Kraljevina Hrvatska i Slavonija (mađ. Horvát-Szlavónország,A Pallas nagy lexikona, Horvát-Szlavonország njem. Königreich Kroatien und Slawonien) bila je samosvojna kraljevina unutar ugarskog dijela Austro-Ugarske Monarhije. Njezin je službeni naziv bio Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija ili neslužbenije Trojednica.

Njen status je uređen 1868. nagodbom s Ugarskom, kojom je Hrvatska i Slavonija definirana kao politički narod sa zasebnim pripadajućim teritorijem, koji s UgarskomLászló Heka: ANALIZA AUSTRO-UGARSKE I HRVATSKO-UGARSKE NAGODBE (U POVODU 150. OBLJETNICE AUSTRO-UGARSKE NAGODBE), Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Vol. 38. No. 2. Srpanj 2017. stupa u državnu zajednicu. Na području triju hrvatskih županija (Zagrebačke, Križevačke i Varaždinske) i triju slavonskih županija (Virovitičke, Požeške i Srijemske) te uz odluku da se ubrzo Hrvatska vojna krajina i Slavonska vojna krajina prenesu iz nadležnosti vojnih vlasti u Beču pod hrvatsku civilnu vlast, Nagodbom iz 1868. godine potvrđena je vlast Hrvatskog sabora koji se (u vremenu kada je latinski bio službeni jezik u većini europskih država) od 1558. god. dosljedno nazivao »Congregatio Regnorum Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae«, tj. »Sabor Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije«."Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija od 1790. do 1918.: Osnovne smjernice političke povijesti", Tomislav Markus, U: Švoger, V., Turkalj, J.(ur.) Temelji moderne Hrvatske, 2016.

Premda je Nagodbom Hrvatskoj i Slavoniji zajamčena široka unutarnja autonomija sa značajkama državnosti, u stvarnosti je nadzor Hrvatske i Slavonije nad nekim ključnim stvarima poput poreznih i vojnih pitanja bio hrvatski upliv minimalan."Nagodba." Encyclopaedia Britannica. Encyclopaedia Britannica Online Academic Edition. Encyclopædia Britannica Inc., 2014. Web. 19 Mar. 2014. Kroz različita tumačenja i sustavnim kršenjem Nagodbe, ugarska strana pokušavala je kontrolirati samostalnost Hrvatske i Slavonije, što je rezultiralo brojnim sporovima.

Iako su Hrvatska i Slavonija administrativno bile odvojene od Kraljevine Dalmacije, koja je bila u austrijskom dijelu Monarhije sve do njenog raspada, Dalmacija je Nagodbom priznata kao sastavni dio Trojedne Kraljevine, što je krunidbenom zavjernicom jamčio i kralj,Zak. čl. (II. 1867.) O uzakonjenju kraljevske zavjernice, što ju je Njeg. kralj. Veličanstvo prije posvete i krunidbe izdalo. i kraljevske zakletve, koju je prigodom krunisanja položiloZak. čl. III. : 1917. zajedničkog ugarsko-hrvatskog državnog sabora, kojim se kraljevska zavjernica, što ju je Njegovo Veličanstvo kralj izdao zemlji prije Svoje sretne posvete i krunisanja, te kraljevska zakletva, što ju je položio prigodom krunisanja, uvršćuju medju zakone države te ju je zato i nosila u svom imenu, naslovu bana i grbu. Zemljom su u autonomnim poslovima upravljali Vlada, Ban i Sabor.

Dana 29. listopada 1918., prilikom raspada Monarhije, Sabor je proglasio potpunu »nezavisnost Dalmacije, Hrvatske i Slavonije sa Rijekom prema Ugarskoj i Austriji« uz istovremeno stupanje u novoosnovanu Državu SHS. Nakon što je Država SHS postala dijelom Kraljevine SHS (od 1928. Kraljevina Jugoslavija) prestale su postojati Trojedna Kraljevina i Kraljevina Srbija te je nastala jugoslavenska monarhija kao posve nova država, koja je naslijedila odranije postojeće zakone i ustanove vlasti.„Identity and Continuity of States in Public International Law“, Krystyna Marek, Ženeva, 1954., str. 245–259. Pristupljeno 26. srpnja 2025.

