Martin Charles Scorsese (Queens, New York, 17. studenog 1942.) američki je filmski redatelj, scenarist, producent i povjesničar filma. Osnivač je Svjetske filmske zaklade te dobitnik nagrade Američkog filmskog instituta za životno djelo za svoj doprinos filmu te Zlatnog globusa, BAFTA-e i nagrade Ceha američkih redatelja. Scorsese je predsjednik Filmske zaklade, neprofitne organizacije posvećene očuvanju filma i prevenciji propadanja filmskog materijala.
Scorseseovo djelo obrađuje teme kao što su identitet talijanskih Amerikanaca, katolički koncept krivnje i iskupljenja,The Religious Affiliation of Director Martin Scorsese Webpage created May 27, 2005. Last modified September 5, 2005. Preuzeto 1. travnja 2007. mačizam i nasilje. Scorsese se smatra jednim od najznačajnijih i najutjecajnijih američkih redatelja svoje generacije, pogotovo zbog režije filmova kao što su Taksist, Razjareni bik i Dobri momci; na sva tri je surađivao s jednim od svojih najvjernijih suradnika, glumcem Robertom De Nirom.Yahoo! Movies Za film Pokojni osvojio je Oscar za najboljeg redatelja te zaradio titulu magistra primijenjenih umjetnosti u filmskoj režiji na Tisch School of the Arts.
Rani život
Martin Scorsese rođen je u New York Cityju. Njegov otac, Luciano Charles Scorsese (1913. – 1993.), i majka, Catherine Scorsese (1912. – 1997.), radili su u njujorškoj tvornici odjeće.Martin Scorsese Biography (1942-) Kao dječaka roditelji su ga često vodili u kino; u tom je razdoblju svog života razvio svoju strast za film. U ranoj dobi opsjednut povijesnim spektaklima, čini se kako su bar dva filma tog žanra, Zemlja faraona (1955.), i El Cid (1961.), ostavili snažan i trajan utjecaj na njegovu filmsku tehniku. Kasnije se prisjetio tog utjecaja u dokumentarcu o talijanskom neorealizmu te komentirao kako su ga Kradljivci bicikla zajedno s filmovima Paisà, Rim, otvoreni grad inspirirali te kako je to utjecalo na njegov pogled i prikaz njegova sicilijanskog nasljeđa. U svojem dokumentarcu, Moje putovanje u Italiju, Scorsese je istaknuo da je sicilijanska epizoda Paise Roberta Rossellinija kao prvo što je vidio na televiziji zajedno sa svojim rođacima, koji su sami bili sicilijanski doseljenici, izvršilo veliki utjecaj na njegov život. Kao još jedan veliki utjecaj na svoju karijeru naveo je indijski neorealizam redatelja Satyajita Raya. Njegova prvotna želja da postane svećenik dok je pohađao Cardinal Hayes High School u Bronxu, zamijenjena je ono za film - sjemenište je zamijenio za Njujoršku školu filma, gdje je 1969. stekao magisterij.
Karijera
Rana karijera
Iako je Vijetnamski rat počeo u to vrijeme, Scorsese je uspio izbjeći vojnu službu. Pohađao je filmsku školu u sklopu njujorškog sveučilišta, snimajući kratkometražne filmove Što tako lijepa djevojka radi na ovakvom mjestu? (1963.) i Nisi samo ti, Murray! (1964.). Njegov najpoznatiji kratki film iz ovog perioda bio je crnohumorni The Big Shave (1967.), u kojem se nepoznati čovjek brije sve dok ne počne obilno krvariti, režući vlastiti vrat britvicom. Film je bio svojevrsna optužba američke vojne intervencije u Vijetnamu, a alternativni naziv filma bio je Viet '67.
Iste godine, Scorsese je snimio svoj prvi dugometražni film, crno-bijeli Tko to kuca na moja vrata, s kolegom studentom, glumcem Harveyjem Keitelom i montažerkom Thelmom Schoonmaker, s kojima će dugo i uspješno surađivati. Film je bio preteča kasnije snimljenog filma Ulice zla. Iako nedovoljno razvijen, već je tada bio evidentan "Scorseseov stil": osjećaj za ulični život talijanskih Amerikanaca, dinamična montaža, eklektična rock glazba za film i problematični muški protagonist.
1970-e
Početkom desetljeća postaje prijatelj i znanac s takozvanim "filmskim balavcima" sedamdesetih: Francisom Ford Coppolom, Brianom De Palmom, Georgeom Lucasom i Stevenom Spielbergom. De Palma ga je upoznao s glumcem Robertom De Nirom, koji mu postaje veliki prijatelj i suradnik na mnogim projektima. Tijekom ovog perioda radio je kao jedan od montažera na filmu Woodstock i upoznao glumca i redatelja Johna Cassavetesa, koji će mu također postati veliki prijatelj i mentor.
