no bizantski car Bazilije II porazio je bugarsku vojsku kod Ključa 1014. godine. Samuilo je umro ubrzo nakon bitke, a 1018. Bizant je u potpunosti osvojio Prvo bugarsko carstvo. Nakon osvajanja, Bazilije II je spriječio pobune zadržavši vlast lokalnog plemstva, integrirajući ih u bizantsku birokraciju i aristokraciju i oslobodivši njihove zemlje obveze plaćanja poreza u zlatu, dopuštajući umjesto toga porez u naturi. Bugarska patrijaršija svedena je na arhiepiskopiju, ali je zadržala svoj autokefalni status i svoje biskupije.
Drugo bugarsko carstvo alt=A view of the walls of Tsarevets fortress in Tarnovo|mini|Zidine tvrđave Carevec u Velikom Trnovu, glavnom gradu Drugog Bugarskog Carstva. Bizantska unutarnja politika promijenila se nakon Bazilijeve smrti kada je izbio niz neuspješnih pobuna, a najveću je predvodio Petar Deljan. Autoritet Carstva opao je nakon katastrofalnog vojnog poraza kod Manzikerta protiv seldžučkih osvajača, a dodatno su ga potresli križarski ratovi. Time su spriječeni bizantski pokušaji helenizacije i stvoreno je plodno tlo za daljnji ustanak. Godine 1185. plemići iz dinastije Asen Ivan Asen I. i Petar IV. organizirali su veliki ustanak i uspjeli ponovno uspostaviti bugarsku državu. Ivan Asen i Petar postavili su temelje Drugog bugarskog carstva s prijestolnicom u Trnovu.
Kalojan, treći od asenskih monarha, proširio je svoju vlast na Beograd i Ohrid. Priznao je duhovno vrhovništvo pape i primio kraljevsku krunu od papinskog legata.Chisholm, Hugh, ur. 1911. Encyclopædia Britannica Eleventh Edition 11th izdanje. Cambridge University Press Carstvo je dosegnulo svoj zenit pod Ivanom Asenom II. (1218. – 1241.), kada su se njegove granice proširile do obala Albanije, Srbije i Epira, dok su trgovina i kultura cvjetali. Vladavina Ivana Asena također je obilježena odmakom od Rima u vjerskim pitanjima.
Dinastija Asena izumrla je 1257. godine. Uslijedili su unutarnji sukobi i neprekidni bizantski i ugarski napadi, koji su Mongolima omogućili uspostavljanje suvereniteta nad oslabljenom bugarskom državom.Chisholm, Hugh, ur. 1911. Encyclopædia Britannica Eleventh Edition 11th izdanje. Cambridge University Press Godine 1277. svinjar Ivajlo poveo je veliku seljačku pobunu koja je protjerala Mongole iz Bugarske i nakratko ga učinila carem. S vlasti su ga 1280. svrgnuli feudalni veleposjednici, čiji su frakcijski sukobi prouzročili da se Drugo bugarsko carstvo raspalo na male feudalne posjede sve do 14. stoljeća. Ove rascjepkane krnje države, dva carstva u Vidinu i Trnovu i Despotovina Dobrudža, postale su lak plijen za novu prijetnju koja je pristizala s jugoistoka: Osmanske Turke.
Osmanska vlast lijevo|mini|230px|Bitka kod Nikopolja 1396. označila je kraj srednjovjekovne bugarske državnosti. Bizantinci su najprije 1340-ih zaposlili Osmanlije kao plaćenike, koji su kasnije sami postali osvajači. Sultan Murat I. osvojio je Adrijanopol od Bizanta 1362.; Sofija je pala 1382., a nakon nje Shumen 1388. Osmansko Carstvo završilo je osvajanje bugarskih zemalja 1393. godine kada je Trnovo opljačkano nakon tromjesečne opsade i bitke kod Nikopolja koja je dovela do pada Vidinskog carstva 1396. godine. Sozopol je bio posljednje bugarsko naselje koje je palo 1453. Bugarsko plemstvo je eliminirano, a seljaštvo je porobljeno od osmanskih gospodara, dok je velik dio obrazovanog svećenstva pobjegao u druge zemlje.