Tomašnica je naselje u Karlovačkoj županiji, desetak kilometara sjeverozapadno od grada Karlovca, u smjeru mjesta Netretića.
Zemljopis Tomašnica se nalazi u Gornjem Pokuplju. Gornjim Pokupljem ili Međurječjem smatra se dio prostora hrvatske mikroregije Pokuplja između rijeka gornje Kupe, donje Dobre i Mrežnice. To je ujedno jugozapadni rub Panonske nizine koji graniči s Gorskim kotrom na jugu, Slovenijom na zapadu i Kordunom na istoku. Sama Tomašnica se nalazi na točki gdje se susreću područja gradova Karlovca, Duge Rese (odnosno općine Netretić) i Ozlja. Tomašnica administrativno pripada gradu Ozlju, a crkveno staroj hrvatskoj župi Uzvišenja Svetog Križa u Završju Netretićkom koja spada u Ozaljsko-lipnički dekanat Zagrebačke nadbiskupije. Okružena je naseljima Grdun, Donje Stative, Završje Netretićko i rijekom Dobrom, krškom ponornicom i jednom od najljepših hrvatskih rijeka na čijoj se desnoj obali nasuprot Tomašnice nalazi naselje Zadobarje. Rijeka Dobra se nedaleko Karlovca ulijeva u rijeku Kupu.
Kroz Tomašnicu, uz Dobru od Donjih Stativa pa dalje preko Grduna prema Ozlju, vodi stara frankopanska cesta.
Tomašnica je živopisno mjesto u dolini Dobre, prepuno živopisnih brežuljaka, vinograda, šuma te brojnih vodotoka. Najduži potok je jednostavno zvan Potok, u njega se ulijeva izvor Marulja, zatim postoje još potok i izvor Žlibanja, potok i izvor Beloslavina, izvor Vitunjac, Mikina Mlaka, Vuljanićev Zdenac, izvorišta Popovšćak I i II itd. Tip sela je raštrkani s nekoliko međusobno odvojenih zaselaka. Taj kraj se nalazi na samom početku preddinarskog krškog krajolika što uvelike određuje njegovu floru i faunu.
Starinsku drvenu arhitekturu je još i danas moguće naći u gotovo svakom zaselku, a postoji i nekoliko očuvanih starih zidanih zgrada bogatijih obitelji. Danas uz stare drvene kuće u Tomašnici niču nove obiteljske kuće. Stanovništvo je oduvijek homogeno, hrvatsko rimokatoličke vjeroispovijesti.
Tomaščane stanovnici okolnih mjesta (a posebno Zadobarci koji tako nazivaju sve preko vode) znaju nazivati Brajcima iako taj termin nikada nije potpuno objašnjen pa neki pod njim podrazumijevaju stanovništvo na lijevoj obali Dobre, neki pak stanovništvo Netretića, a neki sve koji žive u blizini Dobre. Neki Brajcima smatraju samo one na lijevoj obali Dobre, a neki sve između rijeka Dobre i Kupe s Netretićem kao središnjim brajskim mjestom. Podrijetlo tog termina je također nejasno. Po objašnjenju lokalnog stanovništva taj naziv dolazi od starinskog naziva Dobrajsko za područje uz Dobru pa bi stanovnici bili (Do)Brajci dok neka literatura također spominje ilirsko pleme Breuca koje je nekada živjelo na okolnim prostorima pa taj termin izvode iz naziva tog plemena, a Brajcima smatraju sve hrvatsko stanovništvo od Bele krajine u Sloveniji pa sve do Karlovca.
Pojam Brajci se također još izvodi iz imenice brajda odnosno pridjeva brajdski, dovodi se u vezu s obližnjim toponimom Brajak Brdo i prezimenima Brajak i Brajković, ali će mu točno podrijetlo vjerojatno zauvijek ostati nepoznato.
Uz naziv Brajci, u karlovačkoj okolici postoji još mjesnih neslužbenih naziva za određeni kraj pa se tako za kraj između Dobre i Mrežnica (Novigrad na Dobri, Dubravci, Zagradci, Mračin, sve do Duge Rese) kaže Paurija, a za stanovnike Pauri dok se za stanovništvo u okolici Ribnika kaže Kostenjari zbog bogatstva kestenovih šuma u tom kraju.
Nekada se za Tomaščane također govorilo da su Živičari jer žive u živici (šumi), ali je taj pomalo pogrdan izraz već polako zaboravljen. Naziv Živičari je u širem smislu također obuhvaćao taj kraj te je označavao čvrste, "žilave" ljude i njihov naporan seljački i težački život.
Tomašnica je među mjesnim stanovništvom podijeljena na Donju Tomašnicu (kraj uz Dobru), Srednju Tomašnicu (Potočko Selo, Pavlić Brdo) te Gornju Tomašnicu (kraj uz granicu s Gornjim Grdunom) iako ta podjela administrativno ne postoji.