Ime Područje današnje Hrvatske je tijekom 19. stoljeća nazivano različitim imenima. Iako je Hrvatski sabor nosio naziv sabora Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije već i 1681., tek početkom 19. stoljeća, usporedno sa zahtjevima za ostvarivanjem jedinstva hrvatskih zemalja i procesom gradnje moderne nacije, jača upotreba naziva Trojedna kraljevina. Nakon 1868. naziv Trojedna Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, kako se po nagodbi Hrvatska i Slavonija službeno zvala,Nagodba, čl. 1 zamijenjen je službeno postavljanjem Dalmacije na zadnje mjesto:Gross, 7. Sabor se nazivao Saborom Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije,Saborski dnevnik Kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, godina 1881.–1884., II Svezak, Tiskara "Narodnih novinah", Zagreb, 1884. kao i vlada (vidi putovnicu dolje).

U Ugarskoj se izraz »kraljevina«ugarska verzija Hrvatsko-ugarske nagodbe izdana i sankcionirana na mađarskom jeziku ne imenuje niti Ugarsku niti Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju kraljevinama, već umjesto kraljevine koristi termin »ország (zemlja)«, tj. »országok (zemlje)«, a nagodbu sklapaju dva parlamenta (országgyűlés), obje verzije nagodbe su primile kraljevu sankciju te pravno bile jednakovrijedne, vidi: 1868. évi XXX. törvénycikk (zakonski čl. XXX. 1868.) redovito izostavljao iz naziva koji je najčešće glasio Hrvatska i Slavonija ili Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Kada se pak, radilo o ispravama koje je izdavao bečki Dvor, tada je redoslijed bio Dalmacija, Hrvatska i Slavonija. Naime, po naputku kancelara Beusta Dalmacija se trebala spominjati na prvomu mjestu kako bi ju se razlikovalo od Hrvatske i Slavonije te na taj način lakše istaknula njezina pripadnost Austriji.Heka, str. 939., bilj. 38

U hrvatskoj historiografiji obično se naziva Hrvatska i Slavonija, Banska Hrvatska, a zabilježen je i naziv Nagodbena Hrvatska.Šarinić, Josip (1972.): Nagodbena Hrvatska: Postanak i osnove ustavne organizacije Prema Općoj i nacionalnoj enciklopediji, Hrvatska i Slavonija, naziv je za hrvatske zemlje pod vlašću Hrvatskoga sabora i bana; javlja se nakon uvođenja hrvatskoga jezika u javni život (1847.). Oblik Hrvatska i Slavonija ozakonjen je Hrvatsko-ugarskom nagodbom (1868.), ali se službeno i dalje sve do 1918. rabio naziv Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija.Opća i nacionalna enciklopedija – Hrvatska i Slavonija 8. kolovoza 2014. 200px|minijatura|Kraljevina Hrvatska i Slavonija 1881. – 1918.

Teritorij Hrvatska i Slavonija uključivala je središnje i sjeverne dijelove današnje Hrvatske bez Međimurja i Baranje, koji su pripadali Ugarskoj, kao i Rijeke, koja je posebnim aneksomHrvatsko-ugarska nagodba Hrvatsko-ugarske nagodbe izravno podređena Ugarskoj. Unutar Kraljevine Hrvatske i Slavonije bio je i istočni dio Srijema do Zemuna koji je danas u Vojvodini (Srbija). 1881. razvojačena je cijela Vojna krajina te je u potpunosti proširena nadležnost kraljevske zemaljske vlade i sabora nad razvojačenim teritorijima. Suprotno od uvriježenih mišljenja teritoriji vojnih krajina nisu nikada izuzeti iz sastava kraljevina,Matej Bel (1762): Compendiolum regnorum Slavoniae, Croatiae, Dalmatiae, Galliciae, et Lodomeriae, Magnique Principatus Transilvaniae Geographicum : supplementis et notis brevibus illustratum već ih je kralj sukladno svojim kraljevskim prerogativima – podjele privilegija i vođenja vojnih poslova – izuzeo iz nadležnosti staleških tijela kraljevina. Kraljevine su time bile podijeljene na svoj provincijalni i vojni dio, no teritorijalni opseg kraljevina i pripadnost vojnih krajina kraljevinama je uvijek bila potvrđena kraljevskim aktima,Carska odluka od 7. travnja 1850. a posljednji puta i Nagodbom 1868.Hrvatsko-ugarska nagodba vojne krajine su priznate kao sastavni dio kraljevine.