Ulice zla
mini|lijevo|Ulice zla (1973.), Scorseseov prvi film s Robertom De Nirom Scorsese je 1972. snimio gangsterski film Boxcar Bertha, radnjom smješten u doba Velike depresije, za producenta B-filmova Rogera Cormana, koji je lansirao karijere redatelja kao što su Francis Ford Coppola, James Cameron i John Sayles. Iako je smatran manje vrijednim djelom, nedvojbeno je naučio Scorsesea kako snimiti film jeftino i brzo, te ga pripremio za prvi film s De Nirom, Ulice zla.
Ulice zla je bio film koji se pokazao kao prekretnica u karijerama za Scorsesea, De Nira i Keitela. Sad se već dobro osjetio Scorseseov rukopis: macho držanje, krvavo nasilje, katolički osjećaj krivnje i iskupljenje, dinamična montaža i rock glazba za film. Iako je film bio inovativan, njegova napeta atmosfera, skoro pa dokumentaristički stil i "ulična" režija najviše su dugovali redateljima Cassavetesu i ranom Jean-Luc Godardu.
Godine 1974. glumica Ellen Burstyn izbabrala je Scorsesea da režira film Alice više ne stanuje ovdje, za koji je dobila Oscar za najbolju glumicu. Iako dobro prihvaćen, film ostaje anomalija u redateljevoj ranoj karijeri jer se fokusira na središnji ženski lik. Vrativši se u Malu Italiju kako bi istražio svoje etničke korijene, Scorsese je snimio Italianamerican, dokumentarac u kojem su se pojavili i njegovi roditelji, Charles i Catherine Scorsese.
Taksist
Dvije godine poslije, 1976., Scorsese je šokirao kino publiku diljem svijeta kad je režirao kultnog Taksista, mračni i nasilni prikaz čovjeka koji lagano tone u ludilo u paklenoj viziji Manhattana.
Film je važan iz niza razloga. Prije svega, Scorsese je s njim stekao reputaciju kompletnog redatelja koji djeluje na visokoj razini zajedno sa snimateljem Michaelom Chapmanom čiji stil teži izrazitim kontrastima, snažnim bojama i složenim pokretima kamere. Osim toga, bila je to izvedba prekretnica Roberta De Nira u ulozi poremećenog i psihotičnog Travisa Bicklea, te je isti trenutak film postao jedan od najlegendarnijih filmskih prekretnica. U filmu su nastupili i Jodie Foster u izrazito kontroverznoj ulozi maloljetne prostitutke, te Harvey Keitel kao njezin svodnik, Matthew ili "Sport."
Taksist je označio i početak suradnje sa scenaristom Paulom Schraderom. Film dijeli tematske veze s radom francuskog redatelja Roberta Bressona, ponajviše s filmom Pickpocket (u smislu "dnevnika" osamljenika i opsjednutog čovjeka koji traži iskupljenje). Scenarist/redatelj Schrader često se vraćao Bressonovim radovima u svojim filmovima kao što su Američki žigolo i Light Sleeper i u Scorseseovom kasnijem filmu, Između života i smrti.
Kontroverzan od samog objavljivanja, Taksist se našao na naslovnicama ponovno pet godina kasnije, kad je John Hinckley Jr. pokušao ubiti tadašnjeg predsjednika Ronalda Reagana. Nekoliko puta se opravdavao svojom opsesijom likom Jodie Foster (u filmu, lik kojeg glumi De Niro, Travis Bickle, pokušava ubiti senatora).
Taksist je osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu, te zaradio četiri nominacije za Oscara, uključujući onu za najbolji film, međutim nije osvojio nijednu nagradu.
Scorseseu je nakon toga ponuđena uloga Charlesa Mansona u filmu Helter Skelter i epizodna uloga u ratnom filmu Velika prva divizija, ali je odbio obje ponude. Međutim, prihvatio je ulogu gangstera u filmu Cannonball redatelja Paula Bartela. U to se vrijeme govorilo i o nekoliko nikad snimljenih redateljskih projekata kao što su Haunted Summer, o Mary Shelley i film s Marlonom Brandom o masakru nad Indijancima kod Wounded Kneeja.
New York, New York i Posljednji valcer
Kritički uspjeh Taksista ohrabrio je Scorsesea da krene sa svojim prvim visokobudžetnim projektom: raskošnim mjuziklom New York, New York. Počast Scorseseovom rodnom gradu i klasičnim holivudskim mjuziklima bio je veliki neuspjeh na box-officeu i kod kritike.
