Jorge Mario Pedro Vargas Llosa (Arequipa, Peru, 28. ožujka 1936. – Lima, Peru, 13. travnja 2025.) bio je peruansko-španjolski pisac, jedan od vodećih romanopisaca i esejista u Latinskoj Americi. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2010. i jedan od najistaknutijih predstavnika "hispanoameričkog booma".Filozofski fakultet u Zagrebu, Kolegiji na razini Fakulteta, akademska godina 2017./18. (pristupljeno 2. prosinca 2017.)

Život i djelovanje Rodio se u gradu Arequipi na jugu Perua, u obitelji srednje klase španjolskih korijena. Roditelji su mu se rastali pet mjeseci nakon vjenčanja. Rano djetinjstvo provodi u okrilju majčine obitelji o kojoj brine djed. Obrazovao se u mjesnoj školi, a onda i u Boliviji, kamo obitelj seli nakon djedovog imenovanja počasnim konzulom Perua. U Peru se vraćaju kada djed dobiva diplomatsko namještenje u gradu Piuri na sjeveru zemlje. U Piuri se školuje kod salezijanaca. Oca je upoznao u 10. godini. Roditelji mu se ponovno združuju 1946. te živi s njima u predgrađu Lime. Za njega je to i kraj idiličog djetinjstva i ulazak u svijet autoritativnog oca, u kojem upoznaje strah i neprijateljstvo.Mario Vargas Llosa - Biographical, Nobelprize.org, Nobel Media AB, 2014. (pristupljeno 2. prosinca 2017.)

U Limi pohađa kršćansku školu. Čita Hugoa i Dumasa. S 14 godina otac ga šalje na vojnu akademiju, koju pohađa 1950. i 1951., a potom i napušta. Školovanje završava u Piuri, gdje radi kao amaterski novinar, i piše svoju prvu dramu koja je ubrzo i izvedena. Studij prava i književnosti upisuje 1953. u Limi. Prve kratke priče objavljuje 1957. Nakon diplome (1958.) dobiva stipendiju za studij u Madridu. Tu ostaje do 1960., a zatim se nastanjuje u Parizu, gdje živi do 1966. Više godina živi u Londonu i Barceloni; u Limu se vraća 1974.Britannica, Mario Vargas Llosa, 6. siječnja 2017. (pristupljeno 2. prosinca 2017.)

Doktorirao je 1971. tezom o kolumbijskom nobelovcu i tadašnjem prijatelju Gabrielu Garciji Márquezu. O razlozima njihovog kasnijeg privatnog sukoba i razlaza nisu javno govorili. U drugoj polovici sedamdesetih dolazi na različita mjesta u književnim organizacijama i sveučilištima; bio je predsjednik međunarodnog PEN-a od 1976. do 1979.Mario Vargas Llosa Biography, TheFamousPeople.com, zadnje uređivanje 24. listopada 2017. (pristupljeno 2. prosinca 2017.)

U mladosti je zanesen marksističkom filozofijom i podupire kubanskog vođu Fidela Castra. Od njega se distancira nakon što je Castrova vlast zatvorila kubanskog pisca Heberta Padillu. Kasnije zastupa demokratske i liberalne političke pozicije, s kojima se 1990. neuspješno kandidirao na predsjedničkim izborima u Peruu. Potom se u nizu eseja, objedinjenih u knjizi, kritički izjašnjava protiv rasplamsavanja nacionalizma na Balkanu i pokazuje upućenost u ratna zbivanja u Hrvatskoj. Boravi jedno vrijeme i u Zagrebu gdje mu je sin služio u mirovnoj misiji UN-a i u kojem se susretao s hrvatskim piscima. Posjeduje također španjolsko državljanstvo od 1993. godine.

Ženio se dva puta, otac je troje djece.

Književno stvaralaštvo U književnosti postaje poznat romanom Grad i gušteri (La ciudad y los perros) iz 1963. godine u kojem opisuje odrastanje i surovo okruženje u kojem žive kadeti vojne škole. U tehnici pripovijedanja kroz više perspektiva vidljiv je utjecaj Williama Faulknera. U romanu Zelena kuća (La casa verde, 1965.) kombinira mitske i popularne motive i napušta linearno pripovijedanje. Knjiga je dijelom inspirirana autorovom ekspedicijom u amazonsku prašumu, koja ga je snažno senzibilizirala o teškom položaju autohtonih peruanskih plemena. Politički roman Razgovor u Katedrali (Conversación en la Catedral, 1969.) prikazuje raspad peruanskoga društva u vrijeme diktature Manuela Odríje.

Nakon Razgovora u katedrali, u repertoar ozbiljnih političkih i društvenih tema uključuje i humoristične tonove. Tako roman Pantaleón i posjetiteljice (Pantaleón y las visitadoras, 1973) satirizira vojni i religijski fanatizam u Peruu. U proznoj komediji Tetka Julija i piskaralo (La tía Julija y el escribidor, 1977.) prisjeća se ljubavnih epizdoda iz mladosti i propituje suvremeno književno stvaralaštvo.Teta Julija i piskaralo, Moderna vremena, Zagreb (pristupljeno 2. prosinca 2017.) Rat za kraj svijeta (La guerra del fin del mundo, 1981.), kapitalni roman-rijeka o vjerskom fanatizmu u Brazilu krajem 19. st. po mnogima je kulminacija njegovog pripovjedačkog umijeća.

Napisao je i kriminalistički roman Tko je ubio Palomina Montera?. Roman Jarčevo slavlje opisuje vlast Rafaela Trujilla u Dominikanskoj Republici. Autor je erotskih romana Posveta pomajci i Don Rigobertova bilježnica.

Napisao je studije o Gabrielu Garcíji Márquezu (García Márquez: povijest bogoubojstva, 1971.), Gustaveu Flaubertu (Vječna orgija: Flaubert i Madame Bovary, 1975.), Jean-Paulu Sartreu i Albertu Camusu (Između Sartrea i Camusja, 1981.) i dr.

Njegov dramski opus čine Gospođica iz Tacne (1981), Kathie i vodenkonj (1983.), Luđak s balkona, Lijepe oči, ružne slike (1996.), Teška vremena (Tiempos recios, 2019.) i dr.Llosa, M.V., Lijepe oči, ružne slike (drama), Kazalište : časopis za kazališnu umjetnost, XIII(43/44), prosinac 2010., str. 148-163 (pristupljeno 2. prosinca 2017.)

Autor je publicističkih naslova razne tematike: Pisma mladome piscu (1997.), Nacionalizam kao nova prijetnja (2000.), Jezik strasti (2001.), Civilizacija spektakla (2012.) i Zov plemena (La llamada de la tribu, 2018.).

Povezani članci Gabriel García Márquez Julio Cortázar Jorge Luis Borges Carlos Fuentes Juan Rulfo Isabel Allende Jorge Edwards

Izvori

Vanjske poveznice

Mario Vargas Llosa, službena web stranica Mario Vargas Llosa, Lijepe oči, ružne slike, prijevod drame na hrvatski jezik, časopis Kazalište, 2010.

Kategorija:Peruanski umjetnici Kategorija: Književnici Kategorija:Dobitnici Nobelove nagrade za književnost Kategorija:Španjolska književnost