Tomaščanski zaselci su: Bani, Belavići (Belavići, Mačaki, Bosiljevci), Dumešići, Hrastovčaki (Rastučaki), Moškuni (lokacija najčešće zvana Marulja po obližnjem izvoru), Mravunci, Pavlić Brdo (Matakovići, Pavlići, Belavići), Potočko Selo (Munčići, Kušani, Bani i dr.), Sarovsko selo (zvano još i Starčići, iako tog prezimena danas nema u Tomašnici, danas se tu nalaze Hrvoji, Mikčevci, Mikulandrići, Mravunci, Bosiljevci...), Sohan (Matakovići), Suci, Vuljanići (Vuljanići, Matakovići), Šemetari (Dvor, Na Tomašnici), taj naziv se odnosi na vlastelinski dvor (kuriju) i okolna polja, tu danas žive Dumešići zvani Šemetari, za taj dio mjesta se često govori da je to prava Tomašnica, dok se ostali zaselci nazivaju svojim imenima ; Križanja (kuće Hrastovčaka, Kružića...) je pak glavno raskrižje gdje se križaju ceste za Zadobarje, Stative, Grdun i Završje. Na Križanji se nalazi spomenik palim vojnicima iz Drugog svjetskog rata.
Pušćike su vinorodno područje gdje mnogi Tomaščani, a i mnogi izvan Tomašnice imaju svoje vinograde, tu se pretežito uzgaja domaće necijepljeno grožđe zvano drajsan ili direktor odnosno derektor, ostala vina karakteristična za ovaj kraj su još aninos i francoz tj. francuz. Pišćanka (Pisjanka) je jedan od najviših vrhova u Tomašnici i okolici koji se nalazi u šumi Lazina. Uz Potok se nalazi kamenolom jednostavno zvan Kamenik odakle su ovdašnji ljudi uzimali pijesak i kamen za vlastite potrebe. Još jedan manji kamenolom se također nalazi na usponu prema zaselku Belavići tj. prema Završju. U blizini Završja nalaze se izvorišta pitke vode "Popovšćak I" i Popovšćak II" koji ostvaruju količinu pitke vode od oko 13 l/sek. Zahvaćene količine vode podižu se mehaničkim putem u vodospremu "Završje" pa zatim u vodospremu "Podbil" iz koje se snabdijeva najveći dio potrošača općine Netretić.
Ostali toponimi karakteristični za Tomašnicu, a koji danas već polako izlaze iz upotrebe među ostalima su Čatrnja, Luke, Kuti, Struge, Topola, Klinovice, Rogačka, Križanja, Lazina, Pišćanka, Glavice, Velika Loza, Vukšinićev Mostac, Vitunjac, Jakševac, Mišišnjak, Obršak, Beloslavina, Krčevina, Cagar, Na Peruti, Špica, Lisvina, Obrovnica, Rastići, Kamenik, Vrh, Selo, Pušćike, Rebar, Grabar, Dugi Slogi, Sridnjak, Dolac, Nad Malinum, Funduš, Draga, Potok, Marulja, Žlibanja, Peralo, Brodac, Mlaka, Slap, Ušće, Popovšćak, Graja, Hrjak, Bajeri, Pašći Jarak, Resa, Žliba i mnogi drugi. Prije Drugog svjetskog rata je u Čatrnji na ulazu u Donje Stative postojalo maleno romsko naselje, a manje naseobine Roma su se nalazile i u ostalim susjednim mjestima.
Stanovništvo Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, naselje je imalo 195 stanovnikaPopis stanovništva 2001., www.dzs.hr te 64 obiteljska kućanstva.Kućanstva prema obiteljskom sastavu i obiteljska kućanstva prema broju članova, Popis 2001., www.dzs.hr
2001. – 195 1991. – 247 (Hrvati – 242, Jugoslaveni – 1, ostali – 4) 1981. – 262 (Hrvati – 254, Srbi – 1, ostali – 7) 1971. – 325 (Hrvati – 325)
Prezimena Prezimena s područja Tomašnice su Ban, Belavić, Bosiljevac, Brajak, Broz, Cerovac, Cvitak, Dumešić, Hrastovčak, Hrvoj, Kušan, Kružić, Laslo, Lovras, Mačak, Mataković, Mikčevac, Mikulandrić, Moškun, Mravunac, Munčić, Pavlić, Prašin, Rendulić, Starčić, Sudac, Šišnović, Vuksan, Vukšinić, Vuljanić i druga.
Neka prezimena su karakteristična posebno za Tomašnicu, rijetka u drugim krajevima (npr. Munčić, Dumešić, Hrastovčak, Mikčevac). Neka su karakteristična za širi kraj uz Dobru (npr. Vuljanić, Lovras, Brajak). Određena prezimena vuku podrijetlo iz dugoreškog kraja (Mataković, Belavić). Neka prezimena su došla u Tomašnicu u novije vrijeme (npr. Kružić, Mikulandrić, Laslo). Neka prezimena predstavlja samo jedna ili dvije obitelji u Tomašnici (npr. Kušan, Hrvoj, Moškun, Mikulandrić) dok neka predstavljaju odnosno predstavljali su cijeli zaselci (npr. Suci, Bani, Mravunci itd.)