Iako Dalmacija stvarno nije bila sjedinjena s Hrvatskom i Slavonijom, već je bila austrijska krunska zemlja, ona je nominalno bila sastavni dio Trojedne Kraljevine koja ju je zato i nosila u svome imenu, kao i u imenu sabora i vlade.Wolfgang Kessler: Politik, Kultur und Gesellschaft in Kroatien und Slawonien in der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts. Historiographie und Grundlagen. Verlag Oldenbourg, München 1981, , S. 9. Nagodbom je ugarska strana Hrvatskoj i Slavoniji priznala da je Dalmacija dio Trojedne Kraljevine.Hrvatsko-ugarska nagodba Sabor je često tražio da se Dalmacija vrati pod upravu hrvatskog bana i Sabora,Carska odluka od 7. travnja 1850. a ne pripoji Trojednici, jer joj je oduvijek pravno pripadala, premda je bilo i drukčijih mišljenja, uglavnom zbog teške gospodarske situacije.Saborski dnevnik Kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Opseg 2, LXXIV saborska sjednica održana 15. siječnja 1884. Grb Trojednog Kraljevstva zato je uključivao i povijesni dalmatinski grb, baš kao što je taj grb bio prisutan u zajedničkom grbu zemalja Krune sv. Stjepana, međutim dalmatinski grb se nalazio i na austrijskom krunskom grbu. Hrvatski političari jasno su izricali svoje uvjerenje da i Bosna i Hercegovina, koja je bila pod zajedničkom austrijsko-ugarskom upravom pripada hrvatskim zemljama.

Povijest Pozadina mini|lijevo|200px|Ban Jelačić među svojim vojnicima prije bitke kod Schwechata, 1848.

minijatura|desno|Hrvatski sabor 1861., nazvan i "velikim" Iako se naziv Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija koristio od 17. stoljeća kako bi označio povijesno i pravno hrvatske zemlje, u prvoj polovici 19. stoljeća samo su sjeverozapadna i središnja Hrvatska te dio Slavonije (kao formalno kraljevina podređena Hrvatskoj) bile pod vlašću hrvatskog bana i sabora. U razdoblju nacionalne i kulturne homogenizacije tijekom hrvatskog narodnog preporoda u tridesetim i četrdesetim godinama sve su snažniji zahtjevi za ujedinjavanjem zemalja i većom samostalnošću. Revolucionarne 1848. sabor na čelu s banom Jelačićem obnovio je cjelovitost Trojedne Kraljevine pod banskom vlašćuUstav Republike Hrvatske, izvorišne osnove s vlastitom, nezavisnom banskom vladom te je prekinuo odnose s Ugarskom. Kao reakciju na mađarsko nijekanje hrvatskih prava i započetu nacionalno-građansku revoluciju u Ugarskoj i Austriji, Jelačić je uz suglasnost bečkog dvora ugarskoj vladi objavio rat i poveo vojnu kampanju u Ugarskoj i Austriji u sklopu koje je Hrvatskoj nakratko vraćeno Međimurje. Car Franjo Josip I. imenovao je Jelačića i guvernerom Rijeke i Dalmacije te zapovjednikom Vojne krajine, tako da je Jelačić pod svojom upravom ujedinio gotovo sve hrvatske zemlje. No, umjesto naklonosti bečkog dvora, banskoj Hrvatskoj je, kao i ostalim krunovinama Austrijskog Carstva, Bachovim apsolutizmom (1850. – 1859.) ukinuta autonomija i raspušten Sabor. 1860. listopadskom diplomom car je vratio ustavnost, a sabor je 1861., raspravljajući o državnopravnim odnosima s Austrijom i Ugarskom, zakonskim člankom 42. Ugarskoj ponudio državnu zajednicu uz uvjet načelne ravnopravnosti, priznanja hrvatskih povijesnih teritorija i hrvatske autonomije. Upravo kad je novi saziv sabora ponudio caru vezivanje Hrvatske uz Austriju, preustroj monarhije prekinuo je rat Austrije s Pruskom i Italijom. Poraz 1866. oslabio je Austriju te je bila prisiljena podijeliti suverenitet u monarhiji nagodbom s Ugarskom 1867., koja je podijelila hrvatski nacionalni prostor i ostavila Hrvatskoj kao jedinu opciju dogovor s Ugarskom.

Nastanak

150px|minijatura|lijevo|Karikatura Julija Huhna iz 1860.: Pod ugarskom krunom, kano s bratom, rukuje se Mađar s Hrvatom