Fred Astaire (Omaha, Nebraska, 10. svibnja 1899. – Los Angeles, Kalifornija, 22. lipnja 1987.), rođen kao Frederick Austerlitz, američki filmski glumac, plesač i pjevač, austrijskog porijekla. Njegova scenska i kasnija filmska karijera trajala je 76 godina, i u tom je razdoblju snimio 31 glazbeni film. Posebno ga se povezuje s Ginger Rogers, s kojom je snimio deset filmova, koji su revolucionirali žanr glazbenih filmova.
George Balanchine i Rudolf Nurejev ocijenili su ga kao najboljeg plesača 20. stoljeća, a općenito ga se smatra najutjecajnijim plesačem u povijesti filmskih i televizijskih mjuzikala. Američki filmski institut proglasio ga je petom najvećom muškom filmskom zvijezdom u povijesti.
Rani život i karijera lijevo|mini|200px|Fred i Adele Astaire. oko 1906. Otac mu je bio austrijski imigrant i Rimokatolik; majka je rođena u Americi u Luteranskoj njemačkoj obitelji; Astaire se pridružio Episkopalnoj crkvi 1912.Astaire p.84
Astaire je prezime koje su on i njegova sestra Adele Astaire uzeli za svoj vodviljski nastup 1905. Obiteljska legenda to pripisuje ujaku čije je prezime bilo "L'Astaire".Thomas p.17 Njihova vodviljska karijera se nastavlja, s dobrom i lošom srećom te povremenim prekidima za koje je zaslužno Društvo Gerry,sve dok se nisu probili na Broadway s predstavom Over The Top 1917. Neki izvori tvrde da su se Astaireovi pojavili u filmu Cvrčak Fanchon u kojem je glavnu ulogu imala Mary Pickford, ali Astairevi su to odlučno oprvgavali.Astaire p.42 and Billman p.4: "Promatrali su snimanje kao posjetitelji, ali su inzistirali na tome da se ne pojave u filmu." Fred Astaire je upoznao Georgea Gershwina 1916., dok je ovaj radio u diskografskoj kući "Jerome H. Remick" kao pregovarač, što je preraslo u dugoročno prijateljstvo,Astaire str.65:"Odmah smo se sprijateljili.Njemu se svidjelo moje sviranje klavira i nakon toga sam često svirao za njega." koje je kasnije duboko utjecalo na buduće karijere oba umjetnika.
Tijekom 1920-ih, Fred i Adele nastupali su na Broadwayju i na londonskoj pozornici u predstavama kao što su Damo,budi dobra, Smiješno lice i The Band Wagon, afirmiravši se i osvojivši kazališnu publiku s obje strane Atlantika. Kao ekipa snimili su nekoliko pjesama. Rastali su se 1932. kada se Adele udala za svog prvog muža, Lorda Charlesa Cavendisha, sina Vojvode od Devonshirea. Fred je krenuo postići samostalni uspjeh na Broadwayu i u Londonu s predstavom Vesela razvedenica, usput razmatravši ponude iz Hollywooda. lijevo|mini|200px|Fred Astaire sa sestrom Adele 1921. Prema hollywoodskoj predaji, izvješće s probnog snimanja filmske kuće RKO, sada izgubljeno zajedno sa snimkom, navodno je glasilo: "Ne zna pjevati. Ne zna glumiti. Ćelavi. Zna pomalo plesati." Producent Astaire-Rogers filmova Pandro S. Berman tvrdio je da nikada nije čuo tu priču 1930-ih, te da se ona pojavila tek godinama kasnije. Astaire je 1980. u intervjuu za ABC-jevu emisiju 20/20 s Barbarom Walters, tvrdio da je u izvješću zapravo pisalo: "Ne zna glumiti. Pomalo ćelavi. Također i pleše". U svakom slučaju, proba je očito bila razočaravajuća, a i David O. Selznick, koji je s Astaireom potpisao ugovor za RKO i naručio probno snimanje, u studijskom ju je notesu opisao kao "jadnu". Kako bilo, to nije utjecalo na studijeve planove za Astairea, koji ga je u početku posudio na nekoliko dana MGM-u 1933. za Astaireov hollywoodski debi, gdje je glumio samoga sebe uz Joan Crawford u uspješnom mjuziklu Rasplesana dama.