Dosta tih prezimena je danas pred izumiranjem, a neka, nekad brojna prezimena su već izumrla poput prezimena Starčić, Lovras ili Vukšinić, a uspomena na njih se sačuvala u nekim toponimima (npr. zaselak Starčići, Vukšinićev Mostac itd.).
Mnoge obitelji i pojedinci imaju i nadimke (prišvarke), često puta vrlo maštovite i zanimljive poput : Šemetari, Fugini, Miluši, Pizdovage, Jurinovi, Sohanci, Mazalica, Perac, Čombe, Herbečan, Kesten, Kokot, Đever, Bracek, Hazo, Meškić, Milanko, Jole, Paraga, Fric, Cvok, Pajcan, Mihićak, Lovre, Turkić, Perčac, Vuhan, Kranjac, Dule, Zubati, Filipovka, Šoštarka, Kunićanka, Šišnovićka, Kljuna, Katinka i drugi. Često puta ti nadimci postaju sastavni dio imena, pa čak u govoru i potpuno zamjenjuju nečije ime ili prezime. Međutim, danas ti nadimci također polako ulaze u zaborav.
Govor Govor Tomašnice je karakterističan za cijelu karlovačko-dugoreško-ozaljsku regiju s određenim varijacijama od kraja do kraja. To je izvorno čakavski ikavski govor u koji su s vremenom ušle mnoge kajkavske, a zatim i štokavske riječi pa se tako izgubila upitna zamjenica ča u korist riječi kaj, ali su očuvani i mnogi čakavski elementi (npr. zamjenice zač=zašto, vač=u što, poč=po što, nač=na što, ki=tko, va=u itd.) te se alternacija staroslavenskog glasa jat najčešće ostvaruje kao i tj. na čakavskoj ikavici (npr. riječi lipo, dite, lik, tribati, cviće, mliko, sikira, sime, vrime, kripost, nimati, vriditi, mišati, miriti, rizati, ispovid, grih, grišiti i mnoge druge). Također su očuvani mnogi arhaični oblici i riječi (npr. družina=obitelj, braća=članovi obitelji, stara mati=baka, gospodinjstvo=domaćinstvo, gospodinja=domaćica, kršćenik=kršćanin, čovjek, tanjir=tanjur, točka=jučer, sinoć, kadi=gdje, nu=poštapalica koja se može označiti kao : samo daj, izvoli, i mnogi drugi). Samoglasnik o se često zamjenjuje samoglasnikom u npr. riječi uno=ono, una=ona, unaj=onaj, smu=smo i dr.
Taj se izmiješani, hibridni govor stručno naziva govor ozaljskog književnog kruga ili tzv. brajski govor.
Kajkavske su osobine izrazitije na istočnom rubu tog područja (Ozalj, Pribić, Bregana, Kobilić), a čakavske u zapadnijim krajevima (Duga Resa, Barilović, Ogulin). Tzv. brajski govor ima dodirnih točaka i sa susjednim slovenskim govorima kojima je u određenim povijesnim trenutcima bio vrlo sličan. Također su od štokavskih govora susjednog Korduna ovi čakavsko-kajkavski govori poprimili i poneku štokavsku osobinu (npr. divan, divaniti=govor, govoriti i dr...).
Za Tomašnicu je zanimljivo da se govor po naglasku i nekim drugim osobinama razlikovao čak i od zaselka do zaselka pa su tako Hrastovčaki govorili drugačije od onih s Pavlić Brda, dok je za Suce bilo karakteristično zavlačenje u govoru. Tijekom jednog razdoblja je tomaščanski govor bio vrlo sličan susjednom slovenskom govoru.
U razgovornom žargonu je prisutan velik broj germanizama (fajercek=upaljač, cajt=vrijeme, luteran=nevjeran i loš čovjek) itd.
Govorom ozaljskog književnog kruga su pisali slavni hrvatski plemići Zrinski i Frankopani, književnici i jezikoslovci okupljeni u ozaljskom književnom krugu poput slavnog autora Gazophylaciuma, svećenika pavlina Ivana Belostenca.Tom je jezičnom tipu npr. pripadao Raj duše Nikole Dešića iz 1560, a to je bio molitvenik Ane Katarine Zrinske, supruge Nikole Zrinskoga Sigetskoga. Tim su govorom,odnosno četvrtim hrvatskim narječjem u potpunosti ili djelomično pisali također Ferenc Črnko, Franjo Glavinić, Juraj Ratkaj Velikotaborski, Matija Magdalenić, Pavao Ritter Vitezović i drugi.
Povijest
Tomašnica do dvadesetog stoljeća Tomašnica se spominje 1441. godine zajedno s Grdunom, Dobrom (Novigrad na Dobri) i Zadobarjem (Zadoborjem), dok se župa Sv. Križa u Završju (Zavrhi) Netretićkom spominje 1334. godine u statutu biskupije zagrebačke nadđakona goričkog Ivana kao jedna od župa podgorskog kotara goričkog arhiđakonata.