New York, New York je bila treća redateljeva suradnja s Robertom De Nirom, uz kojeg je nastupila Liza Minnelli (počast i aluzija na njenog oca, legendarnog redatelja mjuzikala Vincentea Minnellija). Unatoč vizualnoj raskoši i stilskim bravurama, mnogi kritičari zamjerili su filmu na dosta olovnoj studijskoj atmosferi u odnosu na ranije Scorseseove projekte. Gledano s današnjeg stajališta, film ostaje jedna od redateljevih ranih studija muške paranoje i nesigurnosti (koja dijeli dosta toga s njegovim drugim filmovima kao što su Ulice zla, Taksist, Razjareni bik i Pokojni).
Razočaravajući prijem filma bacio je Scorsesea u depresiju. Do tada je već postao ozbiljan ovisnik o kokainu. Međutim, našao je dosta kreativne snage da snimi visoko cijenjeni Posljednji valcer, dokumentirajući posljednji koncert grupe The Band. Koncert je održan u dvorani Winterland u San Franciscu, a na njemu je nastupila jedna od najširih postava poznatih glazbenika koji su gostovali na jednom koncertu kao što su Eric Clapton, Neil Young, Neil Diamond, Ringo Starr, Muddy Waters, Joni Mitchell, Bob Dylan, Paul Butterfield, Ronnie Wood i Van Morrison. Međutim, Scorseseve obveze drugim projektima odgodile su izlazak filma sve do 1978.
Još se jedan Scorseseov dokumentarac pojavio 1978., nazvan American Boy, s fokusom na Stevena Princea, drskog prodavača oružja koji se pojavio u Taksistu. Slijedio je period divljih tuluma, koji su naštetili ionako slabom Scorseseovu zdravlju.
1980-e
Razjareni bik
Prema mnogim izvorima (uključujući Scorsesea), Robert De Niro praktično mu je spasio život kad ga je uvjerio da se mora skinuti s kokaina da bi mogao snimiti, za većinu svoj najbolji film, Razjareni bik (1980.). Uvjeren da više neće snimiti nijedan drugi film, usmjerio je svu energiju u stvaranje nasilne priče o boksačkom prvaku u srednje teškoj kategoriji, Jakeu La Motti, nazivajući to "kamikaza metodom" snimanja filma. Film je posvuda smatran remek-djelom te je u glasovanju engleskog prestižnog magatina Sight & Sound proglašen najboljim filmom osamdesetih. Zaradio je osam nominacija za Oscara, uključujući onu za najbolji film, najboljeg glumca Roberta De Nira i prvu Scorseseovu za najboljeg redatelja. De Niro je osvojio, kao i Thelma Schoonmaker za montažu, ali Oscar za najboljeg redatelja otišao je Robertu Redfordu za Obične ljude.
Razjareni bik, snimljen u izrazito kontrastnoj crno-bijeloj tehnici, označio je trenutak kad je Scorseseov stil dosegao svoj zenit: Taksist i New York, New York rabili su elemente ekspresionizma kako bi naglasili psihologiju, ali ovdje je stil doveden do novih ekstrema, uvodeći duge usporene snimke, kompleksne snimke, ekstravagantno iskrivljenje perspektive (primjerice veličina boksačkog ringa mijenja se iz borbe u borbu). Tematski također jer su teme prenesene iz Ulica zla i Taksista: nesigurni muškarci, nasilje, krivnja i iskupljenje.
Iako je scenarij za Razjarenog bika pripisan Paulu Schraderu i Mardiku Martinu, konačni scenarij dosta se razlikovao od Schraderove originalne verzije. Nekoliko puta su ga prepravljali pisci kao što je Jay Cocks (koji je surađivao na pisanju scenarija za kasnije Scorseseove filmove Doba nevinosti i Bande New Yorka). Veći dio završne verzije napisali su Scorsese i Robert De Niro.
Kralj komedije
Scorseseov sljedeći projekt bila je peta suradnja s Robertom De Nirom, Kralj komedije (1983.). Bila je to apsurdna satira svijeta medija i zvijezda, odstupanje od emocionalno intenzivnih filmova s kojima je najčešće dovođen u vezu. Vizualno je bio mnogo manje pokretljiv za razliku od stila koji je redatelj postigao do tada, često upotrebljavajući statičnu kameru i duge snimke. Ekspresionizam iz njegovih prijašnjih radova ustupio je mjesto gotovo totalnom nadrealizmu. Međutim, bio je to očito Scorseseov rad i odmak od New Yorka. Zaradio je mnoge usporedbe s Taksistom, najviše zato što se bavi nezadovoljnim samcem koji ironično zarađuje status ikone nakon kriminalnog čina (ubojstva i otmice).The King of Comedy Film Review