Fred i Ginger lijevo|mini|200px|Objava Astaire-Rogers filmskog partnertsva za foršpan filma Let za Rio Kada se 1933. vratio u RKO, po plaći je bio peta osoba u filmu Let za Rio, u kojem je glumio uz Ginger Rogers i Dolores Del Rio. U kritici Variety magazina golemi uspjeh filma pripisan je isključivo Astairevoj prisutnosti: "Glavni smisao Leta za Rio je filmsko obećanje Freda Astairea... On je sigurna oklada nakon ovoga, posjeduje specifičnu dragost, mikrofon laska njegovom glasu, a kao plesač je u zasebnoj klasi. Posljednje opažanje nije nikakva novost među profesijom, koja već dugo priznaje da Astaire počinje plesati kada ostali prestanu lamatati kopitima."
Iako se Astaire u početku veoma protivio ideji da postane dio još jednoga plesačkog para, uvjerila ga je publika kojoj se očito veoma svidjelo sparivanje Astairea s Rogersovom. To partnerstvo i koreografija Astairea i Hermesa Pana, učinili su ples važnim dijelom hollywoodskog glazbenog filma. Astaire i Rogers snimili su zajedno deset filmova, uključujući Veselu razvedenicu (1934), Robertu (1935), Cilindar (1935), Slijedi flotu (1936), Vrijeme swinga (1936), Zaplešimo zajedno (1937), i Carefree (1938). Šest od devet mjuzikala koje je on stvorio donijeli su najveću zaradu RKO-u; svi filmovi imali su određen prestiž i umješnost, kojoj su svi filmski studiji težili u to vrijeme. Zahvaljujući partnerstvu, oboje su postali zvijezde; kao što je Katharine Hepburn izjavila jednom, "On njoj daje otmjenost a ona njemu daje seksipil." Astaire je bez problema imao pogodnost primanja postotka od profita filma, što je u to vrijeme bila iznimna rijetkost u glumačkim ugovorima; imao je i kompletnu autonomiju nad time kako će ples biti prezentiran, što mu je dopustilo da revolucionizira ples na filmu. Jedina osoba u zabavljačkoj industriji koja je imala takav tretman bila je Greta Garbo.
Astaire je zaslužan za dvije važne inovacije u ranim glazbenim filmovima. Kao prvo, inzistirao je da (gotovo nepomična) kamera snimi plesnu točku u samo jednom kadru, a, ako je moguće, da drži plesače u punom planu čitavo vrijeme. Poznata je Asteireova dosjetka: "Ili će kamera plesati, ili ću ja". Astaire je zadržao ovo pravilo od Vesele razvedenice pa nadalje, sve dok ga nije nadglasao Francis Ford Coppola, koji je 1968. režirao Finianovu dugu, svoj prvi mjuzikl (Coppola je također otpustio Hermesa Pana s ovog filma). Astaireov stil plesnih sekvenci je bio u kontrastu s mjuziklima Busbyja Berkeleyja, koji su bili poznati po plesnim točkama ispunjenima ekstravagantnim zračnim snimkama, brzim kadrovima i zumiranjima na određene dijelove tijela, poput ruku ili nogu. Kao druga inovacija, Astaire je bio odlučan u tome da sve pjevačke i plesne točke budu glatko uklopljene u radnje filma. Umjesto da poput Busbyja Berkeleya koristi ples kao spektakularni prizor, Astaire ga je koristio kako bi pomicao radnju naprijed. Tipičan Astaireov film uključivao je njegovu solo izvedbu – koju je on zvao "udarački solo", komičnu plesnu točku s partnericom i partnersku romantičnu plesnu točku.
Plesni komentatori Arlene Croce, Hannah Hyam i John Mueller smatraju da je Rogers bila najbolja Astaierova plesna partnerica,Croce p.6, Hyam pp146-147, Mueller pp.8-9 iako priznaju da su neke njegove kasnije partnerice pokazale tehnički superiornije plesne vještine, razmatranje zajedničkoGiles, p.33 Pan: "Ne mislim da je Eleanor Powell bila najveća Fredova plesna partnerica. Mislim da je to bila Ginger Rogers. Iako nije bila najbolja od svih plesačica. Cyd Charisse je bila mnogo bolja tehnička plesačica</ref> Hermesu Panu i Stanleyju Donenu.ibid Filmska kritičarka Pauline Kael zauzela je neutralnije stajalište,Kael: "To je malo previše", u inače pohvalnoj kritici Croceove Knjige o Fredu Astaireu i Ginger Rogers, objavljenoj u New Yorkeru, 25.listopada, 1972. dok je Timeov filmski kritičar Richard Schickel napisao "Nostalgija koja okružuje par Rogers-Astaire uglavnom učini da ostale partnerice izblijede."
Mueller ovako ukratko opisuje Gingerine sposobnosti: "Rogers se izdvajala od svih ostalih Astaireovih partnerica, ne zato što je kao plesačica bila superiornija, već zato što je, kao vješta, intuitivna glumica bila dovoljno nepovjerljiva da shvati kako gluma nije prestajala kada bi plesanje započelo ...razlog zbog kojeg su tolike žene maštale o plesanju s Astaireom je taj što je Ginger Rogers stvarala dojam da je plesanje s njim najuzbudljivije iskustvo koje se može zamisliti." Kako kaže Astaire,Satchell p.127 "Ginger nikad prije nije plesala s partnerom. Mnogo toga je morala glumiti. Nije znala plesati step i nije mogla ovo i ono... ali Ginger je imala stila i talenta i poboljšavala se u hodu. Postala je takva da su kasnije sve ostale koje su plesale sa mnom izgledale pogrešno."
Međutim, Astaire je ipak odbijao da ga se ekskluzivno veže za bilo koje partnerstvo, pošto je već plesao na pozornici kao partner svoje sestre Adele. Čak je pregovarao s RKO-om da samostalno nastupi u Dami u nevolji 1937., što je završilo neuspješno. Vratio se kako bi snimio još dva filma s Ginger, Carefree (1938.) i Priča o Vernonu i Irene Castle (1939.) Kada su oboje izgubili novac, Astaire je napustio RKO, dok je Rogers ostala i ranih 40-tih postala najvruće vlasništvo studija. Godine 1949. ponovno su se ujedinili za svoj posljednji zajednički projekt, Barkleyji s Broadwayja.
Plesna i pjevačka vještina
lijevo|mini|250px|Fred Astaire pleše po zidovima i stropu u pjesmi "Ti si sav moj svijet" iz filma Kraljevsko vjenčanje (1951) Astaire je bio virtuozni plesač, sposoban prenijeti neozbiljnu pustolovnost duha, ali i duboke emocije, kada se to od njega tražilo. Njegova tehnička kontrola i osjećaj za ritam bili su zapanjujući; prema jednoj anegdoti, bio je sposoban, kada bi ga pozvali natrag u studio kako bi za specijalne efekte ponovio plesnu točku koju je snimio tjednima prije, reproducirati korake s najpreciznijom točnošću, sve do posljednje geste. Astaireove izvedbe plesnih točki bile su cijenjene zbog svoje elegancije, ljupkosti, originalnosti i preciznosti. Inspiraciju je crpio iz raznih izvora, uključujući step i ostale afro-američke ritmove, klasične plesove te uzvišeni stil Vernona i Irene Castle kako bi stvorio jedinstveno prepoznatljivi plesni stil - koji je veoma utjecao na američki uglađeni stil dvoranskog plesa - te postavio standarde prema kojima će se svi budući plesni mjuzikli ocjenjivati. Koreografirao je sve svoje korake, najčešće uz pomoć drugih koreografa, prvenstveno Hermesa Pana.
Njegov perfekcionizam je bio legendaran, baš kao i njegova skromnost i obzirnost prema kolegama plesačima; međutim, njegovo nesmiljeno insistiranje na probama i ponavljanim snimanjima nekima je predstavljalo teret. Iako je sebe ponajprije smatrao zabavljačem, njegova vrhunska umjetnička vještina priskrbila mu je golemo divljenje plesnih legendi dvadesetog stoljeća kao što su George Balanchine, braća Nicholas, Mihail Barišnjikov, Margot Fonteyn, Bob Fosse, Gregory Hines, Gene Kelly, Rudolf Nurejev i Bill Robinson.
Izuzetno skroman kad su posrijedi njegove pjevačke sposobnosti, često je tvrdio kako ne zna pjevati.e.g. Satchell, p.144 Astaire je predstavio neke od najproslavljenijih pjesama iz "Velike američke knjige pjesama", osobito Cole Porterovu: "Night and Day" u Veseloj razvedenici; pjesme Irvinga Berlina "Isn't it a Lovely Day", "Cheek to Cheek" te "Top Hat, White Tie and Tails" u Cilindru, "Let's Face the Music and Dance" u Slijedi flotu te "Change Partners" u Carefree. Prvi je otpjevao pjesmu Jeromea Kerna "The Way You Look Tonight" u Vremenu swinga; pjesme Georgea Gershwina "They Can't Take That Away From Me" u Zaplešimo zajedno, "A Foggy Day" te "Nice Work If You Can Get It" u Dami u nevolji; pjesme Johnnyja Mercera "One For My Baby (and One More for the Road)" iz Nebo je granica i "Something's Gotta Give" iz Daddy Long Legs; te pjesmu Harryja Warrena i Arthura Freeda "This Heart of Mine" iz Ziegfeld Follies.
desno|mini|250px|Fred Astaire pjeva u filmu Second Chorus (1